Roditeljstvo bez alimentacije medalja je s dvije strane, roditelja/ice koji ne ispunjavaju svoju zakonsku obvezu uzdržavanja potomstva i drugog roditelja/ice koji živi s djetetom ili djecom skrbeći sam o njima. Dobitnik/dobitnica takve medalje, na žalost je samo dijete, a pored neodgovornog roditelja/ice hrvatski pravosudni sustav i nadležne institucije bez obzira na državne zakone i potpisane međunarodne konvencije ne čine dovoljno da provedu i ostvare osnovno pravo djeteta na normalan život.
Iako se u svakoj presudi Općinskih sudova navodi kako je ona donijeta u najboljem interesu maloljetnog djeteta vodeći računa o njegovoj dobrobiti, taj interes i dobrobit često ostaju samo copy paste odlomak na papiru.
Zakoni, zakoni
Zakon kojim se uređuje uzdržavanje maloljetne djece Obiteljski je zakon, a njegovi članci Zakona iz 2003.g. 209 (1) i članak 288 (1) iz Prijedloga Obiteljskog zakona 2015. decidirani su: Roditelji su dužni izdržavati svoje maloljetno dijete. U sudskim postupcima traženja uzdržavanja za dijete mjerodavan je članak 232, odnosno u Prijedlogu novog OZ članak 308. Pored ostalih parametara određivanja visine uzdržavanja (dob djeteta, mogućnosti roditelja koji ima obavezu plaćanja) najbitnija je odredba po kojoj se radno sposoban roditelj ne može osloboditi dužnosti uzdržavanja maloljetnog djeteta ili punoljetnog koje se redovno školuje.
Dakle, bez obzira koliko su dugački postupci, koliko roditelj koji izbjegava obavezu uzdržavanja koristi legalne i ilegalne načine opstruiranja pravomoćnih presuda, u konačnici ne može biti nikada oslobođen svoje obaveze.
Način na koji se određuje minimalni mjesečni iznos potreban za uzdržavanje djeteta, a koji je dužan platiti roditelj koji ne živi s djetetom određuje Ministarstvo socijalne politike i mladih. Iznos se određuje u postotku od prosječne mjesečne isplaćene neto plaće po zaposlenom u pravnim osobama Republike Hrvatske za proteklu godinu i to: za dijete do 6 godina 17 posto prosječne plaće, za dijete od 7 do 12 godina 20 posto prosječne plaće i za dijete od 13 do 18 godina 22 posto prosječne plaće. Ministarstvo je dužno najkasnije do travnja tekuće godine obznaniti mjesečne minimalne iznose.
Konkretno, s obzirom da je prosječna plaća 2014. u RH iznosila 5. 533,00 kn, dijete do 6 godina ima pravo na minimalno izdržavanje od 940,61 kn, dijete do 12 godina na 1.106,60 kn i dijete do 18 godina na 1.217,26 kn.
Iznimno, ako je obveznik uzdržavanja dužan izdržavati više djece, obveza može biti određena i u manjem iznosu, ali ne smije biti manja od polovice minimalnog iznosa.
Iznos minimalnih iznosa uzdržavanja trebala bi znati oba supružnika kad podnose zahtjev ili tužbu za razvod braka u kojem postoje maloljetna djeca. Često roditelj/ica, a najčešće je to majka jer u preko 80 posto slučajeva djeca po prestanku obiteljske zajednice nastavljaju živjeti s majkom (Državni zavod za statistiku, Publikacija Žene i muškarci u RH 2014.) nije upućena u zakonski okvir minimalnog iznosa uzdržavanja djece koji im u svakom slučaju pripada.
Poznati su slučajevi kad roditelj želi po svaku cijenu izbjeći izdržavanje djeteta pa svojom voljom postane nezaposlena osoba ili prepiše imovinu na druge osobe misleći da će na taj način biti oslobođen obaveze uzdržavanja. No bez obzira na okolnosti, minimalan iznos ne može izbjeći.
