Ususret nadolazećim izborima zastupnica i zastupnika u Hrvatski sabor pišemo o položaju žena u hrvatskoj politici te recentnim događajima koji ukazuju na poboljšanje ili pogoršanje istog. Parlamentarne izbore 2020. ćemo uz održavanje istih usred epidemije pamtiti i po činjenici da je njima u mnogo aspekata dominiralo pitanje ženskih prava.
Kada govorimo o položaju žena u hrvatskom društvu uopće, a tako i u politici, prva stvar koju bi trebalo napraviti je donošenje nove Nacionalne politike za ravnopravnost spolova koja je istekla još 2015. godine. No, zanimljivo je primijetiti da je malo tko u kampanji istaknuo tu činjenicu. Bez rodne ravnopravnosti nema ni demokratskog društva, a istu nije moguće ostvariti bez sustavnih i dobro promišljenih rodno osjetljivih politika i strategija. Republika Hrvatska ne čini gotovo ništa po pitanju poboljšanja položaja žena u politici. Vlada i Hrvatski Sabor se ovim pitanjima bave na marginama, a Ured za ravnopravnost spolova (u čijoj je nadležnosti izrada spomenute Nacionalne politike) je nevidljiv i minoriziran. Ovo posebno naglašavamo u svjetlu predložene, ali još ne i usvojene, Strategije Europske unije za ravnopravnost spolova za razdoblje 2020 – 2025 koja, između ostalog, za jedan od ciljeva navodi političko osnaživanje žena odnosno postizanje rodne ravnoteže u odlučivanju i politici. Radi se o prvoj strategiji Europske komisije u ovom području koja je temeljena na obećanju njene predsjednice, Ursule von der Leyen da će se zalagati za Uniju ravnopravnosti. Primjeri drugih država u kojima je visoka zastupljenost žena u tijelima političkog odlučivanja pokazuju da bez žena u politici nema pozitivnih promjena (pogledajmo postignuća npr. finske ili novozelandske premijerke).
Činjenica je da se zastupljenost žena u Hrvatskom saboru u zadnjih 30 godina nije podigla iznad 25 posto, a danas se Hrvatska nalazi na 97. mjestu svjetske ljestvice zastupljenosti žena u parlamentima uz Rumunjsku, Honduras, Maroko i Pakistan. Zastupljenost žena u predstavničkim tijelima na nižim razinama je jednako loša. Temeljem rezultata lokalnih izbora iz 2017. udio izabranih žena u svim predstavničkim i izvršnim tijelima jedinica lokalne i regionalne samouprave je 24,4 posto, iako su žene na listama bile zastupljene s 41,7 posto. Isto tako, činjenica je da je položaj žena u našem društvu u regresiji te pojedina stečena prava (kao što je pravo na izbor) sada se žele osporiti – što naravno utječe i na položaj žena u politici. Tako imamo nedavne izjave kandidatkinje na listi izrazito desne političke stranke – “Drage žene (niste mi sve drage, ali pravimo se da jeste), od kada su nam muškarci dali pravo glasa svijet je otišao naopako. Nadam se da će na vlast doći ekipa i vratiti nas na tvorničke (Božje) postavke.” – koja pokazuje u kojem smjeru pojedini politički akteri_ce vode pitanje rodne ravnopravnosti.
