Kad god vidim ženu na TV-ekranu u njenim četrdesetima – neovisno o tome imaju li 50, 60 ili 70 godina, na sekundu se opustim. Do mene prvo stignu pozitivne informacije: žene zaista žive nakon svoje četrdesete! I često su zabavne, pametne, uspješne i mudre!
Naravno, trenutak nakon toga moj mozak čini sve odavno istrenirane kalkulacije: Kako ona izgleda? Izgleda li mlađe nego što jest? Ima li bore? Što to govori o mome licu? Izgledam li bolje ili gore od nje? Je li to dobro ili loše? Približavam li se smrti?!
Ova druga runda mojih misli može dijelom objasniti zašto televizija nastavlja izbjegavati riskirati u nešto što bi mogla biti unosna i vrijedna ciljana skupina: starije žene. Možda jesu dovoljno imućni i vječno spremni na skupocjene reklame krema protiv bora, ali, zaboga, poprilično plaše ostalu publiku.
U ovom gostujućem blogu, Women of a Certain Age, istražit ću kako su žene, koje demografski izlaze iz okvira ciljane skupine, često zapostavljene na televiziji. Razgovarat ćemo o tome kako je kabelska televizija pomogla i povrijedila starije žene, za kojim smo portretiranim ženskim likovima još uvijek nostalgični (Cagney, Lacey, Rose, Blanche, Dorothy, nedostajete nam!), te kako starjeti po uzoru na današnje junakinje. Hm da, Betty White će se najvjerojatnije spomenuti.
Takva portretiranja starijih žena su važna za sve nas. Televizijsko prikazivanje svijeta u kojem manjka žena iznad četrdesete uzrokuje podsvjestan strah kod mlađih žena: što se dovraga toliko strašno događa u poodmaklom životu da to ne možemo niti vidjeti? Ustanovili smo masom primjera da što više Amerikanaca i Amerikanki vidi određeni karakterni lik na televizijskom programu, to im je više ugodnije s njima, dapače, mogu se s njima i poistovjetiti, iako su dotad bili pripadali drugim skupinama.
Pretpostavljam da bi se moje mahnito uspoređivanje izgleda sa svakom starijom ženom koju vidim na televiziji smirilo kad bi jednostavno bilo više bora i sijede kose na ekranu. Mislim da bi moj strah od starenja bio lakši kada bih bila okružena ženama starijima od sebe. Kada bismo ih gledali na televiziji kao osobe koje imaju slične probleme svima bi donijelo nešto dobroga, a i navelo nas da, osim o borama, razmislimo o koječemu drugome. Kvragu, postoji šansa da se ulovimo kako se smijemo dosjetkama tih dama a da niti jedan trenutak ne pomislimo o nastanku bora od smijeha.
Hej, možemo sanjati, zar ne?
Prevela i prilagodila: Andreja Pančur
