Koncept vezivanja žena uz privatnost, a muškaraca uz javnost, problem je koji ima dugu tradiciju, a koji ukazuje na to kako je zadaća žena bila da budu majke i supruge, dok su muškarci bili ti koji su obitelj predstavljali u ekonomskoj i političkoj sferi. Žene se u pojedinim aspektima društvenog života i danas bore s mnogim stereotipima (žena kao seksualni objekt, žena kao majka, doživljavanje žene kao nezrele) koji utječu na njihov profesionalni život. One koje pokušavaju izaći iz svojih stereotipnih rodnih uloga nailaze, uglavnom, na neodobravanje. Društvo ih još uvijek u velikoj mjeri doživljava kao potencijalnu opasnost jer predstavljaju nešto novo, one mijenjaju i ruše ustaljene norme i odnose. Političarke su zasigurno jedne od onih koje pokušavaju izaći iz stereotipnih rodnih uloga zbog čega nailaze na razne otpore i neodobravanja s obzirom na to da za žene tradicionalno nije bilo mjesta u politici. Smatrane su krhkijim i emocionalnijm bićima, a time i nedostojnima i nesposobnima za obavljanje političkih funkcija. Danas, žene se sve više angažiraju u politici, ali i općenito u javnome životu. Iako broj žena u političkom životu Hrvatske raste, još ih je uvijek nedovoljno u politici te su muškarci i dalje istaknutiji i zastupljeniji na tom području.
Stereotipi se vežu i uz sam politički govor. Za muški govor u politici vežu se agresivnost, uvjerljivost, odlučnost, logičnost i slično. Jedna od rodonačelnica proučavanja ženskoga jezika, američka lingvistica Robin T. Lakoff drži kako u ženskom govoru navedenih karakteristika nema. Zbog uključivanja emocija, smatra se kako žene svojim govorom iskazuju nemoć, podređenost i nesigurnost. Navedeno je u skladu sa stajalištem da je ono što se u jeziku drži muškim osnovno, dok je ono što je žensko sporedno. To je posljedica činjenice kako su muškarci stoljećima bili jedini sudionici političke utakmice prema kojima je zapravo i skrojena politika, odnosno njezina specifična pravila, obrasci ponašanja te stil.
Emocionalnost ženskog govora u politici
Zbog uključivanja emocija, govor političarki drži se, dakle, podređenim u odnosu na govor političara, s čime se ne možemo složiti. Značaj emocija u političkom govoru iznimno je velik, a naročito kada je riječ o promidžbenom djelovanju. Pokazivanjem emocija, ali i izazivanjem emocija kod slušatelja stvaraju se pretpostavke za učinkovitije djelovanje sadržaja koji se iznosi, smanjuje se eventualni otpor i potiskuje kritičnost.
Većina drugih karakteristika ženskog govora u politici upravo su rezultat emocionalnosti. Prvo obilježje jest stavljanje u prvi plan onih tema koje se smatraju tipično ženskima – skrb za starije i nemoćne, pitanja u vezi s odgojem djece i njihovim obrazovanjem. Tome slično jest i govor koji posebno ističe važnost odnosa među ljudima. Političarke će puno češće od političara potaknuti razgovor o jednakosti i ravnopravnosti ljudi te važnosti zajedništva. Iako i mnogi političari zastupaju pitanja jednakosti i ravnopravnosti djece te takozvana ženska pitanja, ključna je razlika u intenzitetu, a Gabrijela Kišiček ističe kako je intenzitet u politici od presudne važnosti. Nije bitno samo ono o čemu će se raspravljati, nego i što će se u vezi s predmetom rasprave poduzeti. O svemu tome odlučuje upravo intenzitet, odnosno uključenost emocija pri zastupanju određenog stajališta.
U skladu s prethodno navedenim, političarke vrlo često upotrebljavaju ekspresive – izraze koji podrazumijevaju odražavanje osjećaja riječima. Tipični reprezentanti su isprika, čestitka, kritiziranje i dobrodošlica. Oni se najčešće ostvaruju sintagmama s ponosom, žao mi je, želim Vam, voljela bih i slično. Osim za postizanje uvjerljivosti, ekspresivi se upotrebljavaju kako bi se slušatelj angažirao, ražestio ili pak ganuo, umilio i razveselio. Upotreba ekspresiva posebno je dobra u trenucima kada se želi pokrenuti ljude i probuditi njihove emocije.
