Otkako se pojavio onaj internetski Registar izdajnika u koji se ljudi masovno upisuju pitam se i ja bi li se trebala upisati. Razumijem čemu služi – izrguivanju, ironiziranju, lomljenju krhikih ega samodopadnih desničarskih glavešina kojima je kreiranje kaosa, atmosfere straha i podjela naprosto politički i osobni modus operandi. Nelagodno mi je, međutim, od prvoga trenutka kada se pojavio. Koliko god razumijem njegovu svrhu racionalno, emocionalno naprosto ne mogu. Ne osjećam se ja, unatoč svemu, kao izdajnica, osjećam se samo izdano.
A čini mi se da ne poznajem ili točnije da ne prijateljujem ni sa jednom osobom koja se u ovome društvu izdano ne osjeća.
I sjedim onda tako i ja i mislim se – zbog čega točno tim glavešinama, takozvanim domoljubima i ja, eto, predstavljam izdajicu. Sjedim i popisujem cijeli taj niz grijeha i onda ih izokrenem.
Za početak, vi ste meni ukrali mladost. Nije to floskula. Zaista jeste. Većinu svojeg odraslog života provodim vodeći raznorane bitke u ratu kojeg ste vi zakuhali.
Za razliku od raznoranih ilčića koji pred razjarene mase, neinformirane i nezainteresirane, možda ne nužno ni iskonski zle, već samo napaćene i nezaposlene staju i viču – hej, vi ste u pravu, ja idem uokolo po svijetu i govorim – hej, ali niste u pravu, to nije tako, zašto to radite?
Naravno da su u tome onda uspješniji ilčići jer tko, uostalom, voli kada mu ili joj govorite da nije u pravu, da se zapita zašto vjeruje nešto što vjeruje, da se zapitaju tko ih je i zašto naučio ono što misle i govore, da se zapitaju zašto ne čine bolje jer, unatoč svemu, ja vjerujem da bolje i mogu.
Nije taj osjećaj izadnosti nešto pretjerano novo. Osjećam se izdano i tako više – manje od kad se sjećam. Osjećala sam se izdano kada je neki svećenik, koji je držao misu u atomskom skloništu škole jer u tom kvartu nije tada bilo crkve, došao na sat tjelesnog odgoja i uz prešutno odobravanje tadašnje nastavnice postrojio svu nas prisutnu djecu i hodao lijevo desno po atriju (jer dvorane nismo imali), a onda progovorio: ‘Kome se ovdje prolio mozak da se ispisao sa vjeronauka – neka istupi’. I tako sam ja istupila, a on je nastavio nešto govoriti i vrijeđati, a što je točno govorio ne sjećam se, zapamtila sam samo taj horor od prve rečenice. Pamtim taj trenutak kao prvi od mnogih kada sam se osjećala u potpunosti izolirano, samo i izdano.
Kasnije je došlo razdoblje srednje škole, u Splitu. Trebalo bi mi valjda 50 kartica teksta da opišem svaku izdaju koju sam osjetila tamo. Izdvojit ću samo jedan – izlazim ispred ploče, a jedan od onih koji se dokazuju tako da gazi po drugima, u pola glasa – dovoljno glasno da čujem ja, ali ne i profesorica govori – ajde, lezbačo. Kao da mi odgovaranje gradiva iz matematike nije bilo dovoljno stresno samo po sebi.
Osjećala sam se, naravno, i izdano ne samo od tih pojedinaca već od svake od tih struktura koje su me okruživale, što nijedna od njih nije imala nikakvu potrebu da me zaštiti.
U međuvremenu sam odrasla i sazrila je spoznaja da ako se neću štiti sama i boriti za sebe, neće nitko. Nije, naravno, moja jedina izdaja to što sam lezba. Iako je to najčešći komentar i sasvim dovoljno opravdanje za mnoge. Ideje već opisanih glavešina krhkih ega izdajem i kad kažem da ne razumijem zašto bih ovu zemlju trebala voljeti ili mrziti išta manje ili više od bilo koje druge. Izdajem ih i kad kažem da ne razumijem zašto civilne žrtve nekog rata, bilo kojeg rata, ne zaslužuju jednaku količinu suza i sjećanja. Izdajem ih kad kažem da to što sam žena, ne znači da zaslužujem manje poštovanja, manje prilika, manju plaću, manje prostora u javnom prostoru, manje prava na upravaljanje što ću i kako sa svojim tijelom činiti, nego da sam muškarac. Izdajem ih i kada kažem, ili samo mislim, da je religija koju proklamiraju ono što uništava, a ne spaja, da je vodica kojom bi nas najradije sve poškropili zatrovana. Slažu oni svoje teorije i proglašavaju i da izdajem kad kažem da ne vidim nikakve razlike između Srba i Hrvata, da samo rađanje ovamo ili tamo ne predstavlja ama baš ništa, da možeš biti dobar i pošten čovjek i ovako i onako, a to je jedino što je važno. Zbog toga što me zbog svega ovoga, ali i mnogo drugih stvari, predstavljaju kao izdajnicu, ja se osjećam izdano.
Ne gajim ikakve iluzije da je ovo što je napisano ovdje neki značajan iskorak za promjenu svijeta na bolje, da će nekome u tolikoj mjeri otvoriti oči da će ih odbiti zaklopiti ikada više niti da je u ovim retcima ispisano nešto revolucionarno novo ili drugačije. Napisano je sve ovo uostalom, na nekom malenom, neprofitnom portalu čije je intencija jednako suluda kao i moja osobna – pričati, pisati, upozoravati što više, što češće da ih, glavešine samodopadne, što je moguće češće prozivamo za to što nas izdaju.
Mi izdane samo lakše zaspemo kada se i na svoje uši uvjerimo da pored nas stoje tijela još nekih drugih izdanih iz istih ili sličnih razloga.
