Bilo je to u jesen 2014. godine, samo nekoliko mjeseci nakon što je takozvana Islamska država (ISIS) ostvarila ogromne teritorijalne dobitke unutar granica Sirije i Iraka počinivši istodobno genocidni i femicidni masakr. Kroz tamne su oblake tada zasjale moćne, revolucionarne zrake sunca u tada nepoznatom gradu imenom Kobane.
Nakon zauzimanja Mosula, Tel Afara i Sinjara u Iraku te ogromnih prostranstava unutar Sirije tijekom 2013. godine, ISIS je krenuo u napad na sjeverni dio Sirije, među Kurdima poznatiji pod imenom Rojava. Ono što nisu očekivali u Kobaneu bio je susret s neprijateljem drugačije vrste – susret s organiziranom, političkom zajednicom koja je bila spremna braniti se pod svaku cijenu te čiji je pogled na svijet ISIS-ovu ideologiju smrti naprosto izokrenuo naglavce.
Arîn Mîrkan, mlada, revolucionarna, slobodna Kurdinja, bila je ta koja će postati simbolom pobjede u Kobaneu – gradu koji je uništio mit o ISIS-ovom nepobjedivom fašizmu. Kao borkinja Ženskih obrambenih jedinica (YPJ), Arîn Mîrkan, u listopadu 2014. godine, detonirala je samu sebe u blizini brda Mishtenur kako bi spasila svoje suborce/kinje i ovaj strateški iznimno važan položaj preotela iz ruku ISIS-a. Taj je njezin čin bitku okrenuo u korist Jedinica narodne zaštite (YPG/YPJ) i drugih savezničkih oružanih skupina, a ISIS otjerao iz napada u obranu. Nakon mjeseci neumornih borbi koje su potaknule i koaliciju predvođenu SAD-om na pružanje zračne, vojne podrške, Kobane je oslobođen.
Skoro se svakog dana pojavljuju nove snimke stanovnika oslobođenih sela koji slave kraj ISIS-ovog terora: ljudi po prvi put ponovo plešu i puše cigarete, muškarci briju svoje brade dok im se oči sjaje suzama radosnicama, žene pale i gaze svoje crne velove slaveći slobodu. U očima boraca/kinja i organizirane zajednice u regiji, a pogotovo među ženama, ovaj rat ne predstavlja, niti je ikad predstavljao etnički ili vjerski sukob. Za njih ovaj rat predstavlja povijesnu bitku između koncentriranog zla muške dominacije, kapitalističke modernosti – utjelovljene u bandi silovatelja imenom ISIS – i alternative slobodnog života personificiranog borbom slobodnih žena.
Pobjeda revolucionarnog Kobanea jasno je ilustrirala da se borba protiv ISIS-a ne vodi samo oružjem, već i radikalnim odbacivanjem fašizma i svih temeljnih okvira koji ga omogućuju. To zahtjeva radikalne demokratske i autonomne društvene, političke i ekonomske institucije, a ponajviše razne ženske strukture koje se nalaze u potpunoj opoziciji s državnim klasnim sustavom, hijerarhijom i dominacijom. Kako bi se društvo moglo osloboditi od mentaliteta i sistema poput ISIS-a, antifašistička samoobrana mora prožeti sva područja života – od obitelji, preko obrazovanja pa do šire ekonomije.
Produkt kapitalističke modernosti
U mnogo se navrata nastojao objasniti fenomen ISIS-a i ono što ga čini privlačnim tisućama mladih ljudi, pogotovo uzmu li se u obzir brutalne metode kojima se ova organizacija služi. Mnogi su došli do zaključka da oni koji žive pod okupacijom ISIS-a, organizaciji obično služe iz straha ili zbog mogućnosti nagrade. No, moguće je primijetiti da su se tisuće ljudi dobrovoljno pridružile ovoj užasnoj organizaciji, ne iz straha, već upravo zbog toga što je ista sposobna u djelo sprovesti nezamisliva zla. Čini se da stvar nije u religiji, već u okrutnom, nemilosrdnom osjećaju moći – čak i pod cijenu smrti – kojom zrači ISIS. To je ono što ljude diljem svijeta privlači ovoj ekstremističkoj skupini.
