Znamo kako stvari stoje – najgora godina za diversity od 1998. nema ne-bijelih kandidata i kandidatkinja u glumačkim kategorijama, a nema ih ni u ostalim bitnim individualnim kategorijama (režiseri, scenaristi, producenti), ako izuzmemo meksičku ekipu Birdmana. I ne moram koristiti rodno korektne slasheve, jer među navedenim kategorijama nema ni žena. Kao i svake godine internet su između objave nominacija i same dodjele preplavili komentari o američkoj/hollywoodskoj filmskoj industriji, problematičnom sastavu Američke filmske akademije, i općenito o američkoj politici, medijima, kampanjama, novcu i publicitetu i njihovom utjecaju na nominacije i dodjele zlatnog kipića…. Popratili/e smo i Celluloid Ceiling Report za 2014. godinu, tako da iznenađenja zapravo nema. Kada je riječ o tvrdnjama da niti jedan od osam nominiranih filmova u kategoriji za najbolji film ne govori o ženama, već o “bijelim muškarcima (i jednom crnom) s profilom neke vrste genija” – tu se ne bih skroz složila. Teorija svega donekle je ravnopravna priča o ženi i muškarcu (zabavlja me okrenuti poredak), pa su se Eddie Redmayne i Felicity Jones ravnopravno našli i u kategorijama za najboljeg glumca i najbolju glumicu. Također, mada je Boyhood film koji je za okosnicu filma ima odrastanje dječaka – Olivia (majka) je po meni potpuno ravnopravan glavni lik, ali se Patricia Arquette ipak našla se u kategoriji ‘najbolje sporedne glumice’. (Zamišljam kako bi bilo da je Linklater drugačije nazvao svoj film npr. Motherhood). Ali da, glavnih nosećih ženskih uloga u ovim nominiranim filmovima nema. Ili obrnuto, niti jedan od nominiranih filmova za ‘najbolji’ u središtu nema ženu, pa tako niti jedan film za koji su svoje kandidature za glavne uloge zaslužile glumice (izuzev Teoriju svega) nije kandidiran i za najbolji film.
Kada je riječ o rasnoj diskriminaciji, o tome mi je pomalo nelagodno pisati. Loše se osjećam u toj funkciji prebrojivačice boja, ne sviđa mi se kada se o ne-bijelim ljudima u Americi (kao uostalom i o ženama) govori i piše kao o diskriminiranim manjinama – jer oni to nisu. Hoću reći – nisu manjine – diskriminirani/e očito jesu. Loše se osjećam i kada se zapitam koje su boje Meksikanci i kada pomislim kako će Oscara dobiti najbjelji među bijelima. I općenito oko cijele te ‘političke korektnosti’ i shizofrene kulture koju nominacije Akademije zaista dobro ilustriraju. I to iz godine u godinu. No unatoč mojoj nelagodi, o tome treba i pisati i pričati.
Možda ove godine čak i bolje od svega do sada navedenoga, to nezdravo stanje ilustrira sudbina filma Selma. Dakle, Selma je nominirana za najbolji film, no redateljica Ava DuVernay nije nominirana u kategoriji ‘najboljeg redatelja/ice’, te film nije zaslužio niti jednu drugu nominaciju osim one za najbolju pjesmu. Čini mi se da se kritičarka s portala BitchFlicks s pravom upitala – je li Ava DuVernay ‘preskočena’ stoga što su Steve McQueen (o kojemu su naši mediji prošle godine izvještavali kao o afroameričkom Britancu!) i Katheryne Bigelow (prije pet godina!) “potrošili kredit kao kolektivni reprezent njezine kategorije”. Kada govorim o ovim problemima, ne mislim da se Američka akademija ‘urotila’ protiv diskriminiranih skupina, već samo da odražava stanje u cijelom društvu. Primijetimo da je ove godine u potpunosti izostala i gay-tematika, no ta tema zaslužuje poseban osvrt.
Što se tiče reprezentacije ženskih likova u nominiranim filmovima koje sam odgledala, situacija je šarolika. Boyhood, Dva dana, jedna noć, Ida i Nestala imaju zanimljive i na različitim razinama autentične ženske likove. Filmski su zanimljivi, ali po ženskim likovima diskutabilni Birdman i Grand Budapest Hotel, dok je Teorija svega po meni korektan ali prilično neinventivan i dosadan film. Whiplash (Ritam ludila) – film od kojega sam mnogo očekivala – po reprezentaciji ženskih likova (s jednim jedinim imenovanim ženskim likom koji se u vidu potencijalne ljubavi glavnog lika pojavljuje svega nekoliko puta) pokazao se katastrofalnim. Pogotovo ako uvidimo kako je osim rata, politike i sporta kao ‘mušku domenu’ prisvojio i jazz!
Bechdel test je često diskutabilan u primjeni na pojedine filmove, no čini mi se da odlično funkcionira kada ga primijenimo na evaluaciju Hollywooda kao institucije. U slučaju ovih filmova, po meni prolaze tek prva tri navedena. Pa evo malo više o tim likovima i filmovima koji su ujedno i moja najtoplija gledateljska preporuka.
