Na Plitvicama se 8. i 9. travnja 2016. održao simpozij pod naslovom “Pravni, etički i medicinski aspekti suvremenog vođenja poroda”, koji su zajednički organizirali zagrebačka Opća bolnica Sv. Duh, Medicinski fakultet u Zagrebu, Hrvatsko društvo za ginekologiju i opstetriciju, Hrvatska liječnika komora i Hrvatska udruga bolničkih liječnika. Udruge civilnog društva koje su angažirane na obrani reproduktivnih prava žena zabrinuo je tajming simpozija, sastav organizacijskog odbora, koncept i naslovi predavanja, a za takvu su brigu imale nekoliko ozbiljnih razloga.
Sinergija
Prvo, u navali klerikalizma i konzervativizma koje je pokrenula Vlada HDZ-a i Mosta, jedino je još uvijek nerazjašnjeno hoće li taj val zahvatiti i reproduktivna prava žena, u smislu zabrane pobačaja na zahtjev žene do 10. tjedna trudnoće i restrikcije postupaka medicinski potpomognute oplodnje. Naime, u vrijeme tzv. lijeve liberalne Vlade Zorana Milanovića opozicija je vodila velike i značajne svjetonazorske bitke oko seksualnosti, reproduktivnih prava i koncepta tradicionalne obitelji, počevši od sukoba oko zdravstvenog odgoja, zakonske regulacije istospolnih zajednica, izmjena Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, sve do reaktivacije pitanja ustavnosti prava na pobačaj, uvijek najavljujući prelazak na viši stupanj agresivnosti. Desnica je pritom pokazala mnogo veći stupanj organiziranosti i efikasnosti od liberalne vlade, čemu je najznačajniji doprinos dala Željka Markić i njezina Udruga U ime obitelji, uspjevši “obraniti” instituciju braka od homoseksualnih parova u jednom od ukupno tri ustavna referenduma u povijesti Hrvatske.
Od tada je liberalnom dijelu javnosti utjeran strah da konzervativizam nema prepreka i da je pitanje dana kada će se obrušiti i na elementarno pravo žene da je država ne identificira kao nacionalni inkubator.
Markićkin je referendum, zajedno s mnogim drugim rješenjima Ustavnog suda, doveo i do toga da se USUD počne percipirati kao najveća i najmoćnija opozicija Milanovićevoj Vladi, a taman se počelo nagađati da bi on napokon mogao odlučiti o zahtjevu za ocjenu ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine. Zahtjev je 1991. podnijela pro-life aktivistkinja Ružica Ćavar iz udruge Hrvatski pokret za život i obitelj, tražeći od Ustavnog suda da ocijeni je li pravo na abortus na zahtjev žene protivno članku 21. Ustava RH iz poglavlja o osobnim i političkim slobodama i pravima, koji kaže da svako ljudsko biće ima pravo na život i da u Republici Hrvatskoj nema smrtne kazne. Kad je prošle godine pred parlamentarne izbore potvrđeno da je USUD predmet doveo do – citiramo predsjednicu Jasnu Omejec – “stupnja da se o njemu može raspravljati”, jedan dio javnosti je izrazio bojazan da nije koincidencija to što se USUD sprema riješiti taj predmet 24 godine nakon što je upućen sucima, već da USUD i buduća demokršćanska vlada djeluju u sinergiji u kreiranju svjetonazorskih politika. Budući da je HDZ-ov predsjednik Odbora za zdravstvo i tadašnji kandidat za ministra zdravlja dr. Ante Ćorušić u to doba snažno agitirao za institut priziva savjesti u ginekološkim ordinacijama, tvrdeći da je abortus ubojstvo i najavljujući restrikcije ženskih prava, potvrda USUD-a da napokon rješava prastari predmet činila se kao zlokobna najava ukidanja prava na pobačaj.
