Sljedeći ulomci preuzeti su iz govora Clare Zetkin upućenog Četvrtom kongresu Komunističke internacionale u studenom 1922. U to vrijeme ona je bila njemačka predstavnica Izvršnog odbora internacionale i glavna tajnica Međunarodnog ženskog sekretarijata. Fragmente govora prevela je s engleskog jezika za završni rad u Centru za ženske studije Nela Jantol, a tekst je uredila Ankica Čakardić. Ovo prvi put u povijesti da imamo ovaj prijevod dostupan na hrvatskom jeziku. Originalni tekst možete pronaći OVDJE!
Četvrti kongres održao se u vrijeme ograničavanja troškova tijekom napada klase poslodavaca, nakon poraza revolucionarnog vala koji je zahvatio Europu krajem prvog svjetskog rata. Ujedinjena Fronta i masovni rad bile su trenutno nužne strategije.
Iako su danas historijske okolnosti značajno drugačije, argumenti koje Zetkin postavlja još uvijek su važeći jer je pitanje kako doprijeti do ženske radničke klase i organizirati je ponovo aktualno.
U četrdeset godina, od ranih 1920-ih do 1960-ih, skoro su potpuno potisnute revolucionarne socijalističke ideje. U ozračju koje je stvorio staljinizam, za ideje o borbi za ukidanje ženske potlačenosti nije bilo mjesta. Zbog previranja iz 1968., eksplozije studentskog pokreta i ogromnih mogućnosti koje su se otvorile za revolucionarne organizacije, ženski pokret počeo se ponovo razvijati. Većina revolucionarnih socijalista izbjegavala je raspravu. Suprotstavljali su se uključivanju u ženski pokret, gledajući na njega više kao na srednjeklasni pokret nego kao na strategiju za interveniranje u njega i organiziranje među ženskom radničkom klasom. Sada su žene na prvoj crti napada ekonomske krize. I s tisućama žena bijesnih zbog očekivane nezaposlenosti, uskraćivanja jednakih plaća i jednakih radnih mjesta, koje prosvjeduju u velikom broju protiv otpuštanja i zatvaranja, socijalisti moraju pronaći način da ih privuku prema revolucionarnim idejama. Nešto je neizbježno izgubljeno u skraćivanju izuzetno dugog govora. No, suština argumenta je ovdje. Središnji argument koji Clara Zetkin postavlja jednako je bitan danas kao i što je bio 1922.
Drugovi, prije nego počnem s mojim izvještajem o aktivnostima Međunarodnog ženskog sekretarijata i razvijanju komunističkih aktivnosti među ženama, dopustite mi nekoliko kratkih primjedbi. One su nužne jer naš posao još uvijek pogrešno shvaćaju ne samo naši suparnici nego čak i naši vlastiti drugovi. Nekima je to ostatak starog gledišta, a dok je to drugima namjerna predrasuda jer ne suosjećaju s našim načelima, čak im se djelomice suprotstavljaju.
Međunarodni ženski sekretarijat ogranak je Izvršne Kominterne. On obavlja svoju djelatnost ne samo u stalnoj suradnji s Izvršnom Kominternom nego je i pod njenim neposrednim vodstvom. Ono što obično nazivamo Komunističkim ženskim pokretom nije neovisni ženski pokret. On postoji zbog sustavne komunističke propagande među ženama. To ima dvostruku svrhu: prvo, da uključi žene unutar nacionalnih sekcija Kominterne koje su već ispunjene komunističkim idealom, čineći ih svjesnim suradnicama u aktivnostima tih sekcija. Drugo,pridobivanje žena koje su ravnodušne prema komunističkom idealu i da ih priključimou borbu proletarijata. Mase radnica trebaju biti mobilizirane za ove borbe. Ne postoji rad u Partiji, borba pokreta ni u jednoj zemlji u kojoj mi žene ne smatramo da nam je primarna dužnost sudjelovati. Osim toga, želimo zauzeti naše mjesto u Komunističkoj partiji i u Internacionali gdje je rad najteži i gdje gusto lete meci, bez izbjegavanja rutinskog, najskromnijeg svakodnevnog rada.
