Namjera seksualnih odnosa
Promatrajući diskurs o seksualnosti kroz prošlo stoljeće do danas, uviđa se podjela u dva tabora: seks kao aktivnost i seks kao reprodukcija. Jedan od divova psihoanalize koji se bavio diskursom seksualnosti, Sigmund Freud, propitivao je tradicionalno poimanje seksualnosti i reprodukcije. Unutar diskursa o seksualnosti, bioetika i filozofija seksualnosti raspravljaju o pitanju moralnog statusa kontracepcije, pri čemu je to pitanje najuže vezano uz stavove Katoličke Crkve. U ovom kritičkom osvrtu nudi se otpor katoličkom shvaćanju seksa, kroz raspravu o kontracepciji, odnosno namjerama s kojima partneri ulaze u seksualne odnose, koju iznosi britanska filozofkinja G. E. M. Anscombe u članku “Možete imati spolne odnose bez djece”. Autorica nam donosi usporedbu prošlog i sadašnjeg vremena koja se tiče odnosa muškarca i žene, odnosno kontroliranja žene pa kaže kako su u prošlosti žene više manje bile pod kontrolom muškaraca, a posebno po pitanju seksualnosti.
Zahvaljujući modernoj medicini, tehnologiji i napretku na svim područjima ljudskog djelovanja, danas je situacija naravno puno drugačija, pa Anscombe navodi “možete imati spolne odnose bez djece onoliko koliko vi – ili vaš suprug – poželite”. U ostatku teksta pokušava argumentirati kako je razlika između odnosa pri kojem se koristi metoda neplodnih dana i odnosa pri kojem se koriste kontracepcijska sredstva, razlika u njihovoj intrinzičnoj namjeri, pa kaže “ono što ovdje tvrdim općenito se odnosi na čin i namjeru”, što će biti detaljno izloženo u nastavku osvrta. Kritiku argumentacije Elizabeth Anscombe donosi također britanska filozofkinja, Jenny Teicham, koja za njezine članke govori: “u njima ona razmatra određene pojmove čina i intencionalne radnje na temelju kojih konstruira uvjerljivu, premda ponešto zamršenu obranu tradicionalnog katoličkog nauka o tom pitanju”.
Cilj ovog članka je propitati stavove i argumentaciju vezanu uz moralnu dopustivost kontracepcije, koja je kao takva postavljena u žarište filozofije seksualnosti prije nekoliko desetljeća, no do danas je ostala vrlo aktualna tema.
Koja je razlika umjetne i prirodne kontracepcije? – Nema je!
Elizabeth Anscombe iznosi stav o braku unutar kojeg razmatra pitanje: “Što je, ako je uopće išta, loše u korištenju kontraceptiva pri spolnom odnosu?” Središnje pitanje u svom članku Anscombe dijeli na dva pitanja. Prvo glasi: koja karakteristika u spolnom odnosu sa umjetnom kontracepcijom zaslužuje osudu?, a drugo: što tu karakteristiku čini zaslužnom osude?
Anscombe smatra da je odgovor na prvo pitanje: “shvaćeni kao intencionalne radnje, spolni odnosi u kojima se upotrebljava umjetna kontracepcija intrinzično jesu nepodesni za prokreaciju”, dakle, spolni odnosi u kojima je namjera upotrijebiti kontracepciju kako ne bi došlo do začeća su negenerativni. Anscombe čini distinkciju među namjerama spolnih odnosa te navodi kako je potrebno razlikovati prvobitnu namjeru koja je ugrađena u samu radnju, integralnu namjeru, od daljnjih namjera s kojima se radnja obavlja u prirodnom činu. Smatra da nam treba biti važno ono što činimo namjerno u danom trenutku bez obzira na naše krajnje ciljeve. No, prema tome bi spolni odnos za vrijeme nepolodnih dana bio jednak spolnom odnosu s umjetnom kontracepcijom. Kako bi pojasnila svoje pojmove, Anscombe nam navodi primjer s jelom zbog toga što su i spolni odnos i uzimanje hrane biološki primjeri pa navodi: “Ako netko jede (namjerno ili ne) u trenutku kada se njegovo tijelo nalazi u stanju koje sprječava hranjenje, još uvijek se radi o intrinzično nutritivnom činu. Međutim, ako netko namjerno dovodi svoje tijelo u stanje koje sprječava hranjenje onda je (1) njegov fizički čin intrinzično nutritivan tip čina te je samo u danim okolnostima slučajno nenutritivan, ali je (2) njegova intencionalna radnja intrinzično radnja nenutritivnog jedenja”.
