Nedavni intervju s autoricom Claire Messud donosi pitanja za raspravu o tome kako rod utječe na čitanje.
John je ambiciozan, iznimno motiviran za rad i inteligentan. Radi za uglednu konzultantsku tvrtku i sjedi u Savjetodavnom odboru jednog trusta mozgova. Zadržite ga na umu i postavite si pitanje: u odsutnosti drugih informacija, biste li željeli da vam on bude prijatelj? A sada promijenimo na trenutak Johnovo ime u Joan. Ponovite istu vježbu. Biste li htjeli da vam ona bude prijateljica?
Bez obzira na to što odgovorili u ovom hipotetskom primjeru – vjerojatno znate ‘pravi’ odgovor i odgovarate u skladu s time – znamo da bi, u cijelosti, Joan prošla mnogo gore na listi prijateljstva nego njen muški parnjak John. Vrlo vjerojatno smatralo bi je se manje srdačnom osobom, a posljedično tome i manje privlačnim materijalom za prijateljicu. Uspješnom, možda. Ali osobom s kojom biste htjeli popiti piće? Ne baš.
Tijekom posljednjih tridesetak godina, rad socijalnih psihologinja poput Susan Fiske i Mine Cikara opetovano je pokazao da se žene percipira i procjenjuje prema drugačijim kriterijima u odnosu na muškarce: ne samo da se one osobine na koje se gleda kao na pozitivne kod jednih (recimo, asertivnost u muškaraca) tumači kao negativne kod drugih (primjerice, nasrtljivost u žena), već uz to pripisujemo drugačije relativne vrijednosti različitim osobinama ovisno o rodu osobe o kojoj je riječ. Ljubaznost, naprimjer, dosljedno se smatra važnijom kod žena nego kod muškaraca – to je nešto što su ugledne žene poput Hilary Clinton i previše osjetile, bez obzira na to što pokušale učiniti i kako se probale ponašati.
Sada čak i fiktivni ženski likovi osjećaju posljedice toga. U intervjuu s Claire Messud, održanom 29. Travnja, novinarku Publisher Weeklyja Annasue McCleave Wilson zanimalo je bi li Messud željela biti prijateljica svojoj protagonistici Nori. Nora je, poslije svega, jednostavno tako ljutita, “gotovo nepodnošljivo smrknuta.”
“Zaboga, pa kakvo je to pitanje?”, Messud je (razumljivo) ljutito uzvratila, brzo navodeći niz neugodnih muških protagonista, od Mickeya Sabbatha iz romana Philipa Rotha do legendarnog Raskoljnikova F.M. Dostojevskog, o kojima, čovjek bi pretpostavio, nitko ne bi ni pomislio da postavi takvo pitanje.
“Ako je za muškarca neprikladno i potencijalno opasno da bude ljutit, za ženu je to potpuno neprihvatljivo”, istaknula je Messud.
Pitanje koje je postavila McCleave – i eksplozivan uzvrat Claire Messud – donose dva veća pitanja za razmatranje. Prvo, tretiraju li ljudi muške i ženske književne likove na drugačiji način? Odnosno, jesu li čitatelji skloni procjenjivati književne protagonistice na temelju njihovog potencijala za sklapanje prijateljstava, a protagoniste ne? I drugo, bez obzira na rodna pitanja, kakvo je to uopće pitanje – legitimno ili ustvari prilično glupo? Trebamo li doista posezati za književnosti u potrazi za potencijalnim prijateljima?
Percepcija rodova može biti opasna: dok manjak srdačnosti kod muškaraca prolazi, kod žena je smrtonosan. Messud je u pravu kad ističe da se ono što je kod muškarca samo opasno, kod žena često gleda kao neprihvatljivo. Zapravo, otišla bih i korak dalje. Dok ljutnja može biti smatrana relativno pozitivnom kod muškaraca, rijetko je kad percipirana drugačije nego kao negativna u žena. Uzmite u obzir: asertivnost se opetovano navodi kao pozitivna, važna središnja crta u muških osoba. Kod pojave poznate pod imenom halo efekt nastojimo procjenjivati sekundarne karakteristike s obzirom na sveobuhvatne primarne karakteristike koje tražimo. Pa tako kad o muškoj osobi razmišljamo kao o asertivnoj (dobro), vjerojatno ćemo njegovu ljutnju protumačiti kao aspekt te asertivnosti. Ako za ženu smatramo da joj nedostaje srdačnosti (loše), ljutnja postaje znak njene, da posudim riječi Annasue McCleave Wilson, nepodnošljive smrknutosti.