Jedna je stvar postala jasna; tražimo posebne organe kako bismo nastavile komunistički rad organizacija i obrazovanje među ženama i to želimo učiniti dijelom života Partije. Komunistička agitacija među ženama nije samo ženski zadatak, to je zadatak cjelokupne Komunističke Partije svake zemlje, Komunističke Internacionale. Da bismo ostvarili našu namjeru nužno je postaviti partijske organe, ženske sekretarijate, ženske odjele, ili kako god ih zvali, da nastave ovaj posao.
Naravno da ne poričemo mogućnost da neka jaka osobnost, muškarac ili žena, mogu napraviti isti posao u nekoj lokalnoj ili okružnoj organizaciji. No koliko god možemo priznati takve pojedinačne uspjehe u Partiji, moramo se zapitati koliko bi veća korist bila ako bi umjesto rada pojedinca imali suradnju mnogih snaga. Ujedinjena akcija mnogih prema zajedničkom cilju mora biti slogan u Partiji, u Internacionali i u našem radu sa ženama.
Zbog svrsishodnosti praktične podjele rada, žene su obično najsposobnije za sudjelovanje u posebnim organima za komunistički rad sa ženama. Ne možemo izbjeći činjenicu da mnoge žene danas žive i rade pod posebnim uvjetima. Zato, u pravilu, žene obično nađu najbolje i najbrže metode pristupa radnicama za započinjanje komunističke propagande. Baš kao što mi komunistkinje smatramo našim pravom i dužnošću sudjelovati u svakoj aktivnosti Partije – od najskromnijeg dijeljenja letaka do konačne, goleme, presudne borbe – baš kao što bi smatrale uvredom da nas se smatra nedostojnima za sudjelovanje u velikom historijskom životu Partije i Komunističke internacionale, tako ni ne isključujemo nijednog muškarca u sudjelovanju u posebnom komunističkom radu sa ženama.
Tijekom prošle godine smo imali dokaze dobrih i loših strana komunističkog rada sa ženama. Vidjeli smo dobre strane u onim zemljama u kojima su komunističke sekcije Internacionale stvorile tijela, kao u Bugarskoj i Njemačkoj, gdje su ženski sekretarijati provodili organiziranje i edukacije komunistkinja, mobiliziranje radnica, i vodili ih u socijalnu borbu. U tim zemljama, komunistički ženski pokret postao je jedan od aduta općeg života Partije. U tim zemljama imamo mnogo članica i aktivistkinja u Partiji i još uvijek veći broj žena kao drugarica-po-oružju izvan Partije.
“Gdje postoji volja, postojii način. Imamo volju za svjetskom revolucijom, prema tome moramo pronaći način dopiranja do masa eksploatiranih i porobljenih žena, bez obzira olakšavale to povijesne prilike ili otežavale”
Dopustite mi da vam dam nekoliko primjera loših posljedica nedostatka posebnih organa za rad među ženama u komunističkim partijama. Gdje god ne postoje ženski sekretarijati ili slična tijela, svjedočimo padu sudjelovanja žena u životu komunističke partije i povlačenju ženskog proletarijata iz borbe svojih klasa. U Poljskoj, Partija je do sada odbijala postaviti posebna tijela za rad sa ženama. Partija je bila zadovoljna jer dopušta ženama da se bore u svojim (partijskim) redovima i sudjeluju u štrajkovima i masovnim pokretima. Međutim, počinjemo shvaćati da ovo nije dovoljno za širenje komunističkog ideala u ženskom proletarijatu. Posljednji izbori za Diet (op.prev. njemački parlament) pokazali su da reakcija pronalazi svoju najveću podršku među neukim masama žena koje još nisu prožete komunizmom. Ovo se ne bi smjelo nikada više dogoditi.
U Engleskoj organizacije za obavljanje sustavne agitacije ženskog proletarijata uopće nema, Komunistička partija Velike Britanije ispričala se radi svoje slabosti te je stalno odbijala ili odgađala uspostavu posebnog tijela za sustavnu agitaciju žena. Svi su poticaji Međunarodnog ženskog sekretarijata bili uzalud. Nikakav ženski sekretarijat nije uspostavljen: jedino što je učinjeno je imenovanje drugarice kao glavne agitatorice Partije. Naše malobrojne drugarice organizirale su različite susrete za političko obrazovanje komunistkinja. Ovi susreti su postigli tako dobre rezultate da Komunistička Partija mora poticati slične sastanke.