Za razliku od muškog govora, ženski govor u politici karakterizira učestalo korištenje izraza pristojnosti koji podrazumijevaju izricanje zahvale i/ ili pohvale poput: Ivo Josipović je vrlo čestit, pošten, fin, uglađen, pravičan političar kakav je bio i Račan. U tom primjeru pohvala je upućena političkom neistomišljeniku čime je pristojnost političarke koja ju je uputila dodatno naglašena. Neistomišljenik nije doživljen kao neprijatelj, nego kao dostojna konkurencija što je u potpunoj suprotnosti s argumentumom ad hominem koji je karakterističan za muški govor u politici. Riječ je, dakle, o retoričkoj skromnosti – izriče se pohvala drugoj osobi, a sebe se stavlja u drugi plan.
Za ženski govor u politici karakteristična je i upotreba modalnih izraza. Njima političarke izoštravaju misao, izražavaju odnos prema onome što govore i prema slušatelju što je opet usko vezano uz emocionalnost. Također, takvim se izrazima uspostavlja i održava komunikacija. Ivo Škarić navodi kako “primjerenom, umjerenom i biranom upotrebom modalnih izraza cjelokupni govor dobiva na glatkoći, eleganciji, uljudnosti i prozirnosti te nadasve na govornosti”. Uloge modalnih izraza su raznolike, a najčešće u političkom govoru su populistička i fatična. Populistička uloga uglavnom je ostvarena sintagmom ako mogu zamoliti. Tim se izrazima laska i povlađuje onima kojima je apel upućen. Modalni izrazi tipa štovana publiko, dragi prijatelji u fatičnoj su ulozi – njima se uspostavlja komunikacija.
Vrlo je važna razlika u političkom govoru žena i muškaraca korištenje argumenta autoriteta. Političarke se češće u svojem govoru pozivaju na mišljenje stručnjaka, osoba koje imaju određeni status, na zakone ili općenito na više instance kao u sljedećem: Obama je u siječnju ove godine potpisao tzv. Lilly Act, zakon o pravu na jednaku plaću. Vjerujem da stvari polako kreću na bolje za sve žene ovoga svijeta… Riječ je o navođenju oslonca za ono što se govori te se i na taj način utječe na pridobivanje slušatelja. Kada se koristi argument autoriteta, najčešće je riječ o navođenju pojedinaca koji su u području politike postigli uspjehe, a što je vidljivo i u navedenom primjeru.
U iskazima političarki često ćemo čuti i navođenje podataka što se smatra najjačim retoričkim argumentom. Dobri logički govornici uvijek se prije istupa opskrbljuju podacima (predmeti, izmjerene veličine, izbrojene količine i ostale relevantne činjenice). Naročitu snagu imaju iskazi poput sljedećeg: Samo ću reći jedan podatak koji smo danas čuli od profesora Vlaisavljevića; u prva četiri mjeseca ove godine u mariborskoj klinici bilo je 175 parova iz Hrvatske. Navedeni primjer uz navođenje podatka sadržava i izvor podatka što dodatno osnažuje dani iskaz i osigurava mu vjerodostojnost i uvjerljivost.
Pozitivna odlika političkog govora svakako je iskrenost koja podrazumijeva isprike i priznanje propusta. Navedeno iščitavamo ponajviše u govoru političarki, kao u sljedećem: To je trebalo učiniti i prije dvije, četiri, deset, petnaest godina, ali su se problemi gurali pod tepih, u kutove. No, problem iskaza kao što je prethodni primjer jest u tome što oni s jedne strane doista mogu značiti preuzimanje odgovornosti za određene propuste, a s druge strane mogu biti i sredstvo “zamagljivanja”, odnosno prikrivanja stvarnih namjera. Uvijek može postojati sumnja je li takav iskaz doista iskren ili se njime samo pokušavaju steći simpatije i naklonost slušatelja.
Izrazito poželjno obilježje govora u politici jest upotreba tropa. Svoje iskaze političarke najčešće oživotvoruju upotrebom metafora i usporedbi. Njihovom upotrebom dodatno se izaziva pozornost i znatiželja slušatelja te se zbog toga smatraju poželjnima u političkom diskurzu. Poetski rečeno, “svojom slikovitošću prolaze kroz nas, svojom simboličnošću utitravaju nam podsvijest”.
