Nezavisna kazališna skupina Montažstroj često se bavi segmentima društva koji se smatraju marginaliziranima. Prisjetimo se nekih novijih uradaka: predstava Srce moje kuca za nju bavila se nezaposlenim ženama, Timbuktu beskućnicima, a predstave Generacija 91-95 i Vatrotehna (2.0) mladim ljudima.
U 2012. godini, koju je Europska unija proglasila godinom aktivnog starenja i međugeneracijske solidarnosti, došlo je vrijeme da se Montažstroj pozabavi i starijom populacijom. Projekt 55+ bavi se društvenom skupinom koja je nevidljiva, obespravljena, otpisana, smatra se teretom, viškom, potrošenom robom, glasačkim strojem – ljudima starijima od 55 godina.
O predstavi 55+, prikazanoj 24. i 25. rujna u Zagrebu, zatim u Puli te posljednji put 1. listopada na Međunarodni dan starijih osoba u Rijeci, ovih se dana dosta pisalo. Predstava je podijeljena na tri dijela. U prvom dijelu prikazan nam je snimljeni materijal u kojem protagonisti govore o posljednjoj minuti života, u drugom svaki od sudionika projekta stupa na scenu i na raspolaganju ima onoliko sekundi koliko ima godina govori da ispriča neku značajnu anegdotu iz vlastitog života ili nešto izvede, a nakon toga slijedi čitanje govora Franje Tuđmana na saboru HDZ-a u Lisinskom 1990. godine i komentari današnje situacije u Hrvatskoj. Ako i niste gledali predstavu, vjerojatno ste čitali kako je na premijernoj izvedbi trećina, ako ne i polovina ljudi izašla prije završetka predstave, a moram priznati da sam i ja bila među njima. Iskazi sudionika postajali su mi sve naporniji, izlaz mi je bio jako blizu i nisam imala pojma dokad će sve to trajati, a sljedeći bi mi vlak išao tek za sat i pol vremena. Odlazak mi se nametnuo kao jedino logično rješenje.
{slika}Relativno dugo trajanje predstave nije mi samo za sebe bilo problematično. Tri je sata stvarno puno, ali nije baš da nam je nemoguće odvojiti toliko vremena za predstavu (trenutno mi pada na pamet predstava Kauboji). Nisam imala ništa ni protiv toga da se i treći dio predstave povodi za principom jedan čovjek, jedan glas, ali jednostavno su mi iskazi sudionika u tom zadnjem dijelu postajali sve dosadniji i isprazniji. I to je sve.
Moram priznati da su mi kasnije zasmetali neki dramatični komentari i objašnjenja razloga odlaska ljudi – oni nisu bili spremni poslušati nikad iskrenije iskaze starije generacije, nisu bili spremni doživjeti te ljude ni u kakvoj drugoj verziji osim kao slatke, vesele starce, nesolidarni su s generacijom 55+, ne razumiju tu nekonvencionalnu dramaturgiju u kojoj nema probiranja između zanimljivog i nezanimljivog materijala…
Izlaženje prije kraja nekakve druge predstave možda se i ne bi predstavljalo kao etički problem onoga tko je izašao, a razlozi odlaska tražili bi se možda čak i u samoj predstavi. Međutim, izaći prije kraja predstave u kojoj na scenu stupaju socijalno ugrožene skupine (u ovom slučaju radi se o starijoj populaciji kojoj se često pristupa sažalijevanjem i patroniziranjem) očito je nepristojno i bezobzirno. Čini se da ispadamo bešćutni ako tretiramo i takve predstave i takve ljude kao i sve ostale. Dovoljno je to što su ti ljudi stari i što ionako teško dolaze do glasa, kako sad još na bilo koji način prigovoriti tome što su govorili.
U svakom slučaju, glavna ideja projekta, povećati medijsku vidljivost starijih ljudi i osvijestiti kako su oni itekako sposobni i spremni za aktivno društveno djelovanje, za svaku je pohvalu. Moram istaknuti i kako mi je bilo drago čitati o iznimnoj interakciji volontera i generacije 55+ postignutoj tijekom stvaranja projekta i nadam će generacija 55+ i svojim daljnjim djelovanjem surađivati s pripadnicima drugih generacija. Možda ne bi bila loša ideja da se priključe nekom prosvjedu generacije 55-, tj. studenata, koji namjeravaju prosvjedovati zato što im je netom prije početka akademske godine rečeno da moraju plaćati studiranje ako imaju 55- ECTS bodova.
{slika}Čini mi se da se još uvijek većina studenata zalaže za uvođenje školarine i da im ni ovaj novi model plaćanja troškova studija ne bi smetao da nije donesen ovako iznenadno. Mnogi vjeruju da su školarine mehanizam čija je svrha poticanje uspješnosti studiranja, zaustavljanja vječnog studiranja te da one predstavljaju važnu lekciju lijenim, neuspješnim studentima. Ako si marljiv i uspješan, ne trebaš se brinuti, a ako si nesavjestan i neuspješan, onda te treba kazniti plaćanjem školarine. Okanimo se ovog puta uvjeravanja kako svatko ima pravo na studiranje i kako bi ono trebalo biti pravedno i jednako dostupno svim studentima bez obzira na imovinski status. Očito to, nakon bezbrojnog ponavljanja, mnogima i dalje ništa ne znači. Osvrnimo se radije na definiciju uspješnih studenata s obzirom na dosadašnje kriterije plaćanja školarina po fakultetima. Jesu li uspješni studenti oni koji su položili sve ispite u akademskoj godini? Očito ne jer na nekim fakultetima mnogi takvi nisu imali dovoljno dobar prosjek i svejedno su morali plaćati. A ako su i imali nekakav dobar prosjek (koji god on bio), lako moguće da su svejedno morali plaćati jer se plaćanje školarine temeljilo isključivo na plasmanu na prijamnom ispitu. Ako su bili među 10, 20, 30 posto najboljih studenata na godini, možda su svejedno morali plaćati jer nisu položili neki ispit. Najavljivalo se čak da će svi studenti pete godine morati plaćati školarinu. To zasad nije ostvareno, ali odjednom je uveden novi model plaćanja za neke fakultete zbog kojih će studij morati plaćati još puno studenata koji prema prethodnim odredbama to nisu morali.
Očito je kako svrha školarina nije poticanje uspješnog i efikasnog studiranja, njihova je svrha pokriti rupe u proračunu ili planirane investicije i one se donose isključivo s obzirom na te kriterije. Studenti ipak uglavnom izjavljuju kako ne bježe od odgovornosti, smatraju da su krivi i treba im naplatiti školarine, ali neka to ipak ne bude tako grubo i iznenadno (kao što je bilo ove godine), treba im dati odgodu od godine dana da skupe sve te novce, treba im dopustiti da plaćaju još koju ratu više.
Tijekom trećeg dijela predstave 55+ sudionici raspravljaju o tome koliko je odgovorni za današnju situaciju, predbacuju si krivnju zbog apatije i odustajanja. No, kako je redatelj predstave Borut Šeparović u jednom intervjuu izjavio, apatije ima svugdje – i kod generacije 55+ i kod generacija 44+, 33+, a ovaj naš primjer (i mnogi drugi) pokazuje da je ima i kod generacije 22+. Ono što predstava 55+ pokazuje i poručuje jest da se aktiviranjem i organiziranjem pojedinaca bez obzira na godine, poticanjem međugeneracijske solidarnosti, stvari mogu mijenjati i kretati na bolje.