Kolaboracija
Narastajućem fundamentalizmu su se priključile i nove udruge civilnog društva, koje su niknule ispred bolnica u sistemu javnog zdravstva kao gljive poslije kiše i od tada stalno rade molitvene performanse za nerođenu djecu, stvarajući uglavnom nejasnoće oko toga imaju li vjernici pravo na taj način iskazivati svoja uvjerenja, ako imaju, gdje i kako, imaju li pritom potporu voditelja ustanova javnog zdravstva, kakve su posljedice takvog aktivizma na žene koje dolaze u bolnicu, itd. Problem se, međutim, pokazao mnogo većim kada je prešao rubove perfidnosti protiv koja samo zbunjuje i kad se pokazalo da se radi o aktivističkoj kolaboraciji s institucijama javnog zdravstva: ogroman je broj ginekologa naglo počeo deklarirati priziv savjesti, a bolnica Sv. Duh u Zagrebu otvoreno je kao ustanova istupila protiv abortusa i počela preusmjeravati žene koje su zatražile abortus u druge bolnice.
Važno je napomenuti da je u istom razdoblju na čelo Hrvatske liječnike komore – krovne liječničke udruge za koju je članstvo mandatorno – došao ginekolog Trpimir Goluža koji je u svojoj praksi u Petrovoj bolnici također konzumirao pravo na priziv savjesti, a abortus smatra “jednim od najvećih zala čovječanstva”.
Ovi podaci raščišćavaju razloge za brigu ženskih i roditeljskih udruga zbog simpozija na Plitvicama: konzervativna vlast još nije “raščistila” s abortusom, na odluku USUD-a se čeka, a glavne liječničke institucije organiziraju skup kojemu je glavni organizator bila bolnica Sv. Duh, a u organizacijskom odboru su bili ravnatelj bolnice Sv. Duh dr. Mladen Bušić i dva ginekologa iz iste bolnice, dr. Vladimir Blagaić i doc. dr. Berivoj Mišković, zatim dr. Ante Ćorušić, dr. Trpimir Goluža, predsjednica HUBOL-a kojemu je donedavno na čelu bio upravo Trpimir Goluža i jedan pravnik.
Politička praktičnost i komercijalni interes
{slika}
Budući da je najavljeno da će skup iznjedriti neke zaključke koji će biti upućeni Ministarstvu zdravlja, udruge su očekivale da će ključni opinion i decision makeri u zdravstvu na Plitvicama zapravo održati aktivistički pro-life skup i svoje konzervativne pseudoznanstvene zaključke poslati kao naputak za konačne restriktivne izmjene zakona.
Pritom se, po meni, zanemarila tradicionalna HDZ-ova pozicija prema pravu na abortus, kao i interesi liječničke profesije koja dominira svim odlukama u zdravstvenoj politici. Za prvo je karakteristična politička praktičnost koja se može smatrati moralnim licemjerjem, naime, istodobno nametanje katoličkih vrijednosti i institucija svim institucijama sekularne države i svijest o tome da se ni katolici u realnosti ne odriču prava na abortus; za drugo pak vrijedi pravilo da Ministarstvo zdravlja nikada neće ići protiv komercijalnih interesa liječnika, a abortus je komercijalna usluga u zdravstvu. Kada se to dvoje pridruži eksplicitnim izjavama mnogih ranijih HDZ-ovih ministara da nikada neće zabraniti abortus, pa i činjenica da je najradikalniji “prizivač savjesti” dr. Ante Ćorušić eliminiran kao kandidat za ministra zdravlja u ovoj Vladi, mislim da nikada nije postojala realna opasnost da se pravo na abortus ukine. Dovoljno je, međutim, represivno to što socijalno ugroženim ženama nije dopušten zahvat o trošku HZZO-a.
Analizirajući isključivo pisana izlaganja na skupu – uz ogradu da se u usmenim nastupima možda dogodila neka važna digresija za koju ne znam – nalazim samo razloge za potvrdu ranije uvjerenosti da ne postoji realna opasnost da konzervativna Vlada Tihomira Oreškovića zabrani abortus na zahtjev majke i reducira postupke medicinski potpomognute oplodnje.
Zaključci u prostoru izvan sukoba
Razlog za takvu tvrdnju je u formalnom i sadržajnom konceptu skupa.
