Postati i ostati ponosan/na: ponos osobe s invaliditetom

Ovog mjeseca sam planirala napisati tekst naslovljen “Kako preživjeti Pride kao osoba s invaliditetom”. Popisala bih sve strategije kako uz što manje iscrpljivanja sudjelovati u Povorci ponosa (koja je, sa stanovišta dostupnosti, u osnovi trosatna šetnja u gomili popraćena bukom). Znači: ići u grupi, doći ranije kako bih dobila najbolju poziciju, ako je ikako moguće dočepati se propusnice za parking, planirati hranu i odmore. Naravno, naslov je zabavan samo ako pretpostavljaš da ćeš preživjeti dan. Orlando nas je podsjetio kako su stvari ozbiljne, a oduvijek su i bile.

Na LA Pride sam krenula onoga jutra kad se dogodio napad u Pulsu. Trebala mi je eksplozija duginih boja da nekako preživim te prve sate. Ne kao distrakcija, upravo suprotno – trebalo mi je saznanje da smo zajedno, u stvarnom vremenu. Kad god nisam znala što reći ili osjećati ili učiniti, mogla sam ohrabrivati nekog drugog. Željela sam ih sve zagrliti. Ovoga puta, Povorka je zamalo ispunila svoj cilj. Zamalo.

U jednom trenutku, vidjela sam grupu kako maršira u majicama na kojima su bile precrtane riječi “rasa” (“race”), “seksualno opredjeljenje” (“sexuality”) i “religija” (“religion”), a ispod njih je pisalo “LJUBAV” (“LOVE”). Mogla bih naširoko elaborirati što je tu sve problematično, no meni je najveći problem bio taj što to nisam primijetila odmah. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da na toj listi nije bilo riječi “ability”. To što ja, koja neprestano razmišljam o invaliditetu skoro da ovo nisam primijetila, govori u kolikoj je mjeri to prihvatljivo previdjeti.

Volimo pretpostavljati da je najteži dio fizičkog invaliditeta upravo sâm fizički invaliditet. Svima nama trebaju rampe ili dizala ili posebna i rezervirana sjedala, zajamčen pristup, zar ne? Da, moramo i dalje govoriti o tome dok god svaka osoba ne može ući i izaći iz svake zgrade. No, najgore predrasude o tijelima s invaliditetom, koje je najteže identificirati, suprotstaviti im se i iskorijeniti ih – razotkrivaju se u stavovima. Rijetko kada se radi o lošim namjerama, zbog čega je još teže. Povorka ponosa podrazumijeva da je hodanje (ili rolanje) nekoliko kilometara najbolji način za slavljenje svoje zajednice, a spomenuta majica s natpisom nas podjeća kako ljubav učvršćuje osjećaj da je zajednica zaboravila na tebe. Kompliment za izgled (“ona je invalid, ali je stvarno seksi”) govori samo da je to “ali” neupitno… i tako dalje. Tu  predrasudu vidimo iz različitih uglova, a nikada joj ne gledamo ravno u lice. No, ona je uvijek prisutna.

Ableism nam ne otežava samo pristup prajdovskim događanjima, već nam otežava i sâm ponos, kao osjećaj. Kada se ponos pridružuje invaliditetu, to često zvuči ovako: “Tako sam ponosan što nisi dopustila cerebralnoj paralizi da te zaustavi”. Ljudi koji ti govore “Bravo mala!” mogu biti silno ponosni na nas, no od nas samo očekuju da odražavamo njih same. Dopušteno nam je da se potvrđujemo i hvalimo na osnovu toga što nismo dopustili/e da nas invaliditet potpuno obilježi, što smo pronašli/e način da se igramo s velikom djecom. I naravno, da proslavimo to što smo uspjeli/e uopće funkcionirati u svijetu koji je doslovno izgrađen za neke druge ljude. No, naš ponos je ograničen na ono što činimo – ili, češće, što “još” uvijek činimo – a ne na to tko smo.

