Alfred C. Kinsey rođen je u Hobokenu, New Jersey, 23. lipnja 1894. Umro je 25. kolovoza 1956. g. u Bloomingtonu, Indiana. Magistrirao je biologiju i psihologiju i stekao je doktorat s područja biologije na Sveučilištu Harvard. Ubrzo nakon toga, zapošljava se na sveučilištu u Indiani kao pomoćni profesor na katedri za zoologiju. 1937. g., dobiva svoje mjesto među proslavljenim znanstvenicima u američkim biografskom leksikonu “American Men of Science”.
1938. g. Sveučilište u Indiani odaziva se na peticiju svojih studentica koje traže da se uvede kolegij o bračnom životu, i Alfredu Kinseyu, profesoru koji se dotad bavio klasifikacijom i evolucijskim značajkama jedne vrste iz porodice osa, predloženo je da ga osmisli. Osim njega, još šestero profesora dobili su zadatak držati predavanja iz tog kolegija, ali među studentskom populacijom baš su Kinseyeva predavanja o biološkim aspektima bračnog života bila najomiljenija. Međutim, uvođenje tog kolegija nije nimalo bio jednostavan zadatak s obzirom na kronični nedostatak znanstvenih podataka o seksualnom ponašanju ljudi, i naposljetku to ga je i prinudilo da svoj život posveti pokušaju popunjavanja te “rupe” u kolektivnom znanju. Smatrao je da je sistematično bihevioralno istraživanje takve jedne osnovne ljudske potrebe u svim svojim pojavnim oblicima iznimno važno zbog toga što je seksualnost uvijek predstavljala tabu temu u društvu. Kolegij o bračnom životu omogućio je Kinseyu da počne prikupljati prve znanstvene podatke kroz intervjuiranje studenata o njihovom seksualnom životu. I tako je započeo njegov 18-godišnji pionirski rad na istraživanju ljudske seksualnosti koji još nitko nije uspio nadmašiti uzimajući u obzir količinu i vrijednost prikupljenih podataka, te utjecaj koji je toj projekt imao na cjelokupno ljudsko društvo.
1947. g. Kinsey osniva Institut za istraživanje seksualnosti koji će svoju 50. godišnjicu postojanja proslaviti pod njegovim imenom. Kinseyev institut za istraživanje seksualnosti, rodnih pitanja i reprodukcije predstavlja vodeću znanstveno-istraživačku institucija koja njeguje interdisciplinarni pristup i pruža najkvalitetnije usluge ne samo svojem matičnom Sveučilištu u Indiani i cjelokupnom američkoj javnosti, već i široj međunarodnoj zajednici. Istraživački projekti provedeni na Institutu, baze podataka, bogate kolekcije tekstualnih i grafičkih materijala od neprocjenjive su vrijednosti znanstvenicima, političarima, liječnicima u pokušajima razumijevanja seksualnosti. Kako se može pročitati na internetskim stranicama Instituta, svrha njegovog osnivanja i rada je promicanje znanstvenog pristupa u istraživanju seksualnosti. Znanstveno istraživanje može pobijediti neznanje, tabue i strah na primjeru čitavog niza svjetskih problema iz područja seksualnosti, uključujući one povezane s prenaseljenošću, reproduktivnim zdravljem, seksualno prenosivim bolestima (ponajprije HIV infekcijom ili AIDS-om), maloljetničkim trudnoćama, seksualnim zlostavljanjem, i seksualnom disfunkcijom. Svi ovi problemi pojavljuju se u različitim međukulturalnim okruženjima, i s vremena na vrijeme povod su žučljivim raspravama, pojačanoj aktivnosti masovnih medija i drugih aktera kulturalne produkcije, a postaju i predmet religijske, političke i zakonodavne regulacije, te nadzora međunarodne zajednice i globalno obvezujućih dokumenata raznih organizacija kao što su agencije Ujedinjenih naroda.