Što se tiče formalnog dijela, stvar je u tome da su na simpozij ipak pozvane udruge civilnog društva angažirane na promociji liberalnog odnosa prema reproduktivnim pravima žena, jačanju autonomije trudnica i roditelja i depaternalizaciji cijele ginekologije (Rode), neki ginekolozi koji se protive konzumaciji instituta priziva savjesti u medicini i zdravstvu (dr. Jasenka Grujić), pravnici čija izlaganja većinom verificiraju pravo na suodlučivanje u medicinskim postupcima u rađaonicama i samo jedan predstavnik humanističkih znanosti (!), profesor etike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Hrvoje Jurić koji je branio pravo žene na izbor i kontrolu rađanja. Jurić je u izlaganju zaključio da fetusi “ne mogu imati status ravnopravnih moralnih subjekata, nego tek status moralnih objekata koji zaslužuju određeni moralni obzir, ali ne i bezuvjetnu zaštitu” kakvu bi donijela jedino zabrana abortusa.
Ako je skup organiziran s ciljem da se sastave zaključci koji bi trebali dati smjer u izmjenama legislative, onda ti zaključci mogu biti usuglašeni samo u prostoru izvan sukoba između zahtjeva za “apsolutnom zaštite ljudskog bića od začeća do prirodne smrti” i stava “da je trudnica moralni subjekt s pravom odlučivanja o sudbini fetusa”, odnosno u dijelu simpozija koji se bavio drugim temama. Između katoličkog i liberalnog stava o abortusu nije moguće naći kompromisno rješenje, a argumenti su nesumjerljivi. U prvom se slučaju radi o teološkom antropocentrizmu, naime, tradicionalnom stavu u zapadnom kulturnom krugu da ljudsko biće ima poseban moralni status od začeća do smrti, jer je ljudsko biće kao takvo i sve što se s njim događa odraz Božje volje, a u drugom o sekularnoj etici koja se bavi racionalnim argumentima za kvalifikaciju moralnog statusa nekog bića, uključivši ne-ljudska bića. Kao što kaže Peter Singer, vjerovanje da puko pripadanje našoj vrsti neovisno i bilo kojim drugim karakteristikama čini razliku u moralnom statusu, samo je legitimiranje religiozne doktrine koja se protivi abortusu tako da odbija svaku raspravu.
Dakle, ovdje je usaglašavanje nemoguće.
Neodgovornost zaobilaženja
Isto se odnosi i na postupke MPO-a koji uključuju zamrzavanje zametaka.
Međutim, najzanimljivija u svemu je činjenica da je organizator ovo pitanje gotovo posve zaobišao, što je strateški razumljivo s obzirom da je desnica iz političkih razloga očito prinuđena odustati od vlastitih fundamentalističkih stavova, ali je strahovito neodgovorno u odnosu na “lebdeću” realnost žena koje de iure imaju pravo na kontrolu rađanja, ali u zdravstvenom sustavu moraju prolaziti strahovite torture – uključivši izlaganje manipulativnim performansima katoličkih udruga, koje se po novome održavaju i unutar javnih ustanova – da bi to pravo ostvarile. Ignoriranje ove teme od strane HUBOL-a kao privatne inicijative nekolicine bolničkih liječnika je možda dopustivo, ali Medicinski fakultet, bolnica Sv. Duh i Hrvatska liječnička komora, sve institucije s javnim ovlastima u sekularnoj državi, imaju obavezu da se prema tom problemu postave u okviru pravnih propisa ove države i pokažu poštovanje prema žrtvama svjetonazorskih blokada i pritisaka. Oni svojoj “pastvi” naprosto moraju preporučiti da se ponaša odgovorno.
Priziv savjesti
S druge strane, institut priziva savjesti nije zaobiđen u raspravi, što je pokazatelj uobičajene asimetrije u stupnju interesa koji liječnici iskazuju za svoju profesiju i prema pacijenticama. Ovo je zapravo inzistiranje na statusu quo. Organizator nije naglasio potrebu da se hitno raščisti koja su prava žena u nedefiniranom pravnom okviru, ali se pobrinuo da se komunicira o pravu liječnika da ne participiraju u konzumaciji tih prava.
