Partijala je s Yoko Ono, družila se s Beatlesima i Pink Floydima, započela revoluciju u svijetu glazbe i napravila jednu od najprepoznatljivijih glazbenih tema – kada su je fanovi Doctor Who-a konačno upoznali na konvenciji posvećenoj kultnoj seriji, provela je tri sata dijeleći autograme. No njeno ime većini i upućenijih u svijet glazbe nije poznato – Delia Derbyshire za života nije dobila puno priznanje kakvo zaslužuje; tek je nakon njene smrti 2001. započeta katalogizacija njenog rada.
Derbyshire je pristupala glazbi, ali i životu, s jedne strane opušteno, otvorena za nova iskustva, no s druge ju je strane pokretao snažan analitički um, izbrušen studijem matematike na prestižnom Cambridgeu.Inteligentna, snažna individualka za koju su prepreke bile izazov, nije se lako mirila s ograničenjima koje joj je društvo nametalo, te je uspijevala pronaći zaobilazni put kako bi realizirala svoje želje.
Nakon završenog studija glazbe i matematike, željela se zaposliti u Deca records, gdje su joj rekli da ne primaju žene. Radila je nakratko u UN-u u Ženevi te u izdavačkoj kući Boosey&Hawks, a zatim se 1960. godine zaposlila na BBC-u. Otkrila je Radiofoničnu radionicu i zatražila premještaj, što je bio presedan. To nipošto nije bio popularan odjel – zaposlenicima nije bilo dopušteno raditi tamo dulje od tri mjeseca, vjerovalo se da bi mogli poludjeti. Derbyshire 1962. u Radionici započinje neobično putovanje u neistraženi svijet zvukova, uz kilometre rukom lijepljenih vrpci i neprospavanih noći.
Svoj najprepoznatljiviji komad napravila je već 1963., kada je realizirala skladbu Rona Grainera i koristeći elektroničke instrumente izradila dan danas citirano i poznato djelo, uvodnu temu serije Doctor Who.
Njeni radni kolege se slažu da nije bila jednostavan sugovornik i suradnik, no njen briljantan osjećaj za zvuk nitko ne dovodi u pitanje. Osim osjećaja za ritam, posjedovala je i znanje matematičke analize; bila je vrlo dobro upućena u sva pravila koja je s užitkom kršila. Delia je u mnogim aspektima bila vizionar, te se nakon objavljivanja njene skladbe Dance from Noah 2008. razvila žučna rasprava radi li se o prijevari, pošto komad, napisan 1971., zvuči nevjerojatno suvremeno. U svome se poslu nerijetko znala izgubiti – jednom se prilikom, razmišljajući o projektu na putu prema kući, biciklom odvezla na drugi kraj Londona.
U Zlatnom dobu za radio dramu, Radionica je bila krucijalan čimbenik uspjeha završenog djela, no sami zaposlenici nisu dobivali spomen; umjesto njihovih imena potpisana je bila samo Radionica. Martin Esslin, šef drame na BBC-u, 1964. godine je uputio pismo nadležnima u kojem iskazuje oduševljenje Delijinim radom, te moli da ona i kolege iz Radiofonične radionice dobiju priznanje kakvo zaslužuju, ističući kako je svaki eventualni uspjeh drame velikim dijelom njihova zasluga.
Na BBC-u je ostala do 1973., kada je napustila kuću, ne želeći više narušavati svoj integritet. Naime, njeni radovi su se koristili uglavnom u radio dramama, teatru, na filmovima, dok je za širu publiku ta glazba, prema procjeni njenih poslodavaca, bila previše sofisticirana pa i seksi. Do tada je sudjelovala i na večerima elektronske glazbe, povezivala glazbene umjetnike i demonstrirala im mogućnosti koje nudi elektronička glazba, s užitkom dijeleći znanje. Također je surađivala s privatnim producentskim studijima, gdje je najpoznatija njena suradnja s Peter Zinovieffom.
Napustivši BBC, prestala se baviti glazbom, te je neko vrijeme provela radeći kao radio operater na selu, kako bi se odmorila od života u gradu. Pošto se vratila u London, radila je u umjetničkoj galeriji te živjela i radila s jednim od utemeljitelja kineske apstraktne umjetnosti, Li Yuan Chiom.
Glazbe se ponovo prihvatila tek krajem devedesetih, kada joj je pristupio Peter Kember s idejom da surađuju na projektu E.A.R.. Nažalost, njen ponovo aktivirani entuzijazam prema elektronskoj glazbi nije dugo trajao – umrla je 2001. godine.
Želite li saznati više o njenom životu i radu, ne propustite odlični BBC-ev dokumentarac Sculptress of Sound.
Prevela i prilagodila Maja Karačić