Ova analogija jedenja i kontracepcije nam pojašnjava odnos između tipa fizičkog čina i tipa intencionalne radnje. Dakle, ako netko ulazi u spolne odnose kada se njegovo tijelo nalazi u stanju koje sprječava začeće (neplodni dani), to je još uvijek intrinzično generativan čin; međutim, ako netko namjerno dovodi svoje tijelo u stanje koje sprječava začeće (umjetna kontracepcija), njegov fizički čin je intrinzično generativan tip čina te je samo u danim okolnostima slučajno negenerativan, ali je njegova intencionalna radnja intrinzično radnja negenerativnog spolnog odnosa. Dakle, razlika je u namjeri: korištenje metode plodnih dana nije namjerno, dok je metoda umjetne kontracepcije namjerna i u tome je njena ključna razlika. Ovakav stav možemo prihvatiti jedino ukoliko osoba ne vodi računa o plodnim odnosno neplodnim danima te pri činu spolnog odnosa ne zna hoće li ili neće začeti, te ulazi u taj odnos s ciljem začeća, no ako osoba namjerno odabire neplodne dane za spolni odnos, onda bi trebalo biti jasno da je to jednako korištenju umjetne kontracepcije s ciljem sprječavanja začeća te cijela ova argumentacija pada u vodu. Na ovaj stav odgovara i Jenny Teichman u članku “Namjera i seks” koja nam želi ukazati kako argumentacija nije jasna: “Dio biti kontracepcijskog seksa jest namjera da se izbjegne začeće, ali postojanje namjere da se izbjegne začeće nije dio biti seksa u neplodnim danima, ako se tako opiše, iako netko može izabrati neplodne dane upravo s namjerom da se izbjegne začeće. Razlikovanje je jasno, ali nije uvijek jasno kako i kada se ono primjenjuje. Osim toga, nije jasno na čemu ono počiva”.
Nadalje, Teichman navodi kritiku Elizabeth Anscombe koju upućuje Peter Winch: “čin seksa u neplodnim danima kojima rukovodi neka metoda i koji su izabrani zato što su neplodni, ako se tako opišu, uključuju namjeru da se izbjegne začeće”.
Winch zapravo kritizira shvaćanje seksualnih namjera, jer smatra da i ako je on u krivu što se tiče namjere odabiranja neplodnih dana kako bi se izbjeglo začeće, svejedno bi se cijeli proces odabiranja metode neplodnih dana mogao nazvati namjernim, čime nas zapravo dovodi pred novu dilemu: “ako radnja zaslužuje osudu zbog toga što uključuje stanovitu namjeru, zaslužuje li osudu također i ponašane koje uključuje istu namjeru?”. No, time se još nije pokazalo da kontracepcija zaslužuje osudu, odnosno nije ponuđen odgovor na prvo pitanje Elizabeth Anscombe, zato što ona čini razliku među seksualnim odnosom za vrijeme neplodnih dana koji ne zaslužuje osudu, dok je prilikom spolnog odnosa s kontracepcijom namjera uključena u sam čin, odnosno čini ga zaslužnim osude.
Drugo pitanje glasi: zašto karakteristika kontracepcije zaslužuje osudu? Na njega G. E. M. Anscombe odgovara: “spolni čin koji je qua intencionalan čin intrinzično negenerativan zaslužuje osudu zato što je to čin koji se nedopustivo upleće u prirodni tijek”. Pomalo nejasan odgovor, no može se reći da Anscombe tvrdi kako uporaba umjetne kontracepcije nije dopustivo uplitanje u ljudsku prirodu te je zbog toga treba osuditi, oprimjerujući svoj odgovor usporedbom seksa s jedenjem pa navodi “usputno jedenje je bezopasno” te u nastavku uvodi stid, kao osjećaj duboko povezan sa seksom kojeg treba poštovati, te navodi kako on nije obilježje sramote već smatra je to “tajnovita stvar, pretpostavljam da potječe od istočnog grijeha”.
Dakle, njen stav je u poveznici s kršćanskim naukom koji tjelesne nagone smatra pogrešnima i sramotnima, ukoliko nisu u svrsi prokrecije te se pri takvim spolnim odnosima koristi umjetna kontracepcija, a onda ih treba osuditi. Jenny Teichman nam raščlanjuje i ovu argumentaciju te ju proglašava non sequitur, zaključkom čija konkluzija ne proizlazi iz premisa odnosno zaključkom koji ne drži vodu. “Ako dopustimo da imamo mistično znanje o tome da seks ne smije biti usputan, možemo li od takvog znanja, od te premise doći do konkluzije da fizički normalan spolni čin koji uključuje namjeru koja ne zaslužuje osudu ipak zbog toga zaslužuje osudu? Taj mi korak izgleda poput non sequitur.”