U pisanim izlaganjima nalaze se sasvim suprotni stavovi prof. dr. Joze Čižmića s Pravnog fakulteta u Splitu i ginekologinje dr. Jasenke Grujić: Čizmić smatra da institut širi građanske slobode općenito, pa tako i slobode zdravstvenih radnika, ali je detektirao nepreciznost pravnih normi koje uređuju ovo pitanje i predložio uvođenje preciznih procedura kako bi se ostvarila simetrija u pravima zdravstvenih radnika i pacijentica; Grujić je pak tvrdila da prizivu savjesti nema mjesta u medicini, odnosno da “ne prihvaćati i ne sudjelovati u standardnim postupcima iz područja reproduktivne medicine poput abortusa i kontracepcije nije “priziv savjesti” već “neprofesionalno ponašanje”.
Grujić smatra da bi se priziv savjesti moralo tretirati kao svaki etički prekršaj, profesionalni nemar ili nesposobnost da se izvrši dužnost, jer “prizivač savjesti u području ginekologije i opstetricije ne radi posao koji bi morao raditi i za koji je plaćen”, a “priziv savjesti u području reproduktivne medicine je i čin rodne diskriminacije jer su pacijentice u velikoj većini slučajeva žene.” Iako je rasprava o toj temi uzela relativno mali prostor, argumenti koji su se čuli obavezuju organizatora da od Ministarstva zdravlja zatraži da precizno regulira proceduru “prizivanja savjesti” u javnom zdravstvu, umjesto da se, kao do sada, savjest priziva ovisno o političkom trenutku ili privatnim apetitima ginekologa koji se u javnoj ustanovi pozivaju na savjest, a zatim pacijentice na isti zahvat naručuju u privatnim ordinacijama. Preporuke moraju ići u smjeru organizacije rada u kojoj nijedna trudnica ne samo da neće osjetiti pritisak nečijeg priziva savjesti, nego ga ne smije biti ni svjesna. Ovaj tren nema naznaka da su se organizatori prema tome precizno odredili.
Podcijenjeni paternalizam
Čitajući ostala predavanja i glavne teme skupa, sklona sam zaključiti i da je jedna opasnost precijenjena (donošenje krajnje restriktivnih zakona i zabrane abortusa na zahtjev žene), a druga, zadržavanje paternalističkog odnosa prema trudnicama i rodiljama i liječničke nedodirljivosti, podcijenjena. Najveći dio skupa posvećen je, naime, pitanju krivične i materijalne odgovornosti ginekologa za loše ishode u vođenju poroda, s jakim naglaskom na odgovornost rodilja za takve ishode.
Treba znati da krajnje rijetka istraživanja (ova se tema zataškava) govore da se medicinske pogreške u hrvatskom zdravstvu najčešće događaju u ginekologiji i kirurgiji; preko 50 posto stegovnih postupaka u Hrvatskoj liječničkoj komori vodi se protiv ginekologa i kirurga, a u sudskim je vještačenjima protiv ginekologa, jednako u građanskim i kaznenim postupcima, ocijenjeno da je čak 60 posto grešaka uzrokovano čistim nemarom.
Najveći broj odšteta temeljem pravomoćnih sudskih presuda za pogreške u liječenju isplaćen je zbog pogrešaka u ginekologiji, a rekorder je upravo bolnica Sv. Duh koja je zbog davne pogreške u porađanju žene sa smrtnim ishodom (2001. godine) prošle godine isplatila preko tri milijuna kuna.
To su problemi koji tište ginekologe, a trebali bi mučiti i Ministarstvo zdravlja.
Inverzija problema
Tome se pristupilo tako da je čak 19 izlaganja na Plitvicama (preko 80 posto) bilo posvećeno problemima etičke, pravne, materijalne i kaznenopravne odgovornosti liječnika porodničara, s naglaskom na suodgovornost rodilje za ishod poroda, ali i suodgovornost opće javnosti, posebno roditeljskih udruga, za promjenu paternalističke paradigme u liječenju i/ili vođenju poroda i sve češćem insistiranju rodilja da im se pristupi uvažavajući njihova ljudska prava. Većina naslova izlaganja sadrži ulogu demokratizacije ginekologije u sigurnosti poroda, dakle, sam “frejming” rasprave sadrži brutalnu inverziju u smislu da je najveći problem hrvatske ginekologije to što su rodilje počele upravljati porodom umjesto profesionalaca.
