Iza svake uloge fiktivne detektivke stoji priča o subverzivnoj ženi koja se uspjela infiltrirati u dominantno muški svijet pun misterije, intrige i mizoginije
Kroz povijest, uloge detektivki služile su kao svojevrsna metafora ponašanja društva prema ženama i njihovom poslu. Bilo da su se ušuljale kroz stražnja vrata poput amaterske istražiteljice Miss Marple ili se izravno suprotstavile šovinizmu na radnom mjestu kao što je to učinila Helen Mirren u filmu “Pod sumnjom“, one su uvijek zakoračile u dominantno muško okruženje. Detektivke u takvim okruženjima su uvijek subverzivne figure koje se pokušavaju infiltrirati u muški prostor probijajući se kroz skeptično društvo.
Početkom 1930-ih godina tinejdžerica po imenu Nancy Drew započela je rješavanje svog prvog misterija i time uspjela zaintrigirati američku maštu. Svijet do tada nije vidio detektivku poput nje, te je njezin uspjeh pogodio do tada dominantno mušku izdavačku industriju. Časopis Fortune 1934. godine istaknuo je kako je Nancy “srušila Valhalu ograničenu na muške likove u misterijima čak i kod njezinog vlastitog izdavača.”
Tko su bili njezini izdavači? Zanimljivo je da je Nancy Drew osmislio Edward Stratemeyer, osnivač Stratemeyer Syndicatea, izdavačke kuće primarno orijentirane za izdavanje knjiga za djecu i mlade. Naime, veliki uspjeh njegovog serijala “Hardy Boys” kod ženske publike inspiriralo ga je da osmisli priču o mladoj detektivki. Stratemeyer je zamolio Mildred Wirt Benson, prvu ženu koja je diplomirala novinarstvo na Sveučilištu u Iowi, da mu pomogne u pisanju Nancy Drew serijala. Uz pomoć smjernice Edwarda Stratemeyera pri karakterizaciji Nancy Drew, Benson je napisala prvih trideset knjiga o mladoj detektivki pod pseudonimom Carolyn Keene. Benson je smatrala nježne, bojažljive ženske likove dosadnima te je Nancy okarakterizirala progresivnim feminističkim idealima.
Nancy je debitirala 1930.godine – iste godine kada se pojavila i Miss Marple. Ako lik Nancy predstavlja subverzivnu mladu ženu u društvu, gospođica Marple njezina je sedamdesetogodišnja kolegica. Miss Marple amaterska je detektivka koju predstavnici zakona ne uzimaju za ozbiljno s obzirom da je “stara usidjelica” što njoj samostalno odgovara, jer pod krinkom “stare dame na koju rijetko tko obraća pozornost” skuplja vrijedne tragove od neočekivanih sumnjivaca. Miss Marple, autorice Agathe Christi, tako je uz pomoću svoje dosjetljivosti i humora riješila brojne, zagonetne slučajeve.
Nedugo nakon predstavljanja Miss Marple, svijetu je predstavljena nova detektivka koja je koristila sasvim drugačiji način rješavanja misterija – kako bi riješila misterij, ova detektivka je koristila svoju seksualnost.
Honey West, privatna istražiteljica Marilyn Monroe, prvi se put pojavila 1957. godine u romanu “The Girl for Hire”. Kasnije je postala prva televizijska detektivka debitirajući 1965. godine u seriji “Honey West”. Lik Honey West okarakteriziran je u principu kao ženski James Bond, ona je prekrasna judo stručnjakinja s kućnim ljubimcom po imenu Bruce Biteabit. Iako je u seriji Honey predstavljena kao seksualni objekt, ona je često potkopavala tu karakterizaciju. Njezina seksualnost doslovno je bio izvor njezine moći – njezine naušnice služile su i kao suzavci, remen je bio i plinska maska, a ruž dvosmjerni radio. Anne Francis, koja je odigrala ulogu Honey West u seriji, okarakterizirala je Honey kao ” preteču …dobrim aspektima ženske neovisnosti!”
“Charlijevi anđeli” vratili su seksualizirane ženske detektivke natrag na televiziju 1976. godine. Iako “Charlijevi anđeli” nisu potrajali više od jedne sezone, njezin producent Aaron Spelling postigao je veći uspjeh “Charlijevim anđelima” od ranije spomenute “Honey West”.