Stav Izvršnog vijeća Komunističke partije Velike Britanije je, po mom mišljenju, posljedica ne samo njegove financijske slabosti, nego dijelom i njegove mladosti i nedostataka koji slijede iz njega. Ne želim ovdje izložiti Partiju oštrim kritikama. Uspjeh Britanske komunističke partije na posljednjim općim izborima u Velikoj Britaniji dokaz je njegove snažne odlučnosti i praktičnog uspjeha. Međutim, ova izborna pobjeda, kao i političko djelovanje i reorganizacija o koje se odlučilo, obvezuju Britansku komunističku partiju da u vrijeme male propagandne stranke, ide ravno u mase, da nastoji organizirati proleterke. Britanska sekcija Internacionale ne može ostati ravnodušna prema činjenici da su u njihovoj zemlji milijuni proleterki organizirani u društva za pravo glasa, ženskim sindikatima starog tipa, u potrošačkim zadrugama, u Laburističkoj stranci te u Samostalnoj stranci rada. Dužnost je Komunističke partije da se bori sa svim tim organizacijama za hvatanje umova, srca, snage volje i akcija proleterki. Zbog toga će kroz duže vrijeme shvatiti neophodnost organizacije posebnih organa pomoću kojih će se moći organizirati i osposobiti komunistkinje unutar Partije i učiniti proleterke izvan Partije spremnim borkinjama za interese svoje klase.
U različitim zemljama komunistkinje, pod vodstvom svoje partije, koriste svaku priliku za buđenje proleterki i njihovo uvođenje u borbu protiv kapitalističkog sustava. Takav je bio slučaj primjerice u Njemačkoj u borbi protiv takozvanog Zakona o pobačaju, koji je služio za dalekosežnu i uspješnu kampanju protiv buržujske klasne vladavine i buržujske države. Ova kampanja osigurala nam je naklonost i privrženost velikih masa žena. To je bilo predstavljeno ne kao žensko pitanje, već kao političko pitanje proletarijata.
Mi u potpunosti shvaćamo važnost duhovnog i temeljitog rada u sindikatima i zadrugama. Kako bi se nastavio energičan i sustavan rad na ta dva područja, neophodno je da steknemo utjecaj na velik dio žena i vrbujemo ih za borbu. To ćemo učiniti utjecajem na radnice preko njihovih sindikata, a na buržujske kućanice preko zadružnog pokreta. Međutim, želim naglasiti da u našem poslu ne smijemo stvarati lažne iluzije. Moramo, naprotiv, činiti sve da uništimo iluziju da su sindikalni pokret i zadružni pokret unutar kapitalističkog sustava sposobni donijeti zakone za dobrobit proletarijata i da mogu uništiti temelje kapitalizma. Koliko god koristan i neophodan, rad sindikata i zadruga ne može potkopati premoć kapitalizma.
Uvjeti su posebno povoljni i za okupljanje neproleterki oko zastave komunizma. Raspad kapitalizma stvorio je u Velikoj Britaniji, Njemačkoj i drugim buržujskim državama veliku novu klasu novih bogataša, kao i veliku klasu novih siromaha. Srednja klasa se proletarizira. Zbog toga životne potrebe vuku srca, kao i novčanike mnogih žena koje su do sada imale vrlo sigurnu i sretnu egzistenciju pod kapitalističkim sustavom. Mnoge profesionalne žene, pogotovo intelektualke, kao što su učiteljice, državne službenice i zaposlenice ureda svih vrsta postaju buntovne i navedene su u borbu protiv kapitalizma. Drugovi, moramo iskoristiti previranja u tim ženskim krugovima i raspiriti njihovo rezignirano beznađe u plamen gnjeva koji će dovesti do revolucionarne svijesti i djelovanja.