– Tek sada, nakon što sam uzjahala konja i čvrsto uzela uzde u ruke, mislim da mogu reći da se konj može usmjeriti.
U primjeru se prepoznaje metaforički iskaz – konj kao metafora za državu Hrvatsku. Metaforom se ostvaruje poetičnost iskaza te se nešto ili netko predočava na slikovit i zanimljiv način.
Agresivnost muškog govora u politici
Za razliku od žena koje su sklonije emotivnosti, muškarci u govoru nastoje pokazati odvažnost, snagu, prikazati sebe kao autoritet, a o osobnim temama gotovo da i ne govore. Istražujući i analizirajući iskaze muškaraca i žena u političkom diskurzu, da se zaključiti kako upravo u prethodno navedenim osobinama jednih i drugih leži temeljna lingvistička razlika u govoru žena i muškaraca. No, važno je istaknuti kako se emotivnosti kao tipičnoj ženskoj osobini ne suprotstavlja logičnost u govoru, nego agresivnost. Agresivnost jezika političara očituje se u kategoričkim tvrdnjama, upotrebom smicalica, zatim u davanju seksističkih izjava, personaliziranju i slično.
Da je agresivnost temeljna razlika u odnosu na ženski govor, najbolje se uočava usporedbom izjava političarke i političara o istome problemu, odnosno pitanju:
– Premijer nije tu jer mora raditi svoj jako težak i zahtjevan posao.
– Premijer nema vremena čekati tu, ima pametnijeg posla.
Obje rečenice odgovor su na isto pitanje. Jedan je odgovor novinarki dala političarka, a drugi političar. Uvažavajući prethodno rečeno, o temeljnoj razlici muškog i ženskog govora u političkom diskurzu, jasno je kako prvi primjer zrači emotivnim nabojem. Kako bi se opravdala premijerova odsutnost, političarka se poslužila pojačivačima jako težak i zahtjevan kako bi se kod slušatelja izazvalo sažaljenje, a ne ljutnja. U drugoj rečenici jasno nam se pokazuje agresivniji jezik koji najviše odlikuje odrješitost i izravnost izražene riječima nema vremena te ima pametnijeg posla.
Istražujući govore političara, mogli bismo reći kako i većina ostalih lingvističkih karakteristika koje se smatraju tipičnima za muški politički govor proizlaze iz agresivnosti pa tu ubrajamo i odlučnost koja podrazumijeva upotrebu “čvršćih”, izravnijih iskaza. Takvim izrazima cilj je prikriti emocije, naglasiti dominaciju, snagu, otpornost i jačinu samoga govornika. Odlučnost se, u svakom slučaju, drži pozitivnom značajkom političkoga govora. No, vođeni željom da se javnosti pokažu što odlučnijima i politički moćnijima, političari često pribjegavaju pretjeranoj verbalnoj agresivnosti koju ostvaruju upotrebom smicalica. Prva smicalica, nešto rjeđe zastupljena u govoru političara, jest argumentum ad populum kojom se nedokazana i neobrazložena tvrdnja podmeće kao činjenica. U govorima političara znatno je češća smicalica argumentum ad hominem koja se objašnjava kao način na koji se nedostatak argumenata za obranu svojeg stava prikriva napadanjem ličnosti ili postupaka suparnika. Nažalost, tijekom istraživanja muškog govora u hrvatskom političkom diskurzu u sredstvima javne poruke, pokazalo se da je takvih primjera u kojima se izravno napada protivnika ponajviše:
– Bubalo ignorira i vrijeđa političku konkurenciju.
“Politički neprijatelj” u navedenoj je rečenici eksplicitno imenovan. Valja naglasiti kako vjerovanje u “političke neprijatelje” utječe na javno mnijenje najsnažnije u suprotnoj situaciji – onda kada nije eksplicitno imenovan nego kada se priziva neizravnim referencama tipa kao neki, neki drugi i slično. Da napadi na “političkog neprijatelja” znaju biti i pomalo smiješni, potvrđuje sljedeći iskaz: Mi samo odgovaramo na Josipovićeve napade, on je prvi započeo. Nazvao je Šeksa, Bačića i mene tri tenora. Iako se radi o političkom iskazu, navedeni primjer više nalikuje dječjoj svađi (on je prvi započeo) čemu nikako nije mjesto u političkoj komunikaciji, što govori o neozbiljnosti sudionika političke utakmice. Takvih je primjera u sredstvima javne poruke doista mnogo, a najčešće ih možemo pročitati ili čuti u vrijeme izbora i kampanja kada se politička komunikacija svodi na izrazito prljavu i okrutnu taktiku napada. Prema protivniku se postavljaju kao prema objektu evaluacije tako da se diskreditira njegov stav, položaj i ponašanje.
