U članku objavljenom na portalu EverydayFeminisim, Niyousha Bastani piše o vlastitom iskustvu prekovremenog rada u organizaciji koja se zalaže za socijalnu pravdu. Prekovremeni rad povremeno ju je dovodio do suicidalnih misli i narušavao njezino psihičko zdravlje. Bastani primjećuje ironiju u tome što borba protiv društvenih nepravdi uključuje i problem prekovremenog rada, a pri tome upravo se on perpetuira u organizacijama koje se njime bave. Emocionalan rad još je teži marginaliziranim osobama zaposlenim u tim organizacijama jer su često upravo njihovi identiteti predmet društvene nepravde. Primjerice, navodi Bastani, dvosatna diskusija o islamofobiji puno teže pada njoj kao muslimanki nego nekome tko nema osobnu poveznicu sa tim problemom. Kultura prekovremenog rada nije štetna samo za pojedinke/ce nego i za održivost same organizacije koja se zalaže za socijalnu pravdu. Mnoge pojedinke/ici će odustati ili burn-outati u takvoj atmosferi, a organizacija će trpjeti brojne probleme poput nedostatka zaposlenih, ostavki i čestih promjena zaposlenih što doprinosi ponavljanju istih pogrešaka i nedostatku institucionalnog znanja.
Sve to onemogućuje da organizacija ostvaruje svoje ciljeve kao što su, primjerice, borba protiv različitih oblika opresije ili produkcija anti-opresivnih medijskih sadržaja. U kulturi prekovremenog rada i izrabljivanjatakva organizacija odnositi će se prema svojim radnicama/ima upravo poput najgoreg kapitalističkog izrabljivača. Kapitalizam kao ideologija svodi ljudsku vrijednost na to koliko neka/netko može raditi i koliko može zaraditi. Na kapitalističkom radnom mjestu, vrijedite onoliko koliko vrijedi vaš rad i ako ste marginalizirane/i zbog vaše rase, klase, etniciteta, (a)seksualnosti, roda, religije itd., vaš rad vrednovati će se mnogo manje. Osjećaji burn-outanja, zamjenjivosti i bezvrijednosti ne mogu se promatrati kao izolirani osjećaji individualki/aca već kao dio problema tržišta koji nas tretira poput potrošne robe.
Njezini primjeri podsjetili su me na vlastiti honorarni i volonterski angažman u jednoj organizaciji koja se također zalaže za socijalnu pravdu. Organizaciji model djelovanja u toj organizaciji bio je gotovo svake godine drugačiji uz velike smjene zaposlenih i volonterki. Sva znanja o procesu djelovanja bila su izgubljena i svaka generacija ispočetka bi otkrivala toplu vodu o stvarima koje su se već radile i ponavljale iz godine u godinu. U toj organizaciji, u početku, dosta veliku ulogu imale su aktivistkinje volonterke što je omogućavalo dosta snažan grassroots moment, odnosno proces neprofesionaliziranog samoorganiziranja određenih događaja i akcija od strane volonterki te povezivanje i osnaživanje same LGBTIQ zajednice. Nešto kasnije, usporedno s tim procesom krenula je NGO-izacija odnosno profesionalizacija organizacije. Zdunić (2016) objašnjava i opisuje da je “suvremeni LGBTIQ aktivizam u Jugoistočnoj Europi preuzeo hibridni sustav organiziranja, između NGO-a i grassroots pokreta, s tendencijom daljnje NGO-izacije, a strategije koje se koriste su konfrontacija i suradnja s političkim elitama. Napetost u odnosima grassroots i NGO aktivizama u Jugoistočnoj Europi odnosi se na kritiku NGO aktivizma kojeg grassroots pokreti smatraju neetičnim i nevažnim u promociji širih društvenih ciljeva, argumentirajući to organizacijskim obrascima rada NGO-a, porijeklom njihovog financiranja i dobrim odnosima s političkim elitama. “Ovo objašnjenje primjenjivo je i na dotičnu organizaciju u kojoj je počeo dominirati NGO dio što je dovelo do napetosti u odnosima između vodstva organizacije, zaposlenih i aktivistkinja volonterki. NGO-izacijski model počeo se smatrati u vodstvu organizacije kao jedini održivi model. Volonterkama i grassroots aktivistkinjama počela se nametati kapitalistička radna etika kao i zaposlenima što je na kraju dovelo do preopterećenja. Pod geslom traženja održivog modela djelovanja, uključivanje novih ljudi u onaj originalni grassroots volonterski angažman bio je znatno ograničen i otežan.