Nije teško zamisliti da bi se sveukupne predodžbe o rodu – i toga što jest, a što nije važno u rodnim ulogama – mogle prenijeti iz života u fikciju. Uostalom, ne samo da se suprotno od toga događa vrlo često – značajan broj psihologa tvrdi da koristimo fikciju kako bismo se naučili empatiji u našim stvarnim interakcijama – nego i naše teorije o drugim ljudima obično ostaju relativno nepromijenjene bez obzira na kontekst. Messud je definitivno u pravu kad proziva rodnocentričnu prirodu novinarkine percepcije Nore; velike su šanse da bi, da se radi o muškom liku, novinarka i drugi čitatelj nalik njoj vjerojatnije samo slegnuli ramenima ili se nasmiješili njegovoj ljutnji (dobri stari Sabbath, opet ima ispade) nego da bi ljutnja lika obilježila čitav proces čitanja.
No još je jedan problem ovdje u pitanju, izuzev rodnih razmatranja, a to je priroda samog pitanja. Bismo li doista u književnosti trebali tražiti materijale za prijateljstva? Zamislite na trenutak da netko napiše strastvenu kritiku Zločina i kazne na temelju Raskoljnikove nedostojnosti; ili da osudi Macbeth jer bi Lady Macbeth lako mogla ispasti jedna od onih neprijateljica koje te pod krinkom prijateljstva pozovu da kod njih prespavaš i iskoriste priliku da te otruju ili ti unište ugled u slučaju da preživiš; ili da izgrde emisiju The Inferno jer od svih glavnih sudionika teško da bi se za ijednog moglo reći da je materijal za prijatelja. Odbacili biste svaki od tih argumenata kao potpuno apsurdan. Ako prosuđujete književnost prema vrijednosti likova kao najboljih prijatelja, time ste odrezali veliku većinu književnog kanona – a time i puno moderne fikcije (doviđenja, Jonathan Franzen; zbogom, Raymond Carver, J.M. Coetzee i Orhan Pamuk). Takvo čitanje posve promašuje bit.
Provedite tu vježbu i vidjet ćete koliko je to pitanje zapravo besmisleno. Zašto bi ga se pobogu uopće trebalo postavljati? Ciljevi književnosti su brojni i raznovrsni, ali stvaranje dragih, pozitivnih likova s kojima biste voljeli ići na piće ili ih pozivati kući k mami teško bi se moglo smatrati nekima od njih.
{slika}
Ali u ovome je stvar. Nisam nikad upoznala Annasue McCleave Wilson, no pretpostavljam da je daleko od toga da bude neinteligentna ili da slabo zapaža. Usudila bih se pomisliti da jednostavno nije dobro razmislila o svom pitanju i njegovoj relativnoj vrijednosti (ili manjku iste) jer, eto, ona je žena koja razgovara sa ženom o ženi. Kako je David Daley istaknuo u Salonu, pitanje ‘možda ne bi bilo na ovaj način postavljeno muškom autoru’. Niti bi ga, dodala bih, na isti način postavio novinar (kojeg bi se drugačije i evaluiralo). McCleave se zadržala na sigurnom tlu – i sudarila se s rodnim predrasudama koje obično prožimaju naše percepcije na temeljnom nivou, bile mi žene ili ne.
Mrzim pisati o rodu u književnosti. Ne zbog toga što mislim da nije bitan, nego zato što, s jedne strane, postoje drugi koji to čine bolje, a s druge strane, mislim da se vode mnogo produktivnije rasprave – i spominju mnoga bitna pitanja na dublji način – kad prestanete dopuštati da rod bude nužna točka fokusa.