Neprirodno nije nužno moralno pogrešno
Vrlo dobro izloženo i argumentirano temeljno pitanje Elizabeth Anscombe u članku “Možete imati spolne odnose bez djece” i dalje ne smatram dostatnim za uvođenje moralne distinkcije između uporabe prirodne i umjetne metode izbjegavanja začeća. Naime, takvo katoličko shvaćanje seksualnih odnosa koje Anscombe pokušava obraniti u današnje doba razvijene tehnologije i medicine, društvo u većini ne podržava nego odbacuje. Podržavam razlikovanje između prirodne i umjetne kontracepcije, koju će svaka osoba odabrati u skladu sa svojim uvjerenjima bez obzira na religiju, ali smatram da moralno razlikovanje tih dviju metoda nije u skladu s vremenom u kojem živimo i općenito sa slobodom volje pojedinaca, ponajviše žena, pogotovo što je i sam seksualni odnos definiran u svakodnevnom životu, ali i u zakonu s muške točke gledanja, te se i o seksualnosti raspravlja iz perspektive nagona muškaraca, pa na taj način i ova distinkcija moralne i nemoralne kontracepcije kritički pogađa žene. S feminističkog gledišta, u različitim svojim aspektima seks (kao i bilo koja druga društvena aktivnost) je odraz rodne nejednakosti i muške dominacije. To jednako vrijedi za prostituciju, pornografiju, seksualno zlostavljanje, silovanje, ali i za “normalni” seksualni odnos. Žene su te koje trebaju odabrati kojom metodom se žele služiti bez obzira na razloge zbog kojih su se na određenu metodu odlučile.
Razumljivo je, od strane Katoličke Crkve, zabranjivanje pobačaja i eksperimentiranje na embrijima uslijed umjetne oplodnje, ali moralna zabrana umjetne kontracepcije kao što su pilule ili kondomi čini se pretjerana jednako kao i izgrađivanje odnosa pojedinca prema seksu ispunjenim krivicom i grešnošću, sve navedene stavove smo u suvremenom dobu prevazišli, i to s razlogom.
Što se tiče G. E. M. Anscombe i njenog razlikovanja namjera pri seksualnim odnosima, definitivno se ne možemo složiti da su kod seksualnih odnosa koji se koriste metodom neplodnih dana namjere daljnje, kako ih ona naziva, naime mnogi se koriste tom metodom upravo da bi spriječili začeće, odnosno samo koriste svoju prirodnu mogućnost za tu namjeru te zbog toga nije opravdano da se korištenje kontracepcijskih sredstava treba moralno osuđivati. Također, sasvim je moguća situacija da osoba, naravno vjernik, koristi kontracepciju kako bi se zaštitio od spolno prenosivih bolesti, a ne kako bi spriječio začeće. No, primarno o čemu se ovdje govori su namjere koje zaslužuju osudu kao karakteristike seksualnih odnosa u kojima se koristi umjetna kontracepcija, tu tvrdnju koju zagovara G. E. M. Anscombe ne treba podržavati jer ne postoji nužna veza prirodnog i moralnog već je ona pretpostavljena u religijskim doktrinama, moralne zapovjedi u odnosu na seksualnost autoritet uvijek izvode iz drugih izvora, u ovom slučaju, religijskih. Pitanje koje ostaje otvoreno je što je to loše u umjetnim sredstvima vezanim uz spolne odnose kad postoje i druga umjetna uplitanja u ljudsku prirodu koja nisu osuđena, čak štoviše medicina je ponosna na razvitak istih.
Namjera seksualnog odnosa bez ikakve kontracepcije može biti da se ne dogodi začeće pa takve odnose nećemo osuditi niti ih smatrati nemoralnima, što znači da ne može biti moralne razlike između oslanjanja na ljudsku prirodu ili uporabe kontracepcijskih sredstava, pogotovo pozivajući se na njihovu namjeru, smatram da je namjera bilo koje kontracepcijske metode ista, a to je zaštita od neželjenog začeća, te da između te dvije metode nipošto ne treba jednu osuđivati, odnosno drugu ne osuđivati iz razloga što nam je to biološki uvjetovana metoda. Neprirodno nije nužno moralno pogrešno.