Ta druga vrsta ponosa gotovo je potpuno nevidljiva, budući da to zahtijeva temeljnu promjenu pristupa osobama s invaliditetom. Ne kao prema oštećenim ljudima koji se bore pronaći način funkcioniranja, već kao prema vrijednima onakvima kakvi jesu. Ne zato što smo mi baš poput ljudi bez invaliditeta, već baš zato što nismo poput njih. Lakše je pretpostaviti da osjećamo nešto što je upravo suprotno ponosu, a to je sram. Dajemo toliko prostora tom sramu zbog načina na koji razmišljamo i govorimo o invaliditetu. Ljudi nam govore kako smo “jako hrabri/e” što izlazimo iz kuće i vidljivi smo u javnosti. Nitko ne pita viđamo li se s nekim niti jesmo li ikada bili/e u ljubavnom odnosu – jer, naravno, pretpostavlja se da nismo. Većina medija prikazuje nas kao ljude koji imaju problema s bijesom zbog onoga što ne možemo raditi ili nikada nećemo moći. I u životu i u fikciji, pretpostavlja se kako smo tužni ljudi koji žaluju za svojim gubitkom (kao da su svi rođeni bez invaliditeta) i kako možemo biti ponosni/e isključivo na ono što smo učinili/e kako bismo se oporavili/e.

Priznajem da mi je teško osjećati zadovoljstvo u svom tijelu. Ponosna sam na to što ne skrivam svoj invaliditet – premda znam bježati od svog odraza u zrcalu. Svi znamo da postoji ogromna razlika između toleriranja nečega i ponosa na to. Sviđa mi se biti osoba s invaliditetom zato što mi se sviđa biti ja (što je prilično radikalno uopće za bilo koju ženu). Ponos, međutim, nosi čak i veći rizik.

Ponos znači želju da zauzmemo prostor. Znači vjerovati u vlastitu moć i željeti se pokazati. Stoga ne čudi što ima takve negativne konotacije. To je grijeh – imala sam tek malo doticaja s kvekerskim odgojem, pa čak i ja znam da je tako. Ljudi nam govore da obuzdamo svoj ponos, kao da je to neka hlapljiva tvar koja će eksplodirati u doticaju sa zrakom. Da se nikome nećemo sviđati ako smo previše ponosne. A kao osobe s invaliditetom, žene, queer, moramo se još više boriti kako bi se svidjele drugima – jer nećemo nigdje stići ako ne budemo Dobre.

Možete li zamisliti što bi se dogodilo da nas nije briga?

Nakon Orlanda, shvatila sam da je ponos jedno od mojih najjačih i najopasnijih oruđa. Da osim što podržavam svoje queer prijatelje_ice, i kao bijela cis osoba povlačim se i slušam još pažljivije, treba mi i to da budem i ostanem ponosna. Ne samo na one dijelove koje je lako voljeti – moja postignuća, dijelove koje moja cerebralna paraliza nije obilježila – već na cijelu sebe. Sram je blizak mržnji koja je proizvela ovaj napad. Ne mogu mu više dopustiti da boravi u meni. Moram stati ispred tog ogledala i dugo, dugo se gledati. Moram se gledati dok god se ne poželim i dalje gledati.

U svojoj najpoznatijoj pjesmi, aktivistkinja za prava osoba s invaliditetom Laura Hershey o ponosu govori kao o vježbi. To je najiskreniji opis koji sam ikada čula. Nitko ne može očekivati da će poraziti dugotrajni sram iz jednog pokušaja. Ali:

Zapamti, ti nisi osoba

koja te posramljuje,

no ti si osoba

zbog koje možeš piti ponosna.

Samo vježbaj,

vježbaj dok ne postaneš ponosna, a kad to postaneš

nastavi vježbati da ne zaboraviš.

Ponosan/na postaješ

vježbajući.*