“Nisam znala da država određuje minimalnu svotu na koju djeca imaju pravo u slučaju razvoda. Muž je bio nezaposlen i radio je na crno. Znala sam da taj prihod niti jedan sud neće uzeti u obzir, a moja plaća je minimalna. Bojala sam se da djeci neću moći pružiti niti osnovno i pomisao da bi doslovce mogli biti gladni zadržavala me u namjeri da se konačno rastanem”, svjedoči Marija I. (podaci poznati redakciji).
“Sasvim slučajno pročitala sam to na jednom forumu. To nisu velike svote, ali ako su redovne doprinosit će djetetovim potrebama, makar za hranu i osnovne higijenske ili školske stvari. Saznanje da se bivši suprug mora financijski skrbiti za djecu, iako se tome protivi, dalo mi je snagu da se pokrenem i razriješim višegodišnje loše odnose i brak”, dodala je.
Pravni presedan
Obiteljski zakon sistemski je zakon koji određuje pojedinačno život svakog/e građana/ke, ulazi u njegovu privatnost i utječe na socijalni kontekst. Najvažnija elementarna prava ostvarujemo ovim zakonom. S obzirom da se ovaj novinarski projekt bavi (ne)mogućnosti ostvarivanja prava maloljetne djece na uzdržavanje i na doslovce borbu zakonskih zastupnika/ica koji to pravo pokušavaju ostvariti kao i na obiteljski financijsko-društveni efekt uzrokovan ne ostvarivanjem tih prava, upravo na taj segment reflektira se cjelokupna mučna situacija s Obiteljskim zakonom.
Naime, nakon višegodišnjih priprema novi Obiteljski zakon stupio je na snagu 1.rujna 2014., da bi već 12.siječnja 2015. bio u potpunosti suspendiran odlukom Ustavnog suda. Po istoj odluci Ustavnog suda postupci započeti po novom ObiZ-u/14 nastavit će se po odredbama starog ObiZ-a/03.
Novi zakon stavljen je izvan primjene, a trenutno važeći stari Obiteljski zakon iz 2003. nije usklađen s EU zakonodavstvom.
Kao odgovor na odluku Ustavnog suda, u lipnju ove godine Vlada je poslala u Sabor na proceduru Obiteljski zakon s određenim izmjenama. Netom prije godišnjeg odmora zastupnika, na 17. sjednici Hrvatskog sabora održano je prvo čitanje i rasprava 2.7.2015., a dan kasnije glasanjem prihvaćen je novi Prijedlog obiteljskog zakona s većinom od 76 glasova za, 17 protiv i 7 suzdržanih.
Novi zakon trebao bi donijeti usklađivanje sa zakonodavstvom Europske unije i značajne promijene između ostalog baš prilikom brakorazvodnog postupka braka s maloljetnim djetetom/djecom, modaliteta uzdržavanja i instituta naplate uzdržavanja kad zakonski obveznik ne izvršava svoju obvezu.
Osnovni noviteti u odnosu na zakon iz 2003. godinu jesu:
Sudski postupak razvoda braka parovi s maloljetnom djecom prvo su pokretali pred sudom, zatim ih je sud upućivao na postupak obaveznog savjetovanja u centar za socijalnu skrb. Po novom zakonu parovi koji imaju maloljetnu djecu najprije odlaze na postupak u CZSS. Tamo su obavezni izraditi Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, što po prijašnjem zakonu nisu morali. Nakon što roditelji usklade Plan, on se kao smjernica dostavlja sudu koji će provjeriti je li u skladu s najboljim interesom djeteta i nakon toga ga potvrditi, čime postaje ovršna isprava koja zamjenjuje sudsku presudu za uzdržavanje i kontakte s djetetom. Ukoliko roditelji zbog međusobne konfliktne situacije nisu u stanju donijeti Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, donijet će ga sud.