Za razliku od smicalica koje se smatraju izrazito negativnom karakteristikom, humor je, kao još jedna karakteristika tipična za govor političara, itekako poželjan. Štoviše, smatra ga se nevjerojatno “moćnim oružjem”. Naravno, pošalice i vragolije poželjne su i dopuštene isključivo na račun teze, plana, predmeta spora, ali nikako na račun tuđe osobnosti. No, vrlo često, pokušaji duhovitosti političara prerastu u krajnji neukus i seksizam:
– Mislim da će sada najzadovoljnije biti raspuštenice u Hrvatskoj. Sad će dobiti svoju Majku Tereziju koja će napokon moći pokrenuti sve programe za zaštitu raspuštenica u zemlji.
Takvim izjavama nije mjesto ni u jednoj vrsti komunikacije, a naročito ne u političkoj komunikaciji koja treba promicati spolnu i rodnu ravnopravnost, a ne nuditi primjere diskriminacije. Očito se zaboravlja kako su i žene dio Hrvatskog sabora, Vlade i biračkog tijela. Političarkama se na taj način oduzima vjerodostojnost u demokratskoj raspravi, omalovažavaju se njihovi politički stavovi. U navedenom iskazu, uvreda je, osim političarki, upućena i drugim ženama, a pojačana je izrazom vulgarnosti i prostakluka (raspuštenice). Osim štete koju čine onima kojima su te izjave upućene, velike su posljedice i za one koji ih upućuju jer, kako ističe Ivan Šiber, teško je povjerovati da bi netko mogao polučiti uspjeh ako bi se zalagao protiv slobode, pravde, humanosti i demokracije.
Naročito važnom razlikom u političkom govoru žena i muškaraca smatra se posezanje za argumentom autoriteta. Za razliku od žena, muškarci češće ističu vlastitu stručnost, iskustvo, znanje te duhovne vrijednosti koje posjeduju. Političari posredno (ili neposredno), navode sebe kao autoritet, odnosno ističu svoje vrijednosti. Svaki političar želi sebe prikazati kao aktera koji posjeduje i polazi od vrijednosti koje su, prema njegovu mišljenju, važne biračima. Tomu blisko obilježje jest i sklonost tehnici imponiranja. Političari nerijetko pozitivne stvari i važne ličnosti prikazuju sebi bliskima nastojeći podići svoju popularnost. Navedeno se najčešće ostvaruje konstrukcijama (moj veliki) prijatelj te veliki prijatelj Hrvatske.
Neinformiranost i nespretnost u izražavanju također su odlike govora političara koje bismo mogli objediniti pod nazivom “politički gafovi”, a s kojima se često susrećemo u sredstvima javne poruke. Iako se, dakle, govorima političara pripisuju logičnost i argumentiranost, analiza njihova govora pokazala je kako logičnost i argumentacija često izostaju u njihovim izjavama. Tako je tvrdnja: Sada je jedini kriterij da nema kriterija pokazatelj neinformiranosti političara o temi o kojoj se razgovaralo. Nedovoljna informiranost političara koji želi propagandno djelovati “poništava eventualno pozitivne elemente dotadašnjeg djelovanja”. Slično je i s nespretnošću u izražavanju koju iščitavamo u sljedećem: Ja Vas uvjeravam da ću postati predsjednik zato što ću govoriti ono što bi većina ljudi htjela čuti. Važno je znati verbalno izraziti ono što nam je na pameti jer će samo na taj način poruka biti djelotvorna. Nespretnosti u izražavanju svakako treba izbjegavati jer odaju dojam neozbiljnosti i neodgovornosti, a u slučajevima kao što je prethodno navedena rečenica očituje se i nepoštivanje slušatelja.
