“Čudnovati i napadni oblici Kleka i romantičnost Dobre pružali su mojoj mašti toliko hrane da sam daleko u noć prevraćala u mislima najčudnovatije slike i fantastične mogućnosti: što li se sve odigrava u dubokoj noći oko Kleka… Štoviše, ove slike, koje su mi se prikazivale, nisam držala za tvorevinu mašte, već za neko otkrivanje koje mi je iz daljine odavalo istiniti nutarnji život Kleka.”
Tako je Ivana Brlić Mažuranić opisala magiju koja se u njoj iznova rađala na spomen rodnog ogulinskog kraja, koji je uvijek bio inspiracija kojoj se vraćala, i desetljećima nakon što je taj grad napustila.
Ogulin sam odlučila posjetiti kako bih uhvatila makar komadić te magije, ali i prošetala putevima kojima je Ivana nekad prošla, prizorima kojima se vraćala, nesretnim pričama (kao što je Đulina) koje su je pratile. Čitala sam u posljednje vrijeme dosta o Ivaninom životu, biografije i autobiografiju, priče i pjesme. Pokušavala sam nekako posložiti sve kockice, razjasniti si lik i djelo Ivane Brlić Mažuranić. Njen je život, čini mi se, kao ti čudnovati obronci Kleka kojima se divila. U njenom životu nije nedostajalo ni hladnoće koja nastanjuje ogulinski kraj u kojem se rodila. Bila je to neka hladnoća koja se rađala iznutra, koju je Ivana skrivala i koju su mnogi propuštali vidjeti.
Krenimo od početka. Pri tom mislim na početak pisanja, na rađanje svijesti o značaju riječi, jer to je ono što je bila Ivanina najveća ljubav.
Ivana Brlić Mažuranić čitav je život, između ostalog, pamtila jedan trenutak svog djetinjstva. Bilo je to nekad u petom razredu. Učiteljica Marija Jambrišakova tada je rekla svojim učenicama: “Rečenica je riječima izražena misao. Misao obuhvaća svijet: dakle, rečenica obuhvaća svijet.”
O tom događaju Ivana je zapisala: “Primjeri su potom tekli iz moje nove kovačnice… ne sjećam se koji je bio učinak ovog mog ‘prvijenca’ na suučenice i na razrednicu. O vanjskim efektima nije pitala moja uzbuđena duša, koja je prvi put okusila najčišću slast koju je život kadar pružiti.
Ali kada je pola sata iza toga zaista iz onog oblaka sašla oluja, kada je stalo grmjeti i tutnjeti, kada je sva sljemenska bura poletjela, da se uskim koritom Duge ulice probije dolje u ravnicu i kada je udarac vjetra širom raskrilio okno kraj kojega je čas prije stajala naša razrednica, onda sam ja ljubomorno slijedila sve faze te oluje. Ljubomorno, pažljivo, napeto: hoće li sve biti onako kako sam ja opisala?! Osjećala sam da je ovo moja oluja, kao da sam joj ja autor!”
Od tada pa sve do posljednjih trenutaka života – znala je da je pisanje njen poziv, njena strast, njen način komuniciranja sa svijetom i životom. Nažalost, često je tu, od mladosti najveću ljubav, morala stavljati na čekanje.
Sa svojih petnaest godina Ivana je predano vodila dnevnik i pokušavala objasniti značaj pisanja za njeno postojanje: “Sada sam si lijepo uredila pisaći stol, ispraznila ladice, samo u jednoj leži kraj ovoga dnevnika sva moja dosadašnja književna radnja. Bogami, malo graha i taj pišljiv. No što ćemo. Ja ću sad opet raditi, hoću, pisati ću, makar i zlo. No bilo ma i kako smiješno, tvrdim da bih ja uz duševnu njegu mogla na tom polju daleko dotjerati, ali sam Bog to neće. Smij se slobodno, Dnevniče, smijem se i ja, ali slušaj. Spjevah nekoliko, to jest dosta pjesama. Ideje nisu bile nove, kao što je sada uopće malo šta novo, versi nisu bili glatki, rime šepave, a ipak, ta čovjek je lud, ponosila sam se njima. Sve to blago sakupih u neku bilježnicu, a nju… izgubih. Nije li to strašno. Prođe čovjeka volja. Ali možebiti se još nađe. Međutim ja ću pisati makar samo za se. Baš ovaj dnevnik ne izgleda kao rad buduće spisateljice. Ali katkad je ono zlato što ne sja. Ta poslovica je bar nova…”
Tri godine kasnije, sa svojih osamnaest godina, Ivana je zaručena za Vatroslava Brlića kojeg uopće nije poznavala i s kojim je tijekom zaruka izmijenjivala tek poneko pismo, pokušavajući upoznati čovjeka s kojim će provesti ostatak života. Nije se htjela udati, njen život tek je bio počeo. Voljela je Zagreb, slobodu, knjige, društvo, kazalište. Ipak, nije se žalila roditeljima, nije prigovarala, kao što ni nikada kasnije u životu nije dovodila u pitanje njihove odluke. Ivana Brlić Mažuranić uvijek je hvalila svoje roditelje, izražavala beskrajnu ljubav prema njima i uopće – za nju je obitelj, tako su ju uvijek i učili – bila najvažnija stvar u životu, najveći ideal za koji valja žrtvovati sve. Ivana se udala i odselila u Brod na Savi (danas Slavonski Brod), počevši tako potpuno drugačiji život koji nije sama za sebe izabrala, ali ga je šutke prihvatila.