Ženama ne trebaju jeftina prepucavanja o njihovim slobodama i životima, s koje god strane političkog spektra ona dolazila, već se očekuje da stranke svoje riječi provode u praksi, kao što je u ovom izbornom ciklusu to učinila platforma Možemo tj. Zeleno – lijeva koalicija koja ima 6 nositeljica lista te ukupno 50 posto žena na svim listama. Isto tako žene su ravnomjerno raspoređene te na svim listama od 1. do 7. mjesta imaju najmanje 40 posto žena. Žene zanimaju teme jednakosti plaća, zaštite od rodno uvjetovanog nasilja, zaštite seksualnog i reproduktivnog zdravlja, borbe protiv spolne diskriminacije, seksualnog uznemiravanja i seksizma, teme socijalnih prava, pravde i sigurnosti, obrazovanja itd. – to su pitanja i problemi s kojima se žene svakodnevno susreću te za koja traže kvalitetna rješenja i održive javne politike. Odgovorni političari se ne naslikavaju sa ženama i progovaraju o njihovim pravima kada im to koristi, dok istovremeno krše zakonske odredbe o tzv. ženskim kvotama te ne postižu rodni paritet niti na svojim izbornim listama niti u tijelima svojih političkih stranaka. Odgovorna politika podrazumijeva da se žene ne koristi kao dekorativnu kulisu, a rodnu ravnopravnost kao floskulu. Nažalost, u Hrvatskoj imamo upravo to. Političari i političarke koji_e istinski vjeruju u rodnu ravnopravnost ne daju izjave poput Andreja Plenkovića, koji kaže – “Žena ima na listama i osobno mi je žao da ih nema više. Odlučili smo sastaviti pobjedničke liste.”; ili pak Davora Bernardića koji je izostanak žena na SDP-ovom popisu koordinatora izbornih jedinica pokušao objasniti izjavljujući – “Koordinatorstvo nije za eksperimentiranje. Taj posao moraju obaviti dokazani operativci na terenu”. Isto tako, ne ostvaruju suradnju sa strankama poput Demokratske stranke žena, kao što je to učinila Restart koalicija. Naime, ta je stranka 2015. godine podnijela Ustavnom sudu prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakonskih izmjena Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, a ne temelju kojeg je Ustavni sud ukinuo sankcije koje su bile navedene za nepoštivanje odredbe o zastupljenosti od najmanje 40 posto na listama. Ustavni je sud ukinuo rečenicu “Lista na kojoj nije zastupljeno najmanje 40 posto pripadnika svakog spola nije pravovaljana”, a čime su ukinute i predviđene sankcije za nepoštivanje uravnotežene zastupljenosti spolova. Međutim, ova zakonska obveza za političke stranke se ionako uvela sa zakašnjenjem od gotovo dvije i pol godine s obzirom da je Zakon o ravnopravnosti spolova predvidio uvođenje te obveze prilikom provedbe trećih redovitih izbora od stupanja tog zakona na snagu (a to su trebali biti lokalni izbori 2013. godine).
Državno izborno povjerenstvo najavilo je da će obavijestiti Državno odvjetništvo i Pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova radi pokretanja prekršajnog postupka za sve liste koje nemaju najmanje 40 posto žena, a sukladno Zakonu o ravnopravnosti spolova. Tako će, nadamo se, neke stranke po prvi puta biti prisiljene platiti novčane kazne zbog nepoštivanja navedenih odredbi. Što se tiče zastupljenosti žena u Europskom parlamentu, Hrvatska tu nešto bolje stoji nego “doma” pa od ukupno 12 zastupnica_ka imamo 5 žena i 7 muškaraca. U ovom, a i u posljednjem sazivu Europskog parlamenta zastupljenost žena iznosila je 40 posto. U Europskom parlamentu velika većina zastupnica iz svih političkih stranaka, uključujući i tzv. ekstremno desne, podržavaju izradu prethodno spomenute Strategije te osnaživanje žena u politici. Rodna ravnopravnost je opći cilj i temeljna vrijednost Europske unije.
U Hrvatskoj se, nažalost, odredbe o tzv. ženskim kvotama ne primjenjuju dosljedno, pa problem nije u zakonskim odredbama, već u strankama i tijelima koje ih trebaju provoditi. Ako pogledamo druge države, može vidjeti da je nakon uvođenja kvota u nacionalnim predstavničkim tijelima tih zemalja postotak zastupnica porastao, tako npr. u Makedoniji iznosi oko 40 posto, a u Ruandi čak 60 posto. S obzirom na ovako lošu situaciju u RH i činjenicu da kvote ujedno i ne moraju značiti jednaku zastupljenost žena i muškaraca u Hrvatskom saboru, prijedlog izmjena zakona bi trebao ići u smjeru uvođenja minimalne zastupljenosti podzastupljenog spola od 40 posto, ne na izbornim listama, već na izabranim mjestima u svim predstavničkim tijelima na svim razinama vlasti. No, kako, slijedom svega navedenog, naše društvo očito još nije dovoljno demokratski zrelo niti politički odgovorno, na ovim izborima želimo poručiti:
Žene su zakon!