Rapport talk i report talk
Zbog navedenih karakteristika ženskoga govora Tadej Praprotnik naziva ga rapport talk – “ovisnim” i intimnim govorom. Muški govor označio je kao report talk, odnosno kao govor koji je neovisan, informativan te onaj kojim se dokazuje hijerarhijska moć. Je li istog mišljenja i javno mnijenje provjereno je putem ankete u kojoj je sudjelovalo 70 ispitanika studenata kroatistike osječkoga Filozofskog fakulteta. Njihova je zadaća bila da na temelju danih im izjava odluče je li govornik političar ili političarka. Rezultati ankete pokazali su da je kao muški govornik u najvećem je postotku izabrana Jadranka Kosor, dok je kao ženski govornik u najvećem postotku izabran Damir Polančec. Zanimljivo je istaknuti i kako su obje izjave Ive Josipovića označene kao “ženske”. Muške izjave označene su kao ženske jer u sebi sadržavaju “ženske” govorne značajke: izraze uljudnosti, izraze ublažavanja, razgovor o ženskim temama te nedostatak logičnosti. Izjave političarki, u kojima se prepoznaju “muške” govorne značajke (odlučnost, agresivnost) pripisane su političarima. Rečenice dane ispitanicima ne idu u prilog naznačenoj Praprotnikovoj tezi čime se njegova podjela dovodi u pitanje. Dajući upravo takve primjere ispitanicima, osim što se nastojalo ispitati postojanje stereotipa o govoru političara i političarki, cilj je, dakle, bio i naglasiti kako obilježja govora koja se navode kao muška, odnosno ženska, ne treba “strogo” shvaćati. To što su određene karakteristike češće u govorima političarki, ne znači da ih nećemo naći i u političkom govoru muškaraca, i obrnuto.
Uključivanje emocija u iskaze nikako ne treba shvaćati kao nedostatak, nego kao pozitivnu odliku ženskoga govora u politici. Ono pridonosi boljoj komunikaciji sa sugovornicima, poštivanju sugovornika, odraz su brige, pažnje i suosjećanja što njihov govor čini uvjerljivijim, iskrenijim i vjerodostojnijim. U odnosu na muški govor u politici, analiza pronađenih primjera potvrdila je da muškarci koriste agresivniji jezik, ali i kako iskazi političara vrlo često nisu logični i argumentirani. Agresivni jezik kojim se služe rezultat je brojnih neprimjerenih iskaza kojima u političkoj komunikaciji nije mjesto (napadi na protivnika, primitivne seksističke izjave poput one Ante Kovačevića: Nije žena stvorena za mudraca već za madraca). Navedeno je još jedan argument koji ide u prilog činjenici da ženski govor ne treba smatrati podređenim u odnosu na muški jer se politička komunikacija nikako ne bi trebala svoditi na zamaranje potencijalnom slabošću svojih protivnika.
Govoreći o karakteristikama ženskog i muškog govora u politici važno je napomenuti još jednu činjenicu. Kao članovi društva, svjedoci smo brojnih gospodarskih i političkih afera, naročito u posljednjih nekoliko godina. Zanimljivo je istaknuti kako ni u jednoj takvoj aferi uglavnom nema žena, a što također svjedoči o vjerodostojnosti uvjerenja i politike koju zastupaju.
Kao završne riječi poslužit će vrlo prikladan navod iz kojega, usudili bismo se reći, iščitavamo jedan od ključnih uzroka uvriježenoga stava o ženskom govoru, kako u politici, tako i općenito:
Kada muškarac ustane govoriti, ljudi ga obično prvo slušaju pa tek onda gledaju.
Kod žena je drugačije. Njih prvo ljudi pogledaju, pa ako im se svidi to što vide, tek onda slušaju.
Željka Mikić magistra je edukacije hrvatskog jezika i književnosti. Trenutno je zaposlena u jednoj od osnovnih škola u Županji. Ovaj tekst nastao je na temelju diplomskog rada Rodna (ne)ravnopravnost u političkom diskurzu koji je autorica na osječkom Filozofskom fakultetu obranila u srpnju 2010. godine pod mentorstvom doc. dr. sc. Branka Kune. U radu se opisuju i tumače konkretni primjeri muškog i ženskog govorenja u hrvatskom političkom diskurzu u posljednjih godinu dana u sredstvima javne poruke. Analiza i tumačenje primjera pokazali su kako postoje karakteristike političkog diskurza koje su specifičnije za žene, odnosno muškarce, te da su predrasude i stereotipi o drugom spolu još uvijek ukorijenjeni.