{slika}
Sve nesigurnosti, svu tugu, svu izgubljenost i sumnje, skrivala je u sebi, borila se s njima u svom malom mraku, u osami. O toj se njenoj borbi rijetko piše. Ivana Brlić Mažuranić desetljećima je predstavljala (i dalje predstavlja) hrvatski ideal žene, majke, i književnice za djecu. Naglašava se da je Ivana spisateljica za djecu, kako bi se pokazalo da se ipak radi o inferiornoj književnoj kategoriji, manje važnoj u odnosu na ‘pravu’ književnost. Uzveši u obzir kvalitetu, raznolikost i originalnost Ivaninih djela, u putpunosti je krivo smatrati njeno pisanje inferiornim, ali to savršeno odgovara našem, još uvijek patrijarhalnom društvu.
Potrebno je reći kako je Ivana, koja je često pisala o ‘dužnostima ženskim’ i pristajala (na prvi pogled barem) na tradicionalne podjele društva pridonijela mitu koji ju danas okružuje – ideal žene, majke i književnice za djecu. Ideal žene koja je živjela mirnim i inspirativnim obiteljskim životom i pisala za svoju dječicu. Međutim, postoji dio Ivaninog života i djela koji ne hrani taj mit. Postoji onaj “tamni” dio o kojem se ne priča, onaj dio koji se ne uklapa u idilu.
Ivana je već nakon rođenja prvog djeteta patila od postporođajne depresije, iako u to vrijeme to nitko nije prepoznao kao stanje koje zahtijeva posebnu pozornost ili oporavak, već kao iscrpljenost, malaksalost koja će brzo proći. Depresija zapravo nikad nije prošla, kao da je nešto uvijek ostajalo, nešto u tragovima, nešto što ju je vječno pratilo. Nekoliko puta tijekom života, u težim periodima depresije, odlazila je u toplice, na kratka liječenja, i obično se nakon nekoliko mjeseci osjećala bolje, ili barem dovoljno dobro za nastavak starog života, za povratak svojoj brojnoj obitelji i pisanju za koje su ostajali tek ostatci vremena koje bi joj ponekad podario dan.
Ivana je opet imala snage za svoju djecu i život općenito. Svom nećaku ‘Ristiću’ posvetila je Čudnovate zgode Šegrta Hlapića, često je pričala priče i djeci i prijateljima, učila ih, ne samo o književnosti, nego i o astronomiji i drugim znanostima. Uvijek se brinula se o svima, u svakoj situaciji, inzistirala je na obrazovanju svoje djece, i nikako nije htjela da se njene kćerke rano udaju (pogotovo ne da se im se dogovaraju brakovi, to nije dolazilo u obzir), i u teškoj financijskoj situaciji, nakon smrti muža, zadnji novac davala je za sate koje je pohađala njena kćerka Neva.
Depresija bi se opet nekad pojavila, isplivala na površinu. Koliku god da su joj ljubav i sreću donosila njena djeca (koje je zbilja uvijek smatrala najvećim blagom i posvetila im svoj život), čini mi se kao da Ivana nikada zapravo nije preboljela odlazak iz Zagreba, rastanak od obitelji i mladosti, slobodnog života kojim je živjela i koji je tek zapravo bio započeo. Čini mi se da ju je uvijek progonio taj gubitak kontrole nad vlastitom sudbinom. Iako nikada ne piše o tome otvoreno (nikada nije htjela biti teret drugima i žaliti se), ta se tmina daje naslutiti u nekim njenim pismima.
