Moja priča započinje opisom života prosječne Žene u našoj dragoj Domovini.
Prosječna Žena moje priče srednjih je godina, u braku je koji je na klimavima nogama zbog mnogo problema, frustracija i borbi kroz koje je prošao, brine o dvoje skoro odrasle djece i radi u kompaniji za neku sitnu plaću.
Dnevno radi od 12 do 14 sati, i ako slučajno i pomisli da je to previše bolje joj je da to zadrži za sebe, jer ima i drugih tužnih priča koji će doći i zauzeti njezino mjesto.
Ustaje u 4:30 ujutro, u hladnom stanu popije kavu, jedva da se i pogleda u zrcalo jer joj već odavno nije drag odraz onoga što vidi, i kreće na autobus za grad žureći se, jer zakasni li – oduzet će joj se od ionako već bijedne plaće.
U 5:45 dolazi u firmu i počinje raditi. Ukoliko je bio dobar dan, završit će do 18:00 sati. Međutim, kao što često tako biva, smjenu završava oko 20:00 sati.
Dođe kući, pripremi si obrok na brzinu, pogleda malo TV, izmjeni par rečenica sa suprugom i djecom i baca se na krevet mrtva umorna.
I tako prolaze dani, tjedni, mjeseci, godine…
I tako prolazi život pored nje…ne uspijeva uživati u njemu, ne uspijeva uživati u svojoj djeci, ne uspijeva održavati svoj brak funkcionalnim, ne uspijeva niti brinuti o sebi…
Zna da vrijedi više, zna da može više, zna da želi više…ali odavno je već odustala od borbe, i prepustila se sustavu koji ju je pretvorio u svoju marionetu.
Nitko ne mari što se krše njezina ljudska prava, nitko ne mari što svakim danom Žena izgleda sve slabija, sve bolesnija,sve tužnija…
Nitko ne mari osim njezinog muža i djece. Ali što oni tu mogu promijeniti?
Žena šuti i radi, jer joj je jasno da bez tog posla neće biti ni krova nad glavom ni kreveta za spavanje, ne samo njoj, nego i cijelog obitelji.
Žena šuti i radi, jer zna da neće biti ni hrane na stolu, neće biti svjetla, ni vode, ni života.
Zrno zadovoljstva vidi u svojoj djeci i njihovoj budućnosti za koju se nada da će biti nešto svjetlija od života koji vode sada. Iako ponekad ne može spavati upravo zato jer se pribojava da će i njezina djeca za koju godinu krenuti njezinim stopama.
Živimo u svijetu gdje nekolicina uživa na račun većine koja pati.
Gledajuć primjer “moje” Žene, dođu mi suze na oči, jer je primjer stvaran. Kao i tisuće drugih sličnih primjera.
Pitam se hoće li se, i kad svijet promijeniti. Hoće li ikad više Ljudi doći na prvo mjesto?
Kako da budem sretna kad znam koliko je ljudi nesretno? Kako da uživam u životu znajući da vlada tolika nepravda? Kako da zatvorim oči pred Ženom koja pati, pred Čovjekom koji pati?
I zaista, ponekad me toliko mori slika današnje stvarnosti da ne mogu normalno funkcionirati. Tražim neko rješenje, tražim neki izlaz, slamku spasa, formulu koja će preko noći promijeniti svijet. Formulu koja će zagrijati sve one kojima je hladno, nahraniti sve gladne, nasmijati sve tužne i zagrliti sve usamljene. Zvuči kao jeftina utopijska priča iz filmova. Jedino se pribojavam da ima takav prizvuk jer smo odavno postali cinični prema svemu što je humano i što ispoljava iskrene ljudske emocije.
Izgleda da se moram prestati nadati promjeni koja će doći izvana, jer promjena ne dolazi izvana, ma koliko ju mi zazivali, iz svojih fotelja. Moramo mijenjati sebe da bismo promijenili svijet, a ne obrnuto.
Prestanimo podržavati ovakav svijet!
Ustanimo se starici u autobusu, poklonimo prosjaku kunu, zagrlimo onoga kome je zagrljaj potreban, i prestanimo misliti samo na sebe!
Pokušajmo promijeniti sebe na bolje! Samo to i možemo, i samo na to imamo pravo, mandat i karmičku odgovornost!