Prije tri godine Emily St. John Mandel napisala je esej u slavu nedopadljivih likova. Na to je nije naveo nikakav rodni okvir, nikakav konflikt ni medijsko šuškanje nisu je potaknuli na pisanje. To je odmjeren, pronicljiv, angažirani tekst koji podjednako spominje i muškarce i žene, ni s jednim drugim ciljem nego da govori o nijansama i intrigama koje prate protagoniste koje u stvarnom životu ne biste željeli imati nadohvat ruci – pa ni udaljene od sebe ulicama. Zapravo, kad bi vam smetali pokušavajući se sprijateljiti s vama, bili biste spremni nabaviti zabranu prilaska.
Što se tiče istraživanja svega ovoga esej koji je napisala St. John Mandel najbolji je tekst na temu književnih likova kao prijatelja od svih na koje sam naišla. Njen zaključak prekrasno sažima cijelo to pitanje:
“Smisao svega jest da ti likovi nisu stvarni, čak ni oni koje je stvorio genijalac poput Updikea. Ono što je naivno i uznemirujuće jest ustrajanje u tome da za fiktivne likove postoje jednaki moralni i bihevioralni standardi koji postoje za naše stvarne prijatelje/ice. Meni se čini da je dio svrhe književnosti prosvjećivati i razvijati i malo je užitaka u fikciji koji jače šire našu svijest od promatranja svijeta iz perspektive likova koji su toliko drugačiji od nas, toliko puni mana da nam se, da ih sretnemo u stvarnom životu, ne bi baš pretjerano sviđali’.’
Ne mislim da je slučajnost to što rod nije imao nikakve veze s pisanjem St. John Mandel. Ona je samo radila ono što čini svaki dobar književni kritičar: objektivno je čitala, s okom za zasluge i daleko od svega što nema apsolutno nikakve veze s vrijednosti – kao što je rod.
Bi li to mogla postići unutar rodnog okvira – ili bi sam rod iznevjerio osnovno pitanje? Uzmite u obzir momentalnu reakciju Claire Messud na novinarkino pitanje. Odmah je postala prilično defenzivna. Istog je trena brzo nabrojala listu negativnih muških likova koje se prosuđivalo u mnogo drugačijem svjetlu od njene Nore i naširoko objasnila da bi se pitanje umjesto toga trebalo usredotočiti na vrijednost same književnosti (“je li ovaj lik životan?”), bitno objašnjavajući što je McCleaveičin posao – i koje ukorijenjene predrasude ona ima – njoj samoj u malo riječi.
Reakcija bi bila poprilično drugačija da je pitanje bilo postavljeno, recimo, Philipu Rothu. Istina, Rothu ono vjerojatno nikad ne bi ni bilo postavljeno. Ali što ako bi, argumenta radi? Mislim da bi podigao obrvu, ukazao na to da je pitanje potpuno glupo i nastavio s intervjuom. Ne bi potrošio dodatnu hrpu energije na odgovor. Ne bi prešao na pitanje o rodu niti pomislio na rod niti uzeo u obzir dublje rodne implikacije. Samo bi prozvao pitanje onakvim kakvo jest. Glupo, bez obzira na sve ostalo.
Zašto i Messud jednostavno ne prozove McCleave i ostavi sve na tome? Vrlo jednostavno. Ne može. “Pobogu, kakvo je to pitanje’.’ pita je. I doista, kakvo je to pitanje. Kraj priče za Rotha. No ne i za Messud ili za bilo koju drugu žensku osobu jer ona shvaća da je priča, u osnovi, inspirirana rodno uvjetovanim čitanjem. I tako počinje naširoko objašnjavati kako bi uzvratila udarac.
Je li to pravi pristup? Nisam sigurna. U jednu ruku razumijem što je potaknulo Messud da tako reagira – i mislim da smo sigurni ako pretpostavimo da ni McCleave ni nitko drugi neće postaviti slično pitanje u bliskoj budućnosti. Ali s druge strane je li doista vrijedno takvoj očiglednoj neispravnosti davati mogućnost da se o njoj vodi intelektualna diskusija? Nešto toliko izuzetno pogrešno ne bi smjelo biti dostojno ozbiljnog odgovora. Kakvo je to uopće pitanje? Onakvo kakvo uopće ne smije zasluživati da ga se uzme u obzir kako bi legitimiziralo svoju bit i pretpostavke na kojima leži.
Prevela i prilagodila Ana Stipković