Pred kraj svog života, 1938. godine, Ivana piše kćerki Nadi:
“Je li moguće, dijete moje, da Ti ne vidiš da sam ja posljednje četiri godine bila samo nekoliko puta na Srebrenjaku i dva puta u Rimskima i to zato da opet uzmognem održati dom za mene i Nevicu. I održala sam ga zbilja do posljednjih sila, jer znam da je dom uopće najveće blago, pa ako iziskuje žrtava uvijek usredotočuje sve moralne vrednote i ne bi ni za Boga bila htjela da Nevica bude u Zagrebu bez njega – da sam ikako mogla, uz kratke oporavke, da ga vodim za nju i za se. A sad kad sam smalaksala, gdje je taj dom da me primi i njeguje? Moj dom sam bila ja – a ona dva uređena stana (u Brodu i u Zagrebu) bez žive duše u njima bili bi opet domovi, da se ja zdrava vratim… Ali tko mene čeka, bolesnu i slabu, u tim stanovima, pa da mi od njih učini dom gdje mogu uživati sreću i zadovoljstvo? (…)
Ja hoću i moram da ostanem na domu, jer sam baš za njega, za djecu, za muža, za ideju obitelji živjela od 18 do 64 godine… Moja književnost, ta moja najmilija razonoda, jedva je potajice i da nitko nije viido, smjela da mi uzme stoti dio vremena. Toliko sam vjerovala u potpunu dužnost žene da se posveti do zadnjih sila domu! Dakle, kad ne bi poznala moju djecu kao da su još uvijek deset godina stari, to bi mislila da je tvoja rečenica ‘zašto ne uživam sreću u domu’ u ovaj čas, kad je sva moja briga u tom da za me i Nevicu nema doma – mislila bi da je ta rečenica ironija.“
Ivana je počinila samoubojstvo 21. rujna 1938. godine u bolnici na Srebrenjaku. Samoubojstvo se smatralo sratmotnim i obitelj je pokušala zatajiti okolnosti u kojima je skončan Ivanin život. Kasnije su se, kako piše Sanja Lovrenčić u knjizi U potrazi za Ivanom, pojavili komentari tipa ‘u stanju rastrojstva počinila ubojstvo’. Ivanina posljednja pisma nisu pisma ‘luđakinje’, njena su pisma racionalna, jasno se izražava, opisuje svoju bol, propitkuje i analizira, svjesna je svega. Ne mislim da se ubila zato što joj je došla ‘crna minuta’. Mislim da je do posljednjeg trenutka znala što radi.
Svakako je tužna, osjećala se napušteno, nije bila u kontroli nad vlastitom sudbinom. U tom njenom ‘rastresenom’ stanju nisu joj znali pomoći njeni najbliži. Starije kćerke imale su svoje živote, svoje obitelji. Sin Ivo također joj nije mogao ili znao pomoći. Većina pokušaja išla je u smjeru da se pronađe osoba koja će se brinuti za nju, što je bilo daleko od onoga što je za Ivanu predstavljalo dom. Tri godine nakon Ivanine smrti ubio se njen brat, Želimir Mažuranić. On je ostavio oproštajno pismo, a za razlog ubojstva naveo je sramotu u koju se srozala njegova domovina uspostavom i postupcima ustaškog režima. O njegovom se samoubojstvu čak i pričalo, ono se smatralo časnim, opravdanim.
O Ivaninom samoubojstvu i danas se priča s nelagodom. Ono se često i ne spominje, već se o njenoj smrti piše samo da je “umrla 1938. godine”. Postoji neki konsenzus da se o samoubojstvu ne treba pričati. Bitna su Ivanina djela.
Ne slažem se s time. Treba se pričati. Upravo zato što je Ivana čitav život ‘šutila i trpila’. Upravo samoubojstvo i ona tužna posljednja pisma, upravo sve ono što je prethodilo, sve depresivne ‘epizode’, upravo to odaje kako u Ivaninom životu nije sve bilo tako idealno, kako je Ivana, iako hvaleći uvijek svoj brak i život, bila u mnogočemu nezadovoljna svojim životom. Prvenstveno zato što nikada nije imala kontrolu nad istim, prvenstveno zato što ju je tradicionalno društvo stavilo u okove, i kasnije ju je to isto društvo uzdiglo na tron (prvo kao ženu i majku, tek onda kao književnicu) kao svoj idealni produkt.
Ona to nije bila. Ono što je sigurno bila, sa svim svojim srcem, je spisateljica. Ono što mi ostaje kao najvjernija slika Ivane, Ivane koja još ima čitav život pred sobom i svu slobodu svijeta, ti su magični obronci Kleka, magija u njenim očima i prve ispisane priče, prvo iznutra, a onda i na papiru. Toj se Ivani Ivana uvijek vraćala, iako joj je, kako je život odmicao, postajala sve dalja – bolni odsjaj prošlosti koju više nije mogla dohvatiti.
