Prekidi nisu jednostavni. Svojevrstan je to poraz, morati priznati da je odnos našim snagama nepopravljiv i da bi za obje strane psihološki zdravije bilo prekinuti ga – unatoč uloženom vremenu, trudu, emocionalnim resursima i mišljenjima okoline. Rastava braka tek je u posljednjih nekoliko desetaka godina prestala biti tabu, a nuklearna obitelj polagano uzmiče pred raznim drugim – manje tradicionalnim, manje patrijarhalnim – oblicima zajednica. No ono o čemu se i danas vrlo malo govori i vrlo malo zna – iako se, prema nekim istraživanjima, u određenim segmentima društva događa jednako često kao razvodi – “prekidi” su između djece i roditelja. Tu vezu zapadno društvo romantizira i idealizira možda i više od romantične veze i (heteroseksualnog) braka, i toliko se protuprirodnim čini raskinuti odnos s vlastitim roditeljem, da unatoč nemaloj prevalenciji, razgovori o tome ostaju rijetki, a one s osobnim iskustvom doživljava se, u najmanju ruku, problematičnima. Osobito je odnos majke i kćeri istovremeno toliko idealiziran (hint: Gilmorice), a toliko se prikazuje višeslojnim i složenim, napornim, pa čak i toksičnim (hint: opet Gilmorice) – ali je raskid takvog odnosa ultimativno “lošije” rješenje. No razilaženje s roditeljima nije samo stvar pojedinih osoba, njihovih karaktera i interpersonalne dinamike, nego i pitanje kako, kao društvo, doživljavamo nuklearnu obitelj i međusobne odnose unutar nje, te kako vidimo rodne uloge i eventualna odstupanja od njih.
U odrasloj dobi, dinamike i odnosi u obitelji mijenjaju se, kao i očekivanja od odnosa. Ta su očekivanja uvelike pod utjecajem čimbenika poput roda, kulture i religije, i zato je jedinstvenu definiciju otuđenja teško dati. Udaljavanje ili otuđenost u odrasloj dobi može se opisati kao gubitak ili prekid odnosa koji je prije postojao između članica_ova obitelji, bilo da radi o osnovnoj, proširenoj ili odabranoj obitelji.
Harriet Brown, spisateljica, novinarka i profesorica na Sveučilištu Syracuse, otuđenost u svojoj knjizi “Shadow Daughter: A Memoir of Estrangement” opisuje riječima: “Ne možete razmatrati udaljavanje bez razmišljanja o značenju intimnosti. Sama riječ udaljavanje implicira bliskost kao zadanu postavku, te fizičku i mentalnu snagu koja je potrebna da se toj sili odupre. Taj izraz u sebi sadrži osjećaj prošlosti, vremena kada niste bili stranci nego bliski na svaki mogući način. Svjedoči o promjeni odnosa koji je u određenom smislu beskrajan, koji će postojati u tebi bilo da osobu vidiš svaki dan ili da je više nikada ne sretneš”.
Udaljavanje se može dogoditi između roditelja i djeteta, braće i sestara, djeteta i bake, djeda, tetke ili ujaka, ili u bilo kojem sličnom odnosu. Može se dogoditi između dvije osobe ili većeg broja ljudi. Udaljavanje se može dogoditi u bilo kojem životnom periodu – adolescenciji, ranoj odrasloj dobi, srednjoj dobi ili u starijoj životnoj dobi, no najčešće se događa u ranoj odrasloj dobi, uz pretpostavljen niz pokušaja uspostavljanja odnosa povjerenja i prihvaćanja. Manifestira se kroz čitav spektar učestalosti i vrste kontakata, od zahladjelog, napetog odnosa do apsolutno nikakvog kontakta, koji može biti i formalno priznat. Najčešće se, upravo zbog složenosti odnosa i privrženosti, radi o svojevrsnim ciklusima udaljavanja i ponovnog zbližavanja, i gotovo u svim slučajevima postoji kap koja je prelila čašu, jedan događaj kao povod potpunom prekidu kontakta koji uslijedi tek nakon brojnih pokušaja obnavljanja odnosa.
Upravo zbog stigme i šutnje koja obavija činjenicu da nas ne prihvaćaju one_i koje_i bi nas trebale_i prihvaćati i voljeti bezuvjetno, te zato što dolazi u mnogim oblicima i sadrži brojne nijanse, postoji vrlo malo kvantitativnih istraživanja o ovoj temi. Prema istraživanju Sveučilišta Cambridge iz 2015. godine, razlozi udaljavanja odrasle djece od roditelja uključivali su emocionalno zlostavljanje, neusklađena očekivanja od obiteljskih uloga i odnosa, neusklađenost karaktera ili vrijednosti, zanemarivanje, psihičke poremećaje i/ili bolesti, te traumatične događaje unutar obitelji. Više je ispitane odrasle djece bilo otuđeno od majke nego od oca, a više roditelja od kćeri nego od sin(ov)a. Većina ispitane odrasle djece snažno vjeruje da s majkom u budućnosti nikada neće ostvariti funkcionalan odnos, dok većina ispitanih roditelja “ne zna” hoće li takav odnos ubuduće biti moguć s kćeri(ma). Dvije trećine ispitanica_ka slažu se da postoji stigma vezana uz prekid odnosa s roditeljima/djecom, a upravo o toj stigmi govori i podatak da 90 posto ispitanih najteže pada Božić – komercijalizirani blagdan koji naglašava važnost i ljepotu bliskosti i zajedništva upravo nuklearne obitelji.
