I tako nastade kaos. Ipak je došlo do okupljanja, unatoč turbulentnim i veoma bombastičnim najavama u medijima.
Tristotinjak antifašista i pedesetak fašista. Omjer je u redu ako gledamo taj izolirani događaj. Proširim li taj omjer na razinu Hrvatske, prepadnem se. Srećom da to nije realno stanje političke svijesti u Hrvata. Ili se tako tješim.
Zašto itko ima potrebu i želju dizati duhove prošlosti i netolerancije, potencirati je na N-tu i širiti je ionako silovanom i zgaženom zemljom koja ne zna svoj identitet? Zanemarimo to da ljudi nemaju posla, da traže hranu po smeću, životare i degradiraju se kako bi preživjeli, što je to što kopka pojedince da inzistiraju na ‘čistom’ hrvatskom genomu i apsolutnoj mržnji prema svemu što pokazuje odstupanja od utabanih normi postojanja?
Koja je svrha okupljanja i pozivanja na okupljanje ljudi iz drugih zemalja, onih koje su Hrvatsku svojedobno željele raskomadati (djeluje da im niti sada ta ideja nije posve strana) i prisvojiti si dijelove, ako je tvoj glavni cilj i područje djelovanja homogeniziranost Hrvatske? Ne razumijem retoriku ‘volim svoju zemlju, ponosan sam što sam Hrvati, neću u Europu, svi smo mi Gotovina (koji se ograđuje od istih!) i sve što nije hrvatsko treba satrati‘, no u redu je zvati nacionaliste koji to isto misle za svoju zemlju te, prema medijima, žele oduzeti određene teritorije Hrvatskoj jer smatraju da je njihov.
Imam blagi dojam da postoji područje preklapanja želja tih dviju skupina. Apsurd je jasan.
Nadalje, sam pojam hrvatstva… Što je to? Od kuda osobi X pravo da tvrdi da je više Hrvat od osobe Y? Kao mješavini svega što je u zadnjih 200 godina Hrvatska bila dio, bit će da mi onaj nečisti genom ne dopušta isključivost. Kako postaješ Hrvat? Što je to hrvatstvo? Jede li se to? Tko je tu lud? Iskazuje li se ljubav nasiljem prema nečemu što nije isto kao ti ili oplemenjivanjem onoga što imaš kako bi prosperirali?
{slika}
Što je nama njihova borba dala? Crvene zvijezde po šumama i gorama, spomenike u gradovima, legende o lokalnim herojima i slobodu. Letargija je učinila svoje i mi još imamo crvene zvijezde u ponekim šumama i po ponekim gorama. Statue heroja.
Što je sa slobodom? Za koju slobodu bivanja su se ti ljudi borili? Hvala im što jesu. Jer ne bi bili gdje smo sada, naravno. A ni sada nam nije najljepše. Još uvijek djeca pišu ‘Srbe na vrbe’. Još uvijek ima slijepih od mržnje, a ne znaju definirati ili argumentirati što mrze. Ne podnose drugačije od njih i iz straha mrze. Takvih je uvijek bilo i nažalost će ih uvijek i biti. Nadam se, uskoro u omjeru koji se da zanemariti.