Nakon ovih riječi same pohvale, potrebno je osvrnuti se i na puno neugodniju stranu povijesti ovog Instituta. Riječ je o kontroverzijama koje su uvijek pratile Alferda Kinseya zbog njegovih epohalnih znanstvenih radova koji su se temeljili na sistematično prikupljenim empirijskim podacima o seksualnom ponašanju muškaraca i žena. Istraživanje o muškarcima prodano je u više od 200.000 primjeraka u prvih šest tjedana nakon objavljivanja 1948. Unutar četiri mjeseca, dospjelo je na vrh New York Times liste najprodavanijih knjiga. 1953. g. izdana je i knjiga o seksualnom ponašanju žena koja je također izazvala snažne reakcije medija, od najtežih osobnih uvreda na račun autora i njegovih istraživanja do najiskrenijih pohvala bez ikakve zadrške. Prema njegovom životu već je snimljen uspješan holivudski film i američki dokumentarac koji također nosi njegovo ime.
Potrebno je spomenuti i onu drugu stranu medalje medijske pozornosti usmjerene prema Alfredu Kinseyu koja se najbolje može pokazati na primjeru kvazidokumentarnog filma “The Kinsey Syndrome”. Redatelj filma ciljano se usmjerio na najžešće pritužbe koje su u javnosti izrečene protiv moralnog integriteta dr. Kinseya. Čak i danas se u određenim krugovima s desnog političkog krila mogu čuti slične izjave u kojima se poručuje kako “normalni” ljudi ne sudjeluju u istraživanjima seksualnosti, da su takva istraživanja u službi promicanja homoseksualnosti, i da neosuđujući pristup u traženju osobnih podataka o seksualnom životu utječe na moralnu dekadenciju. Štoviše, u sklopu takve medijske hajke Kinseya se proglasilo začetnikom seksualne revolucije i utjelovljenjem svi društvenih zala uzrokovanih seksualnim ponašanjem ljudi.
Tu su bile razne optužbe za osobno zagovaranje pedofilije, homoseksualnosti, pornografije, incesta, seksualnog sadomazohizma, bračne nevjere, seksualnih orgija, abortusa, sodomije – ili drugim riječima, svakog oblika seksualne devijacije koji se uopće može zamisliti. Čak su ga napadali i da potkopava društvenu strukturu u SAD-u s ciljem promicanja komunizma.
Glavna osoba koja je u javnosti širila te negativne priče o Kinseyu i njegovim istraživanjima bila je doktorica komunikologije Judith Reisman.
{slika}
1981.g. – iako je od objave Kinseyeve prve knjige o seksualnom ponašanju prošlo već 33 godine – ona po prvi put optužuje Kinseya i njegove suradnike da su zlostavljali djecu u svrhu prikupljanja podataka o seksualnom ponašanju djece. Iz Kinseyevog instituta stigao joj je protuodgovor u kojem je rečeno da Kinsey nije provodio nikakve eksperimente na djeci, niti je zapošljavao ili primoravao ljude da ih provode. Također nije lažirao rezultate istraživanja, ili na bilo koji način poticao nekog na seksualno nasilje. Kinsey je razgovarao s više tisuća ljudi o njihovom seksualnom životu, garantirajući im potpunu anonimnost. Neki oblici ponašanja koje su ti ljudi iskazali u svojim odgovorima na postavljena pitanja u anketi bili su zakonom zabranjeni u to vrijeme. U Americi 40-ih i 50-ih godina mnoga seksualna ponašanja, čak i između vjenčanih parova, bila su ilegalna. I jasno je da bi bilo nemoguće dobiti podatke o osobnom životu ljudi da se sudionicima istraživanja nije garantirala zaštita identiteta, što je zapravo i danas profesionalni i etički standard. Reisman 1991. g. podnosi sudsku tužbu protiv Kinseyevog instituta, tadašnje ravnateljice June Reinisch, Sveučilišta u Indiani zbog “lažnih i zlonamjernih kleveta izrečenih na račun njenog karaktera, ugleda i profesionalnog statusa”. Prvo se njen odvjetnik povukao iz predmeta, a zatim 1994. g. sud odbacuje tužbu i Reisman dobiva zabranu ponovnog pokretanja postupka.
