Ima jedna fotografija, sigurno ste je vidjeli proteklih dana, sa srednjoškolcima (Srbinom i Hrvaticom) koji se ljube. Prema ovom opisu prizor se ne doima posebnim, ni prvi ni zadnji hrvatsko-srpski par, ni prva ni zadnja fotografija na kojoj se ljube. Ipak, za razliku od mnogih takvih fotografija, na ovoj su tinejdžeri ogrnuti srpskom i hrvatskom zastavom i ova je nakon objavljivanja došla do nekih stranih medija koji su je proglasili iznimno hrabrom. Što bi sad tu trebalo biti posebno hrabro? To što je možda jedan tinejdžer dugo namjeravao poljubiti svoju simpatiju, a sada se napokon i odvažio na to? Ne, hrabro bi trebalo biti to što su se Srbin i Hrvatica poljubili ogrnuti hrvatskom i srpskom zastavom. Mnogi od nas (pa tako i ja) znaju srpsko-hrvatske parove, neki od njih možda imaju ili su imali problema zbog svoje veze, neki nisu imali i nemaju. Većina njih se, vjerujem, ne omotava u zastave, ali u konačnici, postojanje njihovih veza nešto je toliko svakodnevno da nije vrijedno nazivanja nečim posebnim, a isto tako ni nečime što je najhrabrije ikad.
Autor fotografije napisao je kako je ona nastala tijekom učeničke parade u Mostaru kojom se obilježavala pedeseta obljetnica postojanja Koledža ujedinjenog svijeta (United World College). Polaznici te privatne škole u Mostaru, među kojima su i mladić i djevojka sa slike, hodali su ulicama Mostara i nosili zastave svoje nacije.
“Moj prijatelj Srbin držao se za ruku sa svojom djevojkom, Hrvaticom. Kada je starija gospođa upitala djevojku kako smije hodati pored Srbina, ona ga je poljubila. Tada sam napravio ovu fotografiju. To nije ništa posebno, samo par koji iskazuje svoju ljubav, ali za nas, ovdje u Mostaru, to je simbol nove generacije koja ne želi da nastavi rat koji se odvija u svijesti ljudi”, istaknuo je fotograf.
Reakcija na fotografiju bilo je mnogo – od onih prema kojima fotografija slavi ljubav i pomirenje do zgražanja nad viđenim jer se zločini u ratu ne smiju zaboraviti. Osobito su dramatični neki komentari ispod članaka u stranim medijima, primjerice u The Huffington Postu – neki ih uspoređuju s Romeom i Julijom, nadajući se da će njihova odvažna ljubav (‘da su prije par godina tako pozirali, bili bi strijeljani‘) vječno potrajati jer je našim napaćenim narodima dosta tragedija, a drugi smatraju da je prizor izrežiran, radi se plaćenoj propagandi kojom se želi popraviti loša slika ovih prostora u svijetu.
Ono što nam i ovaj primjer pokazuje jest da su slike nasilja, rata, silovanja, općenito nekakve balkanske egzotike, i dalje glavne slike o nama koje prolaze u svijet. Takvu percepciju dobro ilustrira i ovaj komentar: “Većina Europljana i Amerikanaca ne razumiju Slavene, oni rade što žele, kako žele i kada žele. (…) Nekada se žele poubijati, nekada se vole, a nekada žele da ih se ostavi na miru”.
A što se tiče ovih mladih čija bi nam fotografija trebala poručivati da su neopterećeni ratnim godinama, netrpeljivostima među različitim nacijama i zastavama – ako su anacionalni, nije im stalo do zastava, što će im one ovdje uopće? Čemu uopće toliko skučavanje unutar nacionalnih granica i naglašavanje nacionalnog identiteta u odnosu na ostale identitete – evo, jest da smo mi Hrvati, Srbi, koji god, ali nam ne smetaju ni veze s osobama druge nacionalnosti, vjere itd. Zar to nije nešto što bi se trebalo podrazumijevati bez isticanja nacionalnog identiteta? I, na kraju (dopustite i meni malo patetike), nije li jedina zastava kojom bismo svi trebali biti ogrnuti kod ovakvih prizora – zastava ljubavi?