U tom kontekstu vrijedi spomenuti da su mr. sci. Gina Lugović, prof. dr. Biserka Melicza, dr. sci. Ljubomir Radovanović i mr. sci. Đula Rušinović-Sunara 2004. godine proveli istraživanje koje je dalo zastrašujuće rezultate: nijedan pacijent ni liječnik nisu znali navesti nijedno pravo pacijenta, iako su mnoga odavno deklarirana u nekim općim zdravstvenim aktima, 35 posto psihijatrijskih i 31 posto nepsihijatrijskih bolesnika očitovalo se da liječnik ima pravo samostalno uskratiti obavijest o pacijentovom stanju, na opću anesteziju nije dalo pisani pristanak 66,7 posto psihijatrijskih i 58,3 posto nepsihijatrijskih bolesnika, 65 posto psihijatrijskih i 76 posto nepsihijatrijskih bolesnika drže da im nisu dostupne informacije o pravima iz osnovnog zdravstvenog osiguranja, a čak 44,9 posto liječnika smatralo je da prava pacijenata ugrožavaju njihova prava!
Danas stanje nije nimalo bolje: 12 godina od donošenja Zakona o zaštiti prava pacijenata, ne funkcionira nijedan oblik institucionalnog nadzora provedbe tog zakona i poštivanja prava pacijenata, a u mnogim se bolnicama ne može ostvariti ni pravo na dostupnost cjelovite medicinske dokumentacije.
Ni naprijed, ni nazad
{slika}
Unatoč malobrojnim inicijativama pacijenata, stanje, dakle, u relevantnom smislu može biti samo obrnuto od onog koje je predstavljeno.
Usput, izlaganje dr. Blagaića koje je prezentirano u Večernjem listu kako bi potkrijepilo tezu o problemu nesuradljivosti rodilja – što znači da je organizator jako htio da se baš ta poruka pošalje općoj javnosti – temelji se na slučaju samo jedne pacijentice koja je odbila carski rez i time naškodila vlastitom djetetu. Takvo izlaganje je nerelevantno i etički problematično.
Nesporno je da će određeni zaključci o ovoj temi biti usuglašeni i upućeni Ministarstvu zdravlja – jer su liječnici gotovo konsenzualno usredotočeni na jačanje vlastite autonomije pri odlučivanju – no ogromno je pitanje može li se iz ovako loše postavljenog problema izlučiti preporuke koje će promijeniti sadašnji status u korist pacijentica i rodilja.
Na kraju, ostalo je pitanje treba li se i dalje plašiti da će Ustavni sud napraviti ono što se Oreškovićeva Vlada očito ne usudi – ograničiti prava žena na odlučivanje o rađanju. Ne vjerujem da će USUD naći argumentaciju da ustavnu odredbu koja glasi “svako ljudsko biće ima pravo na život” izdvoji iz konteksta poglavlja o osobnim i političkim pravima u kojemu, među ostalim, stoji i da u Republici Hrvatskoj nema smrtne kazne. Istina je da je 2009. godine Medicinskom fakultetu u Zagrebu USUD poslao zahtjev da odgovore na pitanje kada počinje život, što prelazi sve granice apsurda, jer biološke činjenice o početku života i razvoja ljudskog bića nisu relevantne za odlučivanje može li takav život imati status osobe zaštićene konkretnom ustavnom odredbom. No, da bi suspendirao međunarodnim konvencijama priznata reproduktivna prava žena i činjenicu da je jedino ona subjekt ljudskih prava, USUD bi s bioloških činjenica trebao prijeći u područje ezoterije i katoličkog fundamentalizma, a za takvo srozavanje USUD-a teško da postoji profesionalni i politički interes.