Ljudi na čelu Kinseyevog instituta uvijek su smatrali da je u pozadini svih tih zlobnih i nepoštenih napada na dr. Alfreda Kinseya zapravo bila politička kampanja koje ga je htjela iskoristiti kao žrtvenog jarca i kroz demonizaciju njegovog lika i dijela naizgled riješiti mnoge probleme tadašnjeg američkog društva. J. Richard Udry, ugledni profesor sa sveučilišta u Sjevernoj Karolini, u svome članku iz 1993. g. o politici istraživanja o seksualnosti iznio je zaključak u kojem se kaže da kontroverzije oko istraživanja o seksualnosti “nisu rezultat borbe između ‘sila dobra’ i ‘sila zla’, ili između razumnih ljudi i budala…, riječ je o iskonskoj i legitimnoj političkoj borbi između dvije skupine ljudi unutar nekog društva zbog njihovih međusobno suprotstavljenih svjetonazorskih pogleda”.
{slika}
I nakon ovog citata koji zbog svoje istinitosti izgleda nadilazi zemljopisne granice i vremenske periode, možemo s lakoćom prijeći na temu uvođenja programa obaveznog zdravstvenog odgoja u osnovne i srednje škole u Hrvatskoj. Zadnjih mjesec dana sukobi Ministarstva obrazovanje i Katoličke crkve došli su do same točke usijanja. Mediji su zaista imali pune ruke posla kako bi informirali građanstvo i zauzeli strane u iskonskoj političkoj borbu za odgoj i obrazovanje mladih generacija. U žaru borbe čak je jedna urednica HTV-ove emisije ‘Slika Hrvatske’, Karolina Vidović Krišto, smijenjena zbog pristrano obrađene teme o uvođenju spolnog odgoja u školski sustav, i nakon toga se u medijima moglo čuti kako ju je kardinal Josip Bozanić primio na razgovor u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu. Također smo saznali kako je smijenjenoj urednici stiglo pismo podrške od već spomenute Judith Reisman, ujedno i predsjednice udruge koja pruža stručnu pomoć kontroverznim apstinencijskim programima u državnim školama u SAD-u. (“Abstinence Clearinghouse”).
{slika}
Aktualna državna vlast čudila se silini te gerilske borbe pokrenute sa desnog političkog krila zbog zadiranja u vjerske slobode i prava roditelja da samostalno odlučuju o odgoju svoje djece, a crkveni dušobrižnici nikako nisu mogli razumjeti zašto demokratski izabrana svjetovna vlast ne želi odstupiti od svoje obveze da mladim ljudima pruži provjerene znanstvene činjenice vezane uz zdravi život, prevenciju nasilničkog ponašanja, prevenciju ovisnosti, spolno/rodnu ravnopravnost i spolno odgovorno ponašanje. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Višnja Ljubičić, podržala je Vladu i poručila da je zdravstveni odgoj u skladu s hrvatskim Ustavom i međunarodnim i nacionalnim antidiskriminacijskim zakonodavstvom.
I završimo ovu priču s nedavno održanim prosvjednim skupom LGBT udruga i njihovih simpatizera ispred zagrebačke katedrale pod parolom “Ljubi bližnjeg svog” zbog neprimjerenih i čestih govora mržnje i demonizacije LGBT građana i građanki Hrvatske koji su dolazili od strane Crkve u kontekstu uvođenja zdravstvenog, odnosno seksualnog odgoja u škole. I time se ponovo vraćamo do Alfreda C. Kinseya, znanstvenika i vizionara koji je uvidio važnost otvaranja te Pandorine kutije na način da se započne znanstveno istraživati seksualno ponašanje ljudi. Njegova misija bila je pružiti objektivan i nepristran uvid u fenomen seksualnosti i razumjeti ga u punini njegovih prirodnih i socio-kulturnih obilježja, bez pokušaja davanja lakih odgovora na temelju pribjegavanja lažnom moraliziranju. Iako kao dobar znanstvenik nije dopuštao da njegove moralne vrijednosti na bilo koji način utječu na sudionike istraživanja, on se zaista iz najplemenitijih moralnih pobuda prihvatio tog nimalo zahvalnog rada na demistifikaciji seksualnih tabua. Kako je posebno bio osjetljiv na patnje ljudi koji su morali trpjeti zbog neprimjerene društvene regulacije seksualnog ponašanja ili nisu mogli ostvarili zadovoljavajući seksualni život zbog spolno/rodne neravnopravnosti i nepostojanja znanstveno utemeljenih informacija o seksualnom ponašanju, sve do svoje smrti pokušavao je vratiti dignitet fenomenu seksualnosti kao pozitivnom i normalnom aspektu ljudske prirode.