No pitanje prekida odnosa između roditelja i odrasle djece ne možemo promatrati izvan rodne perspektive, odnosno izdvojeno od tradicionalnih rodnih uloga i onoga što se od “dobre majke” ili “dobre kćeri” u patrijarhalnoj zajednici očekuje. Ono što uloga majke i odrasle kćeri dijele jest servilnost i stajanje drugima na raspolaganju, nauštrb vlastitih potreba i želja. Dobrom se majkom, odnosno kćeri, smatra žena koja neupitno i ne tražeći ništa zauzvrat, služi drugima – djeci, starijima (roditeljima), ili čak braći. Žene su te koje, tradicionalno, okupljaju obitelj za blagdane, njeguju bolesne i nemoćne, ali žene su i te koje se u nekim krajevima nakon smrti roditelja još uvijek tradicionalno odriču nasljedstva u korist braće. Upravo zbog tolikog pritiska da se bude poslušna, “dobra” kći, ali i dobra majka – dok za “dobrog” sina i oca vrijedi drugi set kriterija – češće se događaju kraći ili duži, ali privremeni, prekidi kontakta, umjesto potpunog razilaženja. Neke stručnjakinje i stručnjaci taj obrazac objašnjavaju razlikama u ponašanju u konfliktnim situacijama. Dok muškarci pribjegavaju reakcijama borbe ili bijega, i češće izbjegavaju naknadne susrete i ne traže kontakt, žene se socijalizira da u stresnim situacijama traže podršku i bliskost. Ako, dakle, prekinu vezu s obitelji, pritisak da tu vezu obnove bit će izraženiji. No ti su obrasci, između ostaloga, rezultat socijalizacije i onoga što od rodne uloge muškarca, odnosno žene, društvo očekuje. Laički rečeno, žene se odgaja da šute i trpe “radi mira u kući”, odnosno da interpersonalne odnose pretpostavljaju i stavljaju ispred vlastite psihofizičke dobrobiti.
Osim stereotipa “loše kćeri” koja se otuđuje od roditelja zbog devijacije od socijalnih normi, odbijanja poslušnosti i sl., neka istraživanja naglašavaju i postojanje stereotipa “loše majke” – one koja nije ispunila svoju zadaću održavanja obiteljske kohezije. Čak i u slučajevima kada ponašanje djeteta krši društvene norme i percipira se devijantnim, osuda društva uperena je prema majkama. No, iako takva situacija na prvi pogled odgovara muškarcima, koji u ulozi očeva uživaju pozitivne stereotipe – za razliku od majki, koje se promatra vrlo kritički – to pokazuje da od muškaraca, odnosno očeva, društvo zapravo i nema visoka očekivanja. Otuđenje oca od (odraslog) djeteta ne percipira se toliko problematičnim jer takav odnos manje odstupa od uobičajenog nego što je to slučaj kod majki. Jednostavnije rečeno, neadekvatnim očevima društvo “oprašta” lakše nego neadekvatnim majkama, jer smo na distancirane, pa čak i zlostavljajuće očeve – “naviklo”.
Umjesto zaključka, bitno je naglasiti nekoliko činjenica. Odrastanjem, osobe stječu moć i sposobnost postavljanja granica, te sposobnost i obavezu da se brinu sama o sebi. Odrasle osobe ponekad, da bi se psihički i emocionalno zaštitile, trebaju udaljavanje od obitelji u kojoj su rođene. Diskurs o udaljavanju od roditelja često je opterećen traumom, stigmom i neugodnim emocijama poput ljutnje i tuge, no ono što se rijetko spominje nagrađujuć je osjećaj slobode i olakšanja. Kontraintuitivna je pomisao da bi nam moglo biti bolje izvan vlastite obitelji, nego u njoj, no nitko ne zaslužuje biti u kontaktu s ljudima koji ga – namjerno ili nenamjerno – posramljuju, okrivljuju, verbalno zlostavljaju i obezvrjeđuju. Jednako kao što svaka osoba ima pravo odlučivati o svom tijelu, odnosno pravo na tjelesni integritet, tako ima pravo odabrati koje osobe i kakve odnose želi u svom životu. U kolumni za Washington Post, Harriet Brown prenijela je riječi jedne od žena s kojima je razgovarala: “Otuđenost je zastrašujuća, tužna, tragična, ali bolja je od alternative”.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