Koje je stvarno značenje ovakvog Plana i kako se predviđa njegovo funkcioniranje u praksi komentirala je izvršna direktorica Udruge Let Iva Jovović: “To je dobra ideja, mi smo u udruzi komentirali prošlo ljeto nacrt tog plana da ne sadrži previše detalja oko kojih bi se roditelji trebali sporazumjeti i smatrali smo ako prihvate plan koji sadrži samo dogovor oko uzdržavanja, kontakata roditelja s djetetom i načina “primopredaje” djeteta, da će vrlo brzo u stvarnom životu isplivati problemi poput vegetarijanske prehrane, nekih slobodnih aktivnosti i slično, kao što smo imali iskustva u radu sa roditeljima”.
“No ministarstvo je ili samo ili na naše lobiranje, odlučilo izdati dosta detaljne obrasce tih planova koji se nalaze na njihovoj web stranici i mislim da samim uvidom u te planove, roditelji mogu sami dobiti ideju kako ga ispuniti, a istovremeno postići dogovor oko cijelog niza pitanja”, dodala je.
Na stranici Ministarstva socijalne politike i mladih nalaze se obrasci zajedno s uputama za popunjavanje iako su trenutno nevažeći, odnosno zakon koji ih predviđa još nije stupio na snagu. Na istoj web stranici dostupna je i tablica prema kojoj bi se određivali iznosi uzdržavanja prema prosječnim potrebama maloljetnog djeteta u skladu s dobi djeteta, prihodima roditelja obveznika uzdržavanja prema platnim razredima.
Određivanje dohodovnih razreda predstavlja novost u odnosu na prijašnji način utvrđivanja iznosa uzdržavanja. Primjerice, razred koji obuhvaća prosječni prihod u državi od 5.501,00 do 6.500,00 kn određuje minimalan iznos od 1.190 kuna ako je dijete staro do 6 godina, za dijete od 7 do 12 godina 1.392, a od 13 do 18 godina 1.525 kuna. Predmetnim zakonom propisano je da se jednom godišnje izračunavaju i odlukom ministra nadležnog za socijalnu skrb objavljuju smjernice o visini uzdržavanja.
Iako bi određivanje svote uzdržavanja po dohodovnim razredima donijelo mogućnost određivanja većih svota uzdržavanja roditelju obvezniku koji više prihoduje, bitan novitet u segmentu uzdržavanja djece i instituta naplate kad ona nije dobrovoljna objasnila je Iva Jovović: “Sam zakon predmjeva donošenje zajedničkog plana o roditeljskoj skrbi u kojemu se roditeljima ostavlja sloboda da dogovore iznos mjesečnog uzdržavanja. Jednom kad se roditelji dogovore i sud prihvati taj njihov dogovor, plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi postaje ovršna isprava te bi kao takav trebao ubrzati proces naplate ukoliko roditelj-obveznik plaćanja uzdržavanja prekine s uplatama. Roditelj/ica sa kojim dijete živi bi samo trebao odnijeti navedenu ispravu u Finu i oni bi trebali pokrenuti postupak ovrhe s računa”.{slika}
Također novim Obiteljskim zakonom uveo bi se i institut Centra za posebno skrbništvo čija je glavna djelatnost zastupanje djece u brakorazvodnim parnicama i odraslih osoba u postupcima lišenja poslovne sposobnosti u zaštiti njihovih osobnih i imovinskih prava i interesa pred sudovima i drugim tijelima. U ustanovi Centra za posebno skrbništvo djelovat će posebni skrbnici koje će financirati Ministarstvo socijalne politike i mladih iz svojeg proračuna. Zasad ih je osam u četiri dislocirane jedinice i to Zagrebu, Rijeci, Osijeku i Splitu.
Naravno, novi Obiteljski zakon obuhvaća značajne promjene u cjelokupnoj obiteljsko-pravnoj zaštiti i izazvao je velike polemike i značajne reakcije stručnjaka i javnosti koje će se njegovim donošenjem još više zaoštriti.
