U ljeto 2018., imala sam 34 godine. Živjela sam s budućim suprugom u jednosobnom stanu u ruralnoj Novoj Engleskoj. Nakon što sam skoro godinu dana bila nezaposlena, bila sam presretna kada mi je ponuđen posao s punim radnim vremenom na koledžu. Počela sam raditi mjesec dana prije vjenčanja – imali smo malu ceremoniju koju smo mjesecima brižljivo pripremali. Tjedan dana nakon vjenčanja, otkrila sam da sam trudna.
Trudnoća je bila neplanirana – bila sam trudna mjesec dana. Ta nova stvarnost bila je zbunjujuća. Gledala sam fotografije s vjenčanja i shvatila sam da nas je na njima troje. Svjesna svojih godina, pitala sam se – što ako je ovo moja posljednja prilika? Osoba sam koja voli planirati i imati raznobojne “to-do” liste i kalendare – čista suprotnost mome spontanom suprugu. Je li imati bebu s vrlo ograničenim resursima, u malom stanu, stvarno romantičan način zasnivanja obitelji?
Zbog trudnoće sam se osjećala moćno i užasno. Nikada u životu nisam bila umornija. Taj umor je bio poput utega od tisuću cigli koji je me pritiskao sa svih strana. Došla bih s posla kući i odmah otišla u krevet, sretna što se konačno mogu potpuno prepustiti gravitaciji. Također, postala sam tjeskobna. Kada bih konačno zaspala, brzo bih se probudila i to je počelo pogubno utjecati na produktivnost na poslu – poslu koji nisam smjela izgubiti.
U to je vrijeme moj suprug radio u trgovini namirnicama i imao plaću nedostatnu za životne troškove. Njegov je posao bio siguran, ali poput 83 posto radnica_ka u SAD-u nije mogao dobiti plaćeni roditeljski dopust. Moj je poslodavac plaćao zdravstveno osiguranje na koje smo se oboje oslanjali, no moj je posao bio tek nešto bolje plaćen od suprugovog i imala sam pravo na samo šest tjedana plaćenog roditeljskog dopusta. Ubrzo sam saznala da, u skladu sa saveznim zakonima, na plaćeni porodiljni dopust pravo imaju samo zaposlenice_i sa stažom od godinu dana. S obzirom da sam u tom trenutku bila zaposlena tek oko mjesec dana, nisam imala to pravo.
Bila sam pod stresom i umorna, a bila sam i ljuta. Takva politika je diskriminirajuća u korist planirane trudnoće, što nije uvijek moguće, čak i ako si u braku. Također, diskriminirajuća je u korist žena koje nisu trudne i njihovih partnera_ica. Što ako je žena bila trudna kada se zaposlila? Je li možda trebala odbiti posao, znajući da si neće moći priuštiti dopust bez kompenzacije? Moj je bijes rastao kad sam shvatila da milijuni žena u SAD-u nemaju ama baš nikakav plaćeni dopust.
Nismo išli na medeni mjesec. Umjesto toga, u ta dva maglovita tjedna, prva našeg braka, donosili smo odluku hoćemo imati dijete ili ne. Oboje smo radili po cijele dane, autom se vraćali kući i koristili to vrijeme vožnje da razgovaramo o svojim osjećajima, a čim bismo stigli kući, ja sam išla ravno u krevet.
“Na skali od 1 do 10, a 10 je da imamo bebu, gdje si ti?”, pitali bismo jedno drugo.
Naše brojke su se razlikovale. Muž je bio u prosjeku na 7. Ja sam bila oko 3, uglavnom zbog psihičke nelagode i tjeskobe povezane s financijskim rizikom koji donose trudnoća i dijete.
Danima sam se vrtila oko ideje da razgovaram s poslodavcem i vidim mogu li učiniti iznimku. Reći im da moja odluka o trudnoći djelomično ovisi o njihovoj dobroj volji da zaobiđu pravila bilo mi je zastrašujuće. Da sam imala više hrabrosti objasniti što želim, možda bi popustili. Nikada neću saznati. No, dokazivanje potrebe za ovim pravom ne bi trebalo biti odgovornost trudnice, posebno ako je njena trudnoća neplanirana.
Biblija ženskog zdravlja “Naša tijela, mi” (“Our bodies, ourselves”) govori o važnosti njegovanja “klime povjerenja” za rođenje djeteta kako bi se žena osjećala potpuno poštovano i sigurno kroz ovaj prirodan proces. Nakon što smo procijenili naše financijske resurse, suprug i ja smo odlučili da naša situacija ne omogućava “klimu povjerenja” koja je nužna da budemo roditelji. I tada smo donijeli tu najtežu odluku: prekinuti trudnoću.
Nasuprot klimi povjerenja vlada klima sumnje – okruženje koje stvara zabrinutost i strah. Neplaćeni porodiljni dopust doprinosi toj klimi sumnje. SAD je jedina od 41 najbogatije države na svijetu koja ne osigurava javno financirani roditeljski dopust. (Za usporedbu, Estonija nudi 80 plaćenih tjedana). Nekoliko država i pojedine kompanije osiguravaju ova sredstva, ali korporativne politike su uglavnom dostupne samo dobro plaćenim zaposlenicama_ima.
Nakon prekida trudnoće, osjetila sam strahovito olakšanje, snažan osjećaj mirnoće nakon tjedana neočekivanog nemira. Ta me je odluka oslobodila tereta i osjećaja nesigurnosti kojim sam bila preplavljena.
Bila sam ponosna na sebe što sam donijela tako tešku odluku u tako malo vremena. Fizički, osjećala sam zahvalnost što mi se tijelo vratilo u hormonalnu ravnotežu. Dala sam sebi vremena da razmišljam o roditeljstvu stabilno i s namjerom. U logističkom smislu, moj izbor se činio ispravnim.
Pa ipak, misterija tog izgubljenog života i dalje me je pratila. Bilo je toliko mnogo neodgovorenih pitanja: što ako ova odluka znači da moji roditelji nikada neće imati unučad? Što ako je ovo bila moja jedina prilika da imam kći, a ako opet zatrudnim, mogao bi biti sin? I dalje sam bila ljuta. Naša nemogućnost da si priuštimo trudnoću nije bila povezana samo s neplaćenim roditeljskim dopustom, povezana je i s nepostojanjem mnogih temeljnih sustava podrške koje većina Amerikanki_aca sada nema, a to uključuje univerzalnu skrb za djecu i zdravstvenu skrb, te barem minimalnu plaću dostatnu za život.
Dok nisam ostala trudna, temeljem obitelji smatrala sam ljubav, snagu koju nikada nisam povezivala s novcem. Prorada ove novootkrivene iluzije zahtijevala je istraživanje i refleksiju. Osjećala sam se zahvalnom što znam da sam biološki sposobna postati majkom. No, spoznaja da majčinstvo u Americi doista nije pravo već privilegija snažno je uzdrmala moju perspektivu i s tim se još uvijek borim.
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