“Charlijevi anđeli” serija je o tri privatne istražiteljice koje se često bore protiv kriminala u bikinijima ili odlaze na tajne zadatke kao prostitutke. Iako je riječ o serijama koje seksualiziraju ženske likove, razlika između “Honey West” i “Charlijevih anđela” je bila očigledna – naime, dok je Honey West imala svoj vlastiti naslov serije i vlastitu istražiteljsku agenciju, Charlijevi anđeli bili su u službi svoga titularnog, paternalističkog šefa.
“Charlijevi anđeli” postali su radi toga žrtveno janje feminističkih osuda koji je izrodio i pojam “jiggle TV”, termin skovan od strane suparničkih televizijskih mreža koje su osudile oskudno odjevene ženske zvijezde ABC-a na kojoj se emitirala serija. No, dok su ostale mreže zauzele moralni stav, ABC-u je rejting rastao – sve što se treslo (eng. jiggled) donosilo je profit.
No, unatoč objektivizaciji sve tri ženske junakinje u “Charlijevim anđelima”, ne može se poreći kako su one bile jake žene koje su se često borile protiv “muških šovinista”. Komičarka Emily Nussbaum istaknula je za seriju kako je ona predstavljala “sat povijesti o feminizmu u 70-ima .. kombinirajući jednako mizoginiju i snagu žena (eng. girl power) serija je bila i feministička i anti-feministička u isto vrijeme!”
Kako su se 70-te bližile kraju, tako se i popularnost ABC-a bližila kraju. U 80-tima, žene su u velikom broju ušle na tržište rada i to su učinile u potpunosti odjevene. Ovaj pomak prema ženama na radnom mjestu odrazio se i na CBS-ovoj detektivskoj drami “Cagney & Lacey“. Detektivke Christine Cagney (Sharon Gless) i Mary Beth Lacey (Tyne Daly) borile su se protiv kriminala rame uz rame sa svojim kolegama u Policijskoj upravi New York. U seriji bikinije su zamijenila ženska odjela, a prikrivenu mizoginiju izravan feminizam. Hvaljena od strane Glorie Steinem kao “najbolja televizijska serija”, “Cagney & Lacey” debitirale su 1982. godine predstavljajući rijetkost u televizijskom programu za to vrijeme : pozitivan prikaz ženskog prijateljstva (u isto vrijeme na drugoj televizijskoj mreži emitirala se “Dinastija” Aarona Spellinga gdje su žene prikazane filozofijom – žena je ženi vuk).
Koristeći uspjeh serije “Cagney & Lacey”, CBS je 1984. godine lansirao novu seriju sa ženskom detektivkom u udarnom terminu – Jessicu Fletcher – koju je odglumila Angela Lansbury. Jessica Fletcher amaterska je detektivka u središtu serije “Ubojstvo, napisala je” (org. Murder, She Wrote). Ona je spisateljica misterija u izmišljenom gradu Cabot Cove u kojem se policija miri s Jessicinim uplitanjem u rješavanje zločine jer je ona uvijek u pravu. Fletcher je pošteđena diskriminacije zbog godina i spola – njezina mudrost dolazi od godina iskustva, a njezina inteligencija pojačana je zahvaljujući ženskoj empatiji.
Tijekom 90-ih godina sve se više pozornosti pridavalo boljoj karakterizaciji detektivki. Jedan od prvih pomaka k tome bila je uloga Clarice Starling, pripravnice FBI-a koju je odglumila Jodie Foster 1991. godine u filmu “Kada jaganjci utihnu“. Na početku filma, Clarice je ponuđen intervju sa zarobljenim serijskim ubojicom Hannibalom Lectorom u nadi da će ih Hannibal dovesti do drugog serijskog ubojice. Od Clarice se na početku filma ne očekuje ništa više od toga da bude psiho-seksualni mamac Hannibalu, ženski pijun koji će uvjeriti Hannibala na suradnju s FBI-om. Ali na kraju, njezina ženstvena priroda je ta koja joj omogućava da se poveže s Hannibalom na način na koji nitko prije nje nije uspio. “Clarice.. se bori protiv negativaca svojim emocijama, intuicijom, krhkošću i ranjivošću”, rekla je Jodi Foster u jednom intervju tijekom promocije filma, “Ne vjerujem da ikada postojao ženski junak kao što je ona.”