Zakon na papiru, život u realnosti
Gdje se u ovim zakonskim i bezakonskim situacijama nalazi građanin/ka koji nema upliva na donošenje i realizaciju zakonskih propisa, a mora po njima živjeti? Nije li svrha zakonodavca zaštiti djecu kao najranjiviju društvenu skupinu? Pa iako se stalno mjerodavni pozivaju na poštivanje i zaštitu prava djece, prava roditelja/ica i prioritet obiteljsko-pravne zaštite, realitet ih demantira.
Sudski postupci su dugotrajni, pritužbi na rad nadležnih sudova i centara za socijalnu skrb sve je više. Najveći dio pritužbi Pravobraniteljici za djecu odnosi se na kršenje ili neprovođenje Obiteljskog zakona, a značajan dio predmeta s ovom tematikom obrađuje se u uredu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, kao i u uredu Pučke pravobraniteljice.
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić očitovala se na osnovu Izvješća o radu za 2014. godine o sveukupnoj situaciji i pristiglim pritužbama: “Tijekom 2014. pravobraniteljica za ravnopravnost spolova radila je na ukupno 2.588 predmeta, a što predstavlja povećanje za 21,3 posto u odnosu na 2013. Dakle, vidljiv je značajan porast broja predmeta na kojima se radilo u 2014., a što je svakako posljedica i sve veće osviještenosti građana (ali i društva u cjelini) o pojavnim oblicima, štetnosti i zabrani svih vrsta diskriminacije, pa tako i spolne diskriminacije koja je u nadležnosti pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, a koja diskriminacija je prisutna u svim sferama života”.
Tako se spolna diskriminacija na području rada i zapošljavanja često očituje kao npr. nepovoljnije postupanje prema trudnicama i majkama od strane poslodavaca (tu je posebice važna problematika sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme te neproduljivanje tih ugovora tijekom ili nakon korištenja prava s osnova trudnoće i majčinstva), zatim kao uznemiravanje i spolno uznemiravanje na radu (npr. razni spolni stereotipi vezani uz žene i rad, razne ponude spolne naravi od strane nadređenih, neprovođenje postupaka radi zaštite dostojanstva radnika/ica od strane poslodavaca), ali i kroz praksu prema kojoj su žene još uvijek manje plaćene za jednaki rad i rad jednake vrijednosti u odnosu na svoje muške kolege.
Navedenim oblicima diskriminacije često su izložene upravo žene, a što za posljedicu ima i veći broj pritužbi od strane žena.{slika}
“Sve gore navedeno uzrokuje nepovoljniji položaj žena na tržištu rada, a čemu dodatno doprinosi i činjenica kako teret brige i skrbi za djecu još uvijek najvećim dijelom pada upravo na žene zbog čega su one prisiljene usklađivati poslovni i obiteljski život. U kontekstu navedenog ističem i potrebu mijenjana odgojno obrazovnih obrazaca i perpetuiranja rodnih stereotipa i tradicionalnih rodnih uloga. Drugo veliko područje na kojem su žene izložene diskriminaciji je obitelj odnosno obiteljsko nasilje koje je kao takvo i rodno uvjetovano te se smatra oblikom spolne diskriminacije. Međutim građani/ke ipak sve više postaju svjesni važnosti navedene problematike te se u društvu smanjuje tolerancija na bilo kakve oblike nasilje, a posebice na obiteljsko nasilje što posljedično dovodi i do većeg prijavljivanja diskriminacije nadležnim institucijama, pa tako i pravobraniteljici za ravnopravnost spolova. Imajući u vidu i tešku gospodarsku situaciju u kojoj se nalazimo, a koja posebice teško pogađa upravo žene i to prvenstveno na području rada i zapošljavanja, ne čudi kako se u većini slučajeva pravobraniteljici pritužbama obraćaju upravo žene. Ista situacija je i na području obiteljskog nasilja obzirom kako su žrtve obiteljskog nasilja u većini slučajeva upravo žene koje su pritom izložene svim oblicima nasilja, a posebice teško ih pogađa ekonomsko nasilje koje je svakako povezano i s nepovoljnijom situacijom na tržištu rada uslijed čega žene postaju i ekonomski ovisne o partnerima koji ih zlostavljaju”, upozorila je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.