1. Olivia je po mom mišljenju najrealiziraniji lik u filmu Odrastanje (Boyhood). Znano je koliko prostora Richard Linklater kao redatelj daje glumcima/glumicama u stvaranju likova, i koliko su njegovi ženski likovi autentični i prezentiraju stvarno žensko iskustvo. Patricia Arquette je po mom mišljenju ovdje stvorila i iznijela jedan izuzetno autentičan, fluidan, zanimljiv i punokrvan ženski lik, svakako zahvaljujući i cijelom konceptu filma i redateljskom pristupu. Pretpostavljam da će Boyhood dobiti barem tri Oscara, a nominiran je u pet kategorija (za najbolji film, režiju, sporednu žensku i sporednu mušku ulogu te originalni scenarij).
2. Dva dana, jedna noć (Deux jours, une nuit) braće Dardenne donosi nam lik Sandre (za Oscara za glavnu ulogu nominirana Marion Cotillard). I kao što je cijeli film kombinacija kretanja i repeticije koji život čine, takav je i lik Sandre – životan. Uvučenih ramena, tjeskobna, krhka, nesigurna, depresivna, posramljena, rezignirana, i mada je stalno na rubu odustajanja, na rubu raspada – ona se bori i kreće. Sandra je žena koju poznajemo, koja nam je prijateljica, koja smo možda i mi same – žena-borac uhvaćena u žrvnju egzistencijalnih problema, koju slama Društvo, ali koja preživljava dok se njezina društveno obilježena ‘slabost’ (klinička depresija) kao drugo lice humanosti i ljudskosti na kraju filma pretvara u pobjedu. I premda su i film i Sandrin lik sadržajno tjeskobni, svjetlost filma, očiju i osmjeha glumice (koji se pojavljuje kad god i nada), cijelo vrijeme nam daju naslutiti pozitivan rashod, koji nije nikakav hollywoodski happy end već realan životni rasplet. Veliko je pitanje hoće li Sandru/Marion prepoznati i članovi Akademije.
3. Ida – poljski film redatelja Pawela Pawlikowskog nominiran je u kategoriji najboljeg filma iz neengleskog govornog područja i izgleda da ima velike šanse za Oscara. Vrlo, vrlo poseban road movie s dva glavna ženska lika (Ida/Anna – Agata Trzebuchowska i Wanda – Agata Kulesza) kroz koje se prelama suvremena povijest Poljske, pa i Europe Smješten u poljsku zimu 1960-ih, neobične i fascinantne crno-bijele fotografije, glazbe, montažnih i snimateljskih rješenja – filmskih elemenata koji su zajedno s dva spomenuta ženska lika u savršenoj sinergiji i funkciji filmske priče. Sâm redatelj je rekao da je to film “o identitetu, obitelji, vjeri, krivnji, socijalizmu i glazbi”. Likovi su konstantno smješteni na rubove, dno ili kutove kadra, kao da se bore da budu viđeni i prepoznati u jednom “većem, važnijem, povijesnom” okviru. Ta individualna borba u svijetu savršeno se zrcali upravo kroz dva naizgled oprečna, ali krvnom vezom povezana ženska lika.
I na kraju, najvažnija i najveća filmska noć u godini je iza nas. Završila je 87. dodjela Oscara. Tko je zapravo ponio kući zlatne kipiće? Evo, samo nekoliko najznačajnijih:
U kategoriji za najbolji film Oscara je dobio Birdman meksičkog redatelja Alejandra G. Inarittua.
Što se tiče glavnih glumaca/ica, Britanac Eddie Redmayne odnio je Oscara za ulogu slavnog fizičara Stephena Hawkinga u biografskom filmu Teorija svega, dok je Julianne Moore proglašena najboljom glumicom za ulogu u filmu Zauvijek Allice.
J.K. Simmons je dobitnik Oscara za najbolju mušku sporednu ulogu psihotičnog učitelja jazza koji mladog bubnjara gura u glazbeni vrh u filmu Ritam ludila Damiena Chazzelea.
Najviše pažnje privukla je Patricia Arquette koja je osvojila Oscara za najbolju sporednu glumicu za ulogu hrabre majke koja se bori da odgoji svojih dvoje djece u Odrastanju Richarda Linklatera. Još je zanimljiviji bio njezin govor zahvale, a primajući nagradu pozvala je na jednake plaće za žene u Sjedinjenim Američkim državama, što je izazvalo veliki pljesak podrške iz publike. “Za svaku ženu koja je rodila, za svaku osobu koja u ovoj zemlji plaća porez. Vrijeme je za ravnopravnost spolova, sad ili nikad, vrijeme je da žene dobiju svoja prava u SAD-u”, rekla je i zaradila gromoglasan pljesak u dvorani, najveći sinoć. Prva koja se podigla na noge bila je Meryl Streep, koja je kasnije izjavila kako je tih nekoliko Patricijinih minuta na pozornici za nju bilo najbolji dio cijele večeri.