Iste godine Helen Mirren odigrala je još jednu detektivku na filmskom platnu – Jane Tennison u filmu “Pod sumnjom” (org. Prime Suspect). Kao i svoje prethodnice Cagney i Lacey, Tennison se borila protiv seksizma u većinom muškoj policijskoj postaji. No, njezina feministička borba je više okarakterizirana nego u “Cagney & Lacey” jer su potrebni dublji emocionalni mehanizmi za osamljenu borbu protiv “vojske seksista”. “Opisala bih Tennison kao izuzetno usmjerenu, ambicioznu, talentiranu i vrlo beskompromisnu ženu” rekla je Mirren u jednom intervju “koja je duboko frustrirana poslom gdje seks predstavlja prepreku koju je teško prijeći!”
Tennison je u filmu uspjela prevladati barijere uspinjući se od pozicije detektiva pripravnika na poziciju detektivskog nadzornika. Ali njezina intenzivna predanost poslu ostavila je posljedice u osobnom životu – Tennison je izgubila partnera, upustila se u niz neuspješnih odnosa, te prošla kroz pobačaj. Na kraju se odala alkoholizmu i bila prisiljena otići u mirovinu. Ovaj kompleksni portret ilustrira tamnu stranu borbe za jednakost na radnom mjestu – žene ponekad mnogo toga moraju žrtvovat i osjećaju posljedice svojih odluka.
Uloga Jane Tennison utrla je put budućim prikazima ženskih detektivki, no likovi Olivie Benson u “Zakonu i redu”, Brende Johnson u “Završni udarac” te Jane Rizzoli i Maure Isles u “Djevojkama na zadatku” iako su imale njezinu snagu nisu imali i njezinu složenost.
Uloge složenijih ženskih istražitelja rođeni su na europskom tlu, kao što je primjerice Lisbeth Salander iz hvaljene knjige “Muškarci koji mrze žene” autora Stiega Larssona. Lisbeth Salander briljantna je hakerica koja koristi svoje vještine kako bi pomogla vlastima u rješavanju misterija – no i osvetnica, koja je spremna počiniti zločin kako bi se osvetila svojim seksualnim zlostavljačima iz prošlosti. Salander je tip antiheroine koja radi po vlastitom moralnom kodu, upravljana je od strane svoga iskustva kao žena, a ne prema zakonima koje diktira netko drugi. Planetarni uspjeh cijele trilogije “Millennium” Stieg Larssona adaptiran je na filmsko platno i u Švedskoj i u Americi.
Jessica Jones, u Netflixovoj adaptaciji Marvelovog lika koju je 2015. odglumila Krysten Ritter sličan je antijunak kao i Lisbeth. Jones je privatna detektivka koja se nosi s psihološkim posljedicama vremena provedenim s nasilnim muškarcem. U tijeku serije, Jones troši mnogo vremena pokušavajući zadržati svoju slobodu od negativca Killgravea koji je svojedobno zadobio kontrolu nad njezinim umom i tijelom (metafora za seksualno zlostavljanje). Serija se bavi pitanjima silovanja, pobačaja i zlostavljanja – nečim apsolutno rijetkim u Marvelovom katalogu junaka koji spašavaju svijet od zlikovaca. Jessica Jones, prva je detektivka antijunakinja stvorena u Americi, signalizirajući kulturalnu spremnost prihvaćanja raznolike složenosti ženskih likova.
U povijest fiktivnih detektivki u popularnoj, mainstream kulturi kronično nedostaju predstavnice LGBT zajednice kao i žene druge rase osim bjelkinja – iako se one sporadično pojavljuju, njihov nedostatak zastupljenosti u glavnim medijima nagovještaj je kako su žene i dalje marginalizirane i diskriminirane u dominantno muškom svijetu. Gdje se one nalaze danas? Iako je do 2016. godine jednakost muškaraca i žena treba biti postignuta na radnom mjestu ona nije postignuta tako da priče o podcijenjenim ženama danas su relevantniji nego ikada prije – nedostatak jednakosti za žene na radnom mjestu ustvari jedan je od najvećih neriješenih misterija našeg vremena. Živim u nadi kako će sljedeća generacija žena riješiti napokon taj slučaj.
Prevela i prilagodila: Martina Raos