“Moram istaknuti da je osviještenosti građana/ki o navedenoj problematici svakako doprinijela i moja dosadašnja praksa i kontinuirani rad odnosno vidljivost na terenu, ali i u medijima”, naglašava Ljubičić.
“Pored osviještenosti građana/ki, značajnu ulogu ima i edukacija stručnjaka/kinja koji/e se bave zaštitama žrtava obiteljskog nasilja, ali i edukacija poslodavaca o diskriminaciji na području rada i zapošljavanja. Sve navedeno zasigurno doprinosi i sve većem broju pritužbi iz godine u godinu, a koje građani/ke podnose Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, pri čemu većinu pritužbi podnose žene”, pojasnila je Ljubičić.
Istovremeno, jača scena nevladinih udruga i organizacija kojima građani/ke nastoje ostvariti prava koja su im državnim i međunarodnim zakonima i propisima zajamčena, a njima nedostižna. Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio je nekoliko presuda protiv Republike Hrvatske koje se odnose na Obiteljski zakon i njegovu primjenu u praksi.
Trenutno su u Hrvatskoj u samo jednoj godini bila na snazi dva oprečna Obiteljska zakona. Stari – novi – stari – uskoro novi. Dapače, u Prijedlogu obiteljskog zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 5. lipnja 2015. g. (str.18) navodi se: “Ujedno, predmetnim Rješenjem Ustavnog suda stvorena je pravna nesigurnost koja se ogleda u činjenici da trenutno u Republici Hrvatskoj na neki način postoje dva obiteljska zakona (Obiteljski zakon 2003. i Obiteljski zakon 2014.) koja potpuno različito uređuju velik broj instituta”.
Nevjerojatno? Ne, istinito. Stvorena je situacija da se institut mjere privremenog uzdržavanja djeteta/djece može realizirati dvama zakonima potpuno oprečnih uvjeta ostvarivanja.
‘Znate, nije ni nama lako raditi s tim stalnim izmjenama’
“Po kojem zakonu donosite rješenja o privremenom uzdržavanju? Obiteljskom zakonu ili Zakonu o privremenom uzdržavanju? Odnosno treba li proteći šest mjeseci neplaćanja ili tri da dijete ostvari uvjete za uzdržavanje od strane države?'”, pitali smo djelatnicu u sjedištu Centra za socijalnu skrb Zagreb.
“Mi donosimo rješenja na osnovi Zakona o privremenom uzdržavanju, ali u vašem nadležnom centru reći će vam kako oni postupaju. Znate, nije ni nama lako raditi s tim stalnim izmjenama”, odgovorila je.
Plivanje kroz pravne i političke nesuglasice
Osim ovakvih, blago rečeno, nelogičnosti, posljedice proistekle suspenzijom Obiteljskog zakona od strane Ustavnog suda RH navodi Kristina Samardžić iz Ministarstva socijalne politike i mladih: “Ustavni sud u obrazloženju donijetog Rješenja kojim je pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Obiteljskog zakona 2014. ni na koji način nije ocijenio osnovanost navoda iz prijedloga za ocjenu ustavnosti predlagatelja, već je isključivo uzimajući u obzir mnogobrojnost i složenost prigovora koje je u postupku dužan ispitati, a radi opsežnosti i osjetljivosti pitanja te činjenice da će radi rješavanja predmeta biti potrebno detaljno ispitati relevantnu praksu Europskog suda za ljudska prava te praksu ustavnih sudova drugih država Europske unije, donio navedeno Rješenje kojim je u primjeni ostavio Obiteljski zakon 2003. te na taj način blokirao primjenu instituta koji su u Obiteljskom zakonu 2014. predstavljali značajan pozitivni pomak u zaštiti prava najranjivijih skupina društva sukladno razini zaštite koja postoji u drugim državama članicama. Pozitivni pomaci svakako su se odnosili i na regulativu koja uređuje uzdržavanje djece i to u pogledu pojednostavljenja i ubrzavanja postupka uzdržavanja, uvođenja tablica o uzdržavanju koje su predstavljale smjernice sudovima pri određivanju visine uzdržavanja ali i pokazatelj roditeljima na koji način i u kojoj visini mogu unaprijed predvidjeti iznos uzdržavanja za dijete koji će biti dužni plaćati ukoliko ne postignu sporazum – Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi”.
