U naslovima kojekakvih mainstream medija uredno se pojavljujemo kao ‘žena konzul’ ili, još jednostavnije, ‘konzul’, kao da je vrhovna blasfemija dodati taj jedan nesretni sufiks –ica i umjesto ‘žena konzul’ dobiti sasvim legitimnu imenicu ženskog roda – konzulica. Osim toga, zanemarivanje pridonosi daljnjoj društvenoj ‘nevidljivosti’ žena te sustavnom podupiranju ideje podijeljenih, muških i ženskih, zanimanja. Svi ćemo reći ‘čistačica’, ‘konobarica’, ‘blagajnica’, ‘frizerka’ i ‘tajnica’, ali rijetko ćemo se obratiti ‘kirurginji’.
Prema Zakonu o ravnopravnosti spolova iz 2008. godine ‘diskriminacija predstavlja svako normativno ili stvarno, izravno ili neizravno razlikovanje, isključivanje ili ograničavanje temeljeno na spolu kojim se otežava ili negira ravnopravno priznanje, uživanje ili ostvarivanje ljudskih prava muškaraca i žena u političkom, obrazovnom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, građanskom i svakom drugom području života’.
Ne obuhvaća li ova definicija, barem u posljednje četiri riječi, ‘svakom drugom području života’, i jezik kojim se služimo, da bismo, između ostalog, opisale i svoje mjesto u društvu?
Tu je i Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) u kojoj jasno stoji da je diskriminacija žena ‘svaka razlika, isključenje ili ograničenje učinjeno na osnovi spola kojemu je posljedica ili svrha da ženama ugrozi ili onemogući priznanje, uživanje ili korištenje ljudskih prava i osnovnih sloboda na političkom, gospodarskom, društvenom, kulturnom, građanskom ili drugom području, bez obzira na njihovo bračno stanje, na osnovi jednakosti muškaraca i žena.’
Svrstala bih ‘ženu konzula’, recimo, u ovaj dio vezan uz onemogućavanje priznanja.
Uvijek simptomatično gledamo na rečenice kao što je, primjerice, ‘Jezik je ogledalo društva’. Zvuči sasvim jasno – ako je nešto prisutno u društvu, bit će prisutno i u jeziku, odnosno nečega čega nema u društvu nema niti u jeziku.
Iskoristit ću na ovom mjestu UN-ove brojke koje kažu da žene obavljaju 67 posto svjetskoga rada, ali diljem svijeta zarađuju 20 do 50 posto manje za jednak rad nego muškarci; da žene zarađuju samo 10 posto svjetskog dohotka i da su vlasnice samo 1 posto svjetskog imetka; da od 1.3 milijarde ljudi koji žive u potpunom siromaštvu 70 posto čine žene; da žene zauzimaju samo 10 posto mjesta u parlamentima i da su tek u tek pet posto predsjednica država žene. Uzmem li u obzir ove postotke i na njih primijenim gore navedenu tezu, ne bi bilo teško zaključiti zašto je toliko seksizma u jezicima kojima se koristimo. Zar ne?
Nabacat ću, kad sam već krenula, još neke podatke. U EU žene obavljaju 80 posto kućanskih poslova, čak i ako su zaposlene izvan kuće te provode dvostruko više vremena u brizi oko djece nego muškarci. I dalje su sustavno potplaćene, a neplaćeni ženski rad kontinuirano je predmet zaborava i zanemarivanja. Možda zato što žene, recimo u Kanadi, odrađuju 2/3 od 25 bilijuna neplaćenih radnih sati svake godine, a podaci iz Velike Britanije govore da bi žene zarađivale oko 15.000 funti više kada bi im plaćali tržišnu cijenu za njihov neplaćeni rad. Mogla bih navesti još koji podatak, ali teško je doći do njih budući da se neplaćeni ženski rad i njegova vrijednost rijetko mjere. Pogađate, zato što na njemu počiva ekonomski sustav u obliku kakvog ga danas poznajemo. Sigurno ste, kao i ja, na ovom mjestu pomislili, ‘bilo bi bolje da ga ne poznajemo’.
Slijedeći tezu da je jezična prisutnost uvjetovana društvenom prisutnošću, preostaje nam bespomoćno čekati da se ustaljene, kamenodopski postavljene uloge u društvu promijene kako bi nam se jezici promijenili i postali prijemčivi za cjelokupnu populaciju.
Ili možemo upotrijebiti kopernikanski obrat i stvari postaviti potpuno drugačije.
Što ako su stvari postavljene potpuno obrnuto? Što ako jezik nije ogledalo društva, već formativni element društva?
Lingvistkinja Robin Tolmach Lakoff kaže: “Jezik rabi nas jednakom mjerom kao što i mi rabimo jezik”. Tom je izjavom sažela Saphir-Whorfovu hipotezu koja tvrdi da korisnici jezika ne mogu iskusiti stvarnost osim posredstvom jezika, tj. ‘oblici i strukture jezika koji oni rabe zaklanjaju im vidik ili im nude iskrivljene leće kroz koje gledaju na svoj svijet’.
Na tom tragu je i profesorica sa sarajevskog Filozofskog fakulteta, Marina Katnić-Bakaršić, kada kaže da ‘kritička lingvistika, koja nastaje u okviru post-strukturalizma i postmoderne misli (a dio te kritičke lingvistike jeste i feministička lingvistika/stilistika), pokazuje da jezik nije samo odraz: naprotiv, on formira naš identitet, naša shvaćanja, nas same – zato jezik nas govori!’
I Ivana Lovrić-Jović iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u eseju Seksizam u jeziku: zamke i varke kaže da ‘iako se zna da je jezik aktivni sudionik u društvenoj izgradnji stvarnosti i da na taj način znatno može oblikovati i pogled na ženu današnjice, njega se još uvijek drži samo sredstvom objektivna prenošenja sadržaja, ne misleći da je jezik taj koji kontrolira i manipulira našim umom. Osim što mi govorimo neki jezik, jezik govori nas’.
Dakle, kako bismo osigurale/i stvarnu jednakost, a ne načelnu, propisanu zakonima, koja se u praksi ne provodi, potrebno je riješiti se stereotipa koji se, između ostalog, svakodnevno reproduciraju i perpetuiraju putem jezika. Potrebno je shvatiti kako jezik nije samo odraz društva, već i sredstvo potvrde negativnih aspekata društva te kako ne moramo čekati društvenu promjenu da bi se promijenio jezik. Operimo jezike!
Akcija ‘Operi jezik!’ nastala je u sklopu projekta ‘Mlade žene mijenjaju svijet’ u organizaciji Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanja. Namjera je pokazati kako jezik perpetuira seksističke obrasce i pridonosi zadržavanju statusa quo. Cilj je pojasniti kako nije nužno čekati društvene promjene da bismo se borile/i protiv seksizma u jeziku.