Aktivistkinjama koje se zalažu za određeni cilj, pogotovo kada je taj cilj vrlo osoban nama ili nama bliskim osobama, kao što je to ranije istaknula Bastani, vrlo je lako upustiti se u prekomjeran rad koji otvara put eksploataciji i raznoraznim psihičkim poteškoćama. Budući da se radilo o organizaciji koja se bori protiv različitih vrsta opresije, odnos osoba iz vodstva koji/e su bile zaposlene puno radno vrijeme prema aktivistkinjama i volonterkama bio je iznenađujuće opresivan, odnosno prepun nepoštovanja što se manifestiralo u potpunom izostanku edukacije za nove volonterke, neodgovaranju na mailove i nedolaskom na ključne sastanke. Primjerice, novim volonterkama (i potencijalnim budućim aktivistkinjama) uopće se nisu jasno objasnili ciljevi i vrijednosti organizacije pa se dogodila apsurdna situacija u kojoj su neke volonterke u feminističkoj organizaciji u potpunosti ili djelomično neupoznate s feminizmom i povremeno je dolazilo do seksističkih, mizoginih i transfobičnih komentara koji su viktimizirali i bitno otežavali rad ostalim volonterkama i članicama te organizacije.
Kada se o tome pokušalo obavijestiti osobe u vodstvu, odgovornost se svaljivala na starije aktivistkinje ili se to oportuno toleriralo zbog “korisnih vještina” koje te osobe posjeduju. Principi feminističke etike brige uvršteni su kao jedni od temeljnih principa djelovanja organizacije, ali oni se uopće nisu primjenjivali u svakodnevnom djelovanju. Prigovori i žalbe aktivistkinja volonterki na nefunkcioniranje određenog dijela procesa ili na preopterećenost poslovima nisu nailazili na razumijevanje i gotovo se uopće nisu uvažavali. Licemjerno je nazivati se feminističkom organizacijom, a odnositi se prema volonterkama i zaposlenima kao prema potrošnoj robi te tolerirati antifeminističke ispade i izjave. Safespace koji je trebao postojati u toj organizaciji bio je ekstremno narušen i borba protiv različitih vrsta opresije time onemogućena. Takav tretman obeshrabrio je neke osobe od daljnjeg angažmana u toj organizaciji, a sva pričanja o održivosti modela pala su uvodu jer su znanja o procesu ponovno izgubljena. Nikakve refleksije na vlastiti način rada unutar organizacije nije bilo niti je postojala volja da se o tome raspravlja.
Bastani ističe kako borba protiv društvenih nepravdi i različitih vrsta opresije u atmosferi prekovremenog rada nalikuje Sizifovom poslu. Ogroman trud uložen je u nešto što će se na kraju otkotrljati natrag u prašinu. Sve organizacije koje se bore i zalažu za bilo koje pitanje marginaliziranih skupina trebale bi se zapitati primjenjuju li vrijednosti do kojih drže i u praksi te kako mogu bolje organizirati opseg poslova na način da ne preopterećuju svoje zaposlene i da zadrži volonterke. Na taj način mogli bismo stvoriti atmosferu u kojoj se ljudi tretiraju na feministički pravedan način na radnom mjestu odmah sada umjesto da čekamo da se kasnije stvore bolji uvjeti za to. Priključujem se Bastaniu sanjanju o svijetu u kojem će, u najgorem slučaju, svaka osoba biti poštovan/a bez obzira na svoju “produktivnost”, a u najboljem slučaju, radikalno voljen/a.
Zdunić, N. (2016). Kerstin Jacobsson (ur): Urban Grassroots Movements in Central and Eastern Europe. Politička misao: časopis za politologiju, 53(1), 171-173. Preuzeto sa: http://hrcak.srce.hr/162661
