Najteže je započeti prvu rečenicu. Puno teže nego zagristi komad čokolade. Ovo drugo ide tako lako, jedan red pretvara se u dva, pa u tri, četiri i odjednom ližeš foliju a musavi prsti dobiju onaj miris koji je nešto između ugodnog i neugodnog, a onda i taj prizor, ta smeđa boja… Opereš ruke onda i dok jezikom kupiš ostatke čokoladnog punjenja po zubima, napokon započinješ prvu rečenicu.
Moguće je da niste nikad posjetili Požegu. Malen je to gradić, tek tridesetak tisuća stanovnika, i to s okolicom. Ne znam koliko trenutno broji, s obzirom na to da je od posljednjeg popisa stanovništva prošlo neko vrijeme i da je za to vrijeme nemali broj autobusa odvezao stanovnike/ce u neke druge zemlje. Da biste iz Požege otišli autobusom s autobusnog kolodvora, morate proći pored parka. Tamo je most i rijeka Orljava. Lijep je to prizor, pa kad razmišljam o Požegi, upravo taj prizor imam u glavi. Nesreća je klimatizirani autobus, pa će to biti samo prizor. Šteta, dragi posjetitelji/ice, ostali ste zakinuti za miris čokolade.
Požegu sam napustila 2007. godine. Kroz koji mjesec bit će to deseta godišnjica. Sada imam osjećaj da se u tih deset godina tamo sve promijenilo i rekla bih da često više ne znam što će me tamo dočekati. Grad izgleda lijepo, no tišine je previše, a ja se osobno tišine bojim više od ičega na svijetu. U međuvremenu, moja nova adresa prelazi i nekoliko graničnih prijelaza. Preselila sam se u bučan grad koji živi 24/7, a u trenutku u kojem se ispred mene otvore vrata podzemne pričini mi se da cijela Požega izlazi iz vlaka. Da bih do Požege danas došla, moram koristiti avion, dakle daleko sam.
U tih deset godina zamrzila sam autobuse, smrad njihove unutrašnjosti, zvukove koje proizvode dok stoje, a još se unatoč godinama (kao valjda nije primjereno) redovito borim s mučninama. Odlasci iz Požege nedjeljom za Zagreb uvijek su bili najgori, punog želudca sjedala sam u taj autobus i u glavi radila plan – zaspati tamo negdje na požeškoj obilaznici, dakle na samom izlasku iz grada. No, prije toga, prizor. Park, most, Orljava i Zvečevo. Mirisa čokolade nema, jer prozori su zatvoreni, a autobus klimatiziran.
Ništa me ne čini tako tužnom kao taj grad. To priznajem uvijek i u svakom trenutku. Iza sunčanih naočala nedjeljnog popodneva u strahu da me netko ne opazi, plakala sam nebrojeno puno puta. Uvijek sam imala dojam da poznajem sve u autobusu kao i da cijeli grad nedjeljom popodne negdje odlazi. Onaj osjećaj koji bi ostajao nakon odlaska bio bi nešto poput posjete nekome tko je jako teško bolestan, ali još uvijek živi, nije dobro, ali se bori, i dalje kaže koju šalu, pa se nasmijemo, ponekad zagrli pa pruži osjećaj sigurnosti, ali jasno je da se baš jako lažemo.
Uvjerena sam da je u 70 posto slučajeva Zvečevo prva asocijacija na Požegu. Ahhhhhaaaa, čokolada. Sjećanja koja svi mi iz Požege imamo na taj zvečevački park neodvojiva su od prvih pijanstava i ljubavnih drama, ljetnih vrućina, komaraca oko rijeke i mirisa čokolade. Među djecom uvijek smo zavidjeli onima koji su živjeli u blizini i koji su se mogli pohvaliti da miris u zraku osjećaju stalno. Zamisli, probudiš se i osjetiš čokoladu. Kad sam kasnije upoznala ljude koji su isti miris osjećali oko zagrebačkog Kraša, bilo mi je kao da odjednom imam neke nove prijatelje/ice s kojima dijelim neka ista sjećanja i osjećaje.
{slika}
Da je budućnosti, za četiri godine Zvečevo bi slavilo cijelo stoljeće postojanja. U tom stoljeću proizveli su mnoga čokoladna i alkoholna čudesa. Čokolada s rižom – legendarna Mikado prva je u svijetu, Braco i Seka, zvečevački maslac s najboljom aromom i predivnom žutom bojom, a svijet se i dalje dijeli na one koji vole zvečevački, badelov ili maraskin pelin. Zvečevo je utjecalo i na oblikovanje grada, zaslužno za cijelo jedno naselje prvotno građeno za radnike/ce, danas izmijenjenog oblika i funkcije. Tvornica podsjeća na one liverpoolske, prepoznatljive blijedo crvene boje, s malom oronulom portom na kojoj se prema narodnoj predaji provjeravaju torbe kako u njima ne bi ostala pokoja čokolada. Tijekom gimnazijskih dana radila sam u Zvečevu pet dana, hitna ispostava gratis paketa čokolada Samo ti i Volim te, pakirali smo ih u celofane i lijepili gratis naljepnice. Kad kažeš gratis, znaš da je sranje. Ne čokolada, nego stanje. Točno se sjećam, kao danas, naša satnica bila je 9 kuna po satu. Nije nam nitko rekao, nije niti morao, da satnica radnika/ca nije bila puno veća.
Desetljeće kasnije, štrajk radnika/ca, plaće neisplaćene. U ponedjeljak, 5. lipnja 2017. tvrtka je objavila da je podnijela prijedlog o otvaranju predstečajnog postupka na Trgovačkom sudu u Slavonskom Brodu. Zvečevo je ovisilo o Agrokoru. Svi u Požegi itekako znaju da Zvečevo godinama ne stoji najbolje. I bez naslova “Zvečevo na koljenima”, “Može li izdržati još koji mjesec?” znamo da park više i ne miriše toliko, da svjetla u tvornici gore do pregrijavanja, ali i da od toga kruha, odnosno čokolade, nema. Glasilo tvornice “Budi iskren” koje danas zvuči kao opaka zezancija bilo je ispisano na jednoj od tvorničkih zgrada. Ne znam stoji li tamo i dalje, ili su ga svi vlasnici od devedesetih naovamo prebojali, čisto iz razloga jer recimo svježa boja baš lijepo miriše.
Ne znam je li to osjećala i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kada je ovog proljeća posjetila Požegu. Znam da u nju nije došla autobusom, nego blindiranim autom, Zvečevo je posjetila i opalila koju sliku s radnicama te hrvatskoj javnosti još jednom pokazala koliko “drži do domaćih proizvoda”. Sigurna sam da joj nisu pregledali torbicu na oronuloj porti pa je, iskreno se nadam, uzela i koju putnu. Kako kažu: još malo pa nestalo.
Voljela bih da ne osjećam toliku tugu, u Požegi, pored zvečevačkog parka, svaki sljedeći put. Često sam joj tražila izvor, pokušavala ju ukrotiti, ali prečesto me poždere. Kad bih barem žderala tu čokoladu onako kako mene ždere ta tuga.
Problem je taj što zadnju kockicu u tabli čokolade možeš podijeliti na dva, eventualno četiri mala komadića, ali da se ne lažemo, dalje od toga baš ne ide.