“Predmetnim rješenjem Ustavnog suda onemogućeno je da roditelji van sudskog postupka, ako nisu u postupku posredovanja za razvod braka izvansudskim putem dogovore iznosa uzdržavanja. Predmetnim Rješenjem Ustavnog suda nije ni na koji način riješeno pitanje pojedinačnih akata (sudskih odluka, rješenja, pojedinačnih akata koje donose druga nadležna tijela) koji su doneseni i postali pravomoćni i izvršni na temelju Obiteljskog zakona 2014., odnosno nije ni na koji način riješeno pitanje prava koja su stečena pravomoćnim i ovršnim pojedinačnim aktima koji su doneseni primjenom Obiteljskog zakona 2014. godine”, nastavlja.
“Naime, postavlja se pitanje na koji će se način izvršiti pravomoćne i ovršne odluke koje su donesene temeljem tog Zakona a čija priroda podrazumijeva kontinuirano izvršenje. Radi se primjerice o odlukama nadležnih centara za socijalnu skrb o nadzoru nad izvršavanjem roditeljske skrbi, odlukama o zabrani približavanja djetetu, odlukama o mjerama za zaštitu prava i dobrobiti djeteta i sl., ali i o odlukama nadležnih sudova. Tako je npr. upitna pravna snaga presude o razvodu braka, kojom je istovremeno određen iznos uzdržavanja koje je roditelj s kojim dijete ne stanuje dužan svakog mjeseca ubuduće plaćati. Istom se odlukom određuje i način i vrijeme u kojem će se održavati susreti i druženja djeteta s roditeljem koji s djetetom ne živi. Ako su ove sudske odluke postale pravomoćne, sukladno Rješenju Ustavnog suda privremeno se obustavlja njihovo izvršenje, a s obzirom na procesnu zapreku res iudicata o predmetnim stvarima ne može se voditi nova parnica, s obzirom da je o istom već pravomoćno odlučeno. Dakle, ako je primjerice brak razveden pravomoćnom presudom, a iz određenog razloga ova činjenica nije upisana u državne matice (presuda nije izvršena) ona se privremeno više ne može izvršiti, ali se u istom predmetu ne može podnijeti ni nova tužba jer je o istom predmetu već pravomoćno odlučeno. Isto tako obustavljaju se od izvršenja i druge sastavnice pravomoćne odluke poput uzdržavanja i susreta i druženja djeteta s roditeljem s kojim ne živi. Predmetnim Rješenjem Ustavnog suda dovedena je u pitanje pravna sigurnost u gore opisanom dijelu, te su, između ostalog, najugroženije skupine društva, poput djece i osoba s invaliditetom ostale bez adekvatne razine zaštite njihovih prava koja im je zajamčena Obiteljskim zakonom 2014.”, zaključuje Kristina Samardžić iz Ministarstva socijalne politike i mladih.
Građanima/kama ne preostaje ništa drugo osim čekanja usklađivanja ili prevladavanja pravnih i političkih nesuglasica vlastodržaca i stručnjaka.
U međuvremenu konkretan život određuje im zakon koji je u koliziji i koji se u par mjeseci drastično promijenio s tendencijom ponovnih promjena.
{slika}
Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta ‘Roditeljstvo bez alimentacije’, kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva. Riječ je o seriji članaka ‘Roditeljstvo bez alimentacije’.