Što s uvjetima koji bi to omogućili? Već sam spomenula današnjim uvjetima uzrokovana nemilosrdna zadiranja u živote milijuna žena, zbog čega se mnoge bude iz svoga mrtvila. Sve što nas je sprječavalo ranije, politička nazadnost i generalna ravnodušnost žena, može, pod pritiskom nepodnošljive patnje, prebaciti odrasle žene na komunističku stranu. Njihov mentalitet manje je pogođen lažnim i obmanjujućim riječima socijaldemokratskih reformista ili buržujskih reformatora. Njihov mentalitet redovito je kao tabula rasa, pa ćemo kasnije lakše privući dosad ravnodušne žene u našu borbu bez preliminarne tranzicije kroz glasačka prava, mirovine i druge organizacije. Međutim, želim izraziti notu upozorenja. Ne smijemo biti previše optimistični i očekivati da će se žene odmah pridružiti borbi za naše konačne ciljeve, ali mogli bismo ovisiti o njima u našoj borbi obrane protiv općenitih napada buržoazije.
Vjerujem da su naše drugarice iz Bugarske pokazale dobar način organiziranja žena. Uspostavile su sindikate ženske solidarnosti. Ti sindikati nisu samo pripremni centri za ulazak u Komunističku partiju, nego i učinkovita mjesta okupljanja za privlačenje žena u sve aktivnosti i akcije Partije. Naše talijanske drugarice počele su slijediti ovaj primjer. One su također uspostavile grupe ženske solidarnosti, uključujući i žene koje još uvijek nerado ulaze u političke stranke ili prisustvuju političkim skupovima. Ovaj primjer ne samo da moraju prepoznati svi oni koji se bave komunističkim radom u svim zemljama, nego ga također trebaju i slijediti.
Drugovi, jesu li komunistkinje u okviru sekcije Internacionale obdarene sviješću, voljom i energijom potrebnom za ovaj rad sa ženama? Ne smijemo prikriti činjenicu da žene, kao i muškarci komunisti (jer u cjelini nismo niti lošije niti gluplje od vas) često nemaju potrebnu temeljnu, teoretsku i praktičnu izobrazbu. Nazadnost i slabost žena u političkom pokretu samo su odraz nazadnosti i slabosti u komunističkim redovima općenito. Od najveće je važnosti prevladati što je brže moguće nedostatak izobrazbe i slabosti onih koji će obavljati komunistički rad sa proleterkama. Zato vam nalažem svima da se pobrinete da komunistkinje iz vaših redova postanu pojedinačno odgovorne za obavljanje praktičnih zadataka Partije. Omogućite im da imaju sve moguće prilike za obrazovanje. Drugovi, temeljna i praktična izobrazba žena u vrijedne komunističke radnice dio je našeg vlastitog obrazovnog rada, i važan je i neophodan preduvjet za vaš uspjeh.
Svi znakovi vremena nam pokazuju da je društvo objektivno zrelo, dapače čak i pretjerano zrelo za rušenje kapitalizma. No, nismo imali dokaz da je volja proletarijata, volja klase predodređene da bude grobar kapitalističkom poretku, sazrela u povijesnom smislu te riječi. Ali drugovi, ova povijesna situacija je kao alpski krajolik u kojem gigantske mase snijega počivaju stoljećima na vrhovima planina, naizgled neosjetljive na sunce, kišu ili oluje. No, unatoč izgledu one su potkopane, postale su mekane i “zrele” da se strmoglave. Možda će mahanje krilima male ptice biti dovoljno da pokrene ovu lavinu koja će pokopati doline pod svojom težinom. Ne znamo koliko uskoro ćemo mi, muškarci i žene, biti suočeni sa svjetskom revolucijom. Dakle, ne smijemo izgubiti niti jedan sat, dapače, neka nijedna minuta ne prođe bez rada za svjetsku revoluciju. Svjetska revolucija ne znači samo rušenje svijeta i uništenje kapitalizma. To također znači svjetsku izgradnju i stvaranje komunizma. Neka nas inspirira stvarno značenje riječi: budimo spremni i učinimo mase spremnima, da bi one postale svjetski graditelji komunizma.
