Sisak je grad duge povijesti. Oduvijek se u njemu živjelo, trgovalo, proizvodilo. Kako to u životu biva, nekad s boljim uspjehom, a nekad s lošijim. Gledajući iz današnje perspektive, povijest je ovoga grada bila puno sjajnija nego njegova današnjost. Ili budućnost? Napredak tehnologije Sisku nije donio ništa dobroga. Bar tako izgleda nama koji upravo pokušavamo preživjeti u gradu pobjeda i sjajne prošlosti.
Krajem devetnaestoga stoljeća Sisak se razvijao kao industrijski grad. Na povoljnom geostrateškom položaju: u zagrljaju triju rijeka, u blizini rudnika i na razmeđi puteva, Sisak raste i živi. U tom istom razdoblju sisačka luka postaje najveće prekrcalište tereta s brodova na željeznicu u ovom dijelu zemlje. Procvat se nastavlja i u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća pa u grad dolazi i strani kapital. Otvaraju se tvornice stranih vlasnika/ica, razvijaju se željeznički i riječni promet. U to vrijeme Sisak ima pivovaru, klaonicu, gradsku električnu centralu, dvije štamparije, mlinove, pilane i ciglane među kojima je možda najpoznatija paropilana Mavre Dracha koja je 1914. godine nastala iz starije tvornice iz 1886. godine. Drachova pilana tako je dobro poslovala da je jedno skladište imala čak u dalekom Buenos Airesu!
U to se doba otvaraju se i Tvornica tanina, Tvornica šešira i tuljaca d.d., Tvornica za izradu finih koža i tvornica rukavica “Siscia” d.d. koja je prodajni lokal imala i u Zagrebu. Kratko vrijeme radila je i tvornica cipela Kupa koja je propala zbog vrlo niskih cijena konkurencije. Neuspješno ju je pokušala sanirati Hrvatska obrtna banka. Nešto kasnije i sami ćemo svjedočiti mnogim neuspješnim sanacijama sisačkih poduzeća.
Uspješno ili manje uspješno, u vremenu do Drugog svjetskog rata u Sisku posluju i dionička društva Pecara,Tvornica opeke i Teslićeva Tvornica likera, ruma i konjaka, a izgrađena je i rafinerija. Sve se to pozitivno odrazilo i na izgled i funkcioniranje grada.
{slika}
Loše strane sisačkog gospodarstva kao što su usitnjenost domaćeg kapitala, slaba materijalna baza potrošača i nestručna radna snaga te velika poplava 1936. godine, dovele su do problema u pojedinim tvornicama koje su do kraja Drugog svjetskog rata zatvorile svoja vrata. Nakon razdoblja u kojemu su vlasnici tvornica mahom stranci/kinje, obespravljenim radnicima/icama uskraćivali radnička prava, uslijedilo je razdoblje industrijalizacije u Jugoslaviji u kojoj je radništvo bilo nositeljem društvenog napretka. Razvoj industrije, razvoj željezničkog, cestovnog i riječnog prometa u Sisak donosi nove stanovnike/ice, a radi se i na reorganizaciji riječnog brodarstva koje će imati važnu ulogu u razvoju sisačkog gospodarstva. Siščani/ke još pamte velike dizalice na Kupi koje su gotovo danonoćno radile u luci: pretovarala se roba i vadio šljunak, sve do novih propisa o kvaliteti betona prema kojima šljunak iz Kupe i Save više nije zadovoljavao standarde.
Poput žile kucavice, dizalice su pulsirale životom grada. Nakon što je propalo uređenje 600 kilometara plovnog puta Save, tražila se mogućnost iskorištavanja plovnih puteva pa su u transportne terete uključeni nafta i naftni derivati, što je dovelo do izgradnje pretovarne stanice za sirovu naftu u Crncu, a nakon što je luka Crnac dobila instalaciju za pitku vodu za snabdijevanje brodova, pretovarno mjesto na Kupi postalo je rezerva. Koliko je rijeka bila važan čimbenik sisačkog gospodarstva, pokazuje nam i plan razvoja kopneno-riječnog robno-transportnog centra u Komunalnoj zoni koji bi imao 6.000 kvadratnih metara zatvorenog i 3.000 kvadratnih metara otvorenog skladišnog prostora.
{slika}
Uz živ riječni promet, industrija je u Sisku oživjela i ostale oblike prometa. Željeznički promet prema Bosni, prema Zagrebu, cestovni promet prema Bosni koji je utihnuo tek u ratu (a ni danas, unatoč većem broju automobila nije dostigao tadašnju gustoću). Dinamičan razvoj gospodarstva od kraja Drugog svjetskog rata pa do sredine šezdesetih godina, Sisak može zahvaliti proizvodnji i preradi nafte, snažnom razvoju kapaciteta crne metalurgije i razvoju prehrambene industrije. U tom razdoblju sisačku kemijsku industriju predstavljaju Galdovo Sisak koje je bilo u sastavu Željezare i Radonja koja je neuspješno pretvorena u Herbos i neslavno propala; tekstilnu Siscia, današnja Zlatna igla s bitno smanjenim brojem radnika i Galdovo, a drvnu DIP Sisak s četiri pogona koji danas više ne postoje.
Sve do rata u devedesetim u Sisku uspješno posluje Segestica, tvornica alkohola, octa i sokova čiji pogoni danas Badelu služe samo kao punionice octa. Danas se u pogonima Segestice održavaju stručna vodstva tijekom Dana industrijske baštine. Neslavnom nizu mogu se pridružiti i neuspješno privatiziran Hidroput koji je svojevremeno imao hale, crtaone i menzu za radnike, a na mjestu kojega danas raste korov; tvornica zaštitne obuće i kožne galanterije Radnik, Dunavski Lloyd, Tiskara i Željezara koja je, poput njenih visokih peći, polako cjepkana i prodavana u dijelovima te se je godinama od gotovo 14.000 zaposlenih došla do zatvaranja, a zadnjih dana svjedočimo i propadanju Rafinerije nafte Sisak, nekadašnje hraniteljice grada.
Tijekom devedesetih godina u sisačkom su se gospodarstvu dogodile mnoge strukturalne promjene i poremećaji na tržištu: znatna ratna razaranja i privatizacija koja je gospodarstvu nanijela više štete negoli sam rat. Tisuće radnih mjesta otišlo je u nepovrat, a nitko za taj kriminal nije niti će odgovarati. Vrijeme prolazi, rađaju se novi nezaposleni/e. Vrijeme u kojemu je Sisak imao više zaposlenih nego stanovnika/ica ostalo je izgubljeno u prošlosti.
{slika}
Koliko god nam se dobrim činilo vrijeme djetinjstva i mladosti, ono je prošlost. I neće se vratiti. Na nama ostaje da budućnosti ovoga grada damo zlatni sjaj, kakav je imao u prošlosti. Sisak još spava. Neodređen prema budućnosti i gospodarskom kretanju, čeka bolje dane. Proljeće se prikrada. Hoće li probuditi ovaj grad?