Jednofaktorske teorije obično ne uspijevaju uzeti u obzir regionalni i internacionalni politički, ekonomski i društveni kontekst koji omogućuje da anti-life doktrina poput ISIS-ove uopće nastane. Moramo uzeti u obzir draž koju ISIS ima za mlade muškarce lišene prilike da se osjećaju kao adekvatna, pristojna ljudska bića, bez da opravdavamo šokantnu, silovateljsku, genocidnu agendu ove organizacije ili pak pojedince koji počine ove zločine protiv čovječnosti oslobađamo odgovornosti. Nužno je kontekstualizirati osjećaj trenutnog zadovoljenja potreba u obliku autoritarne moći, novca i seksa koje ISIS nudi u kancerogenom društvu patrijarhalnog kapitalizma koji život čini beznačajnim, neispunjenim i beznadnim.
Patologizacijom privlačnosti ISIS-a iza kulisa tako zvanog “rata protiv terorizma”, umjesto smještanja iste u širi kontekst institucija moći i nasilja koje uzajamnim djelovanjem stvaraju čitave autoritarne sustave, nemoguće je ustanoviti što je to što tjera ‘dobre dečke’ iz Njemačke da otputuju na Bliski istok i postanu koljači. Ipak, ISIS je samo najekstremnija manifestacija naizgled apokaliptičnog globalnog trenda. Jačanjem autoritarne desničarske politike širom svijeta, jedna je riječ – za koju se nekad smatralo da je zauvijek napustila ljudsko društvo – ponovo ušla u naše svakodnevne živote i naš politički leksikon: fašizam.
Očito, postoje ogromne razlike među kontekstima, značajkama i metodama raznih fašističkih pokreta, ali kada se govori o hijerarhijskoj organizaciji, autoritarnom misaonom procesu, ekstremnom seksizmu, populističkoj terminologiji i vještim obrascima regrutacije koji kapitaliziraju na potrebama, strahovima i željama pripadnika ranjivih društvenih skupina, ISIS na mnogo načina podsjeća na svoje internacionalne ‘kolege’.
Možda na fašizam možemo gledati kao na spektar u kojem afirmirane zemlje na čelu kapitalističkog svjetskog sistema posjeduju sredstva koja im omogućuju da svoj autoritet reproduciraju kroz određene političke institucije, ekonomske politike, trgovinu oružjem, medije i kulturalnu hegemoniju, dok se ostale države moraju oslanjati na ‘primitivnije’ oblike fašizma, poput naizgled nasumičnog ekstremističkog nasilja. Postoje sasvim vidljive sličnosti između fašista diljem svijeta. Svi se oni oslanjaju na režim paranoje, nepovjerenja i straha kako bi ojačali čvrstu ruku države. One koji im se suprotstave nazivaju ‘teroristima’ ili pak ‘božjim neprijateljima’, a svako nastojanje da ih se iskorijeni smatra se dopustivim.
Fašizam se uvelike oslanja na nedostatak sposobnosti za donošenjem odluka među širom zajednicom. Taj se nedostatak njeguje stvaranjem klime u kojoj je zajednica lišena svoje sposobnosti za poduzimanjem direktne akcije, izražavanja kreativnosti i razvitka vlastitih alternativa. Svaki oblik solidarnosti i lojalnosti usmjeren ka nekome drugome umjesto ka državi mora biti sustavno iskorijenjen kako bi izolirani/a, individualizirani/a građani/ke postali ovisni o državi i njezinim institucijama i sredstvima stjecanja znanja.
Zato je jedan od ključnih stupova fašizma upravo kapitalizam kao ekonomski sustav, ideologija i oblik socijalne interakcije. U sustavu vrijednosti kapitalističke modernosti, međuljudske je odnose potrebno svesti na puke ekonomske interakcije, mjerljive korišću i profitom. Lako je uočiti sličnosti između sposobnosti kapitalizma da se odrekne života u zamjenu za veću korist i ISIS-ovog oduzimanja života u korist pseudo-kalifata u kojem caruju silovanja, pljačke i ubojstva.
Najstarija od svih kolonija
Ono što je možda najvažnije naglasiti jest da se fašizam nikad ne bi mogao pojaviti da nije došlo do porobljavanja najstarije kolonije na svijetu: žena. Od svih diskriminiranih i potlačenih skupina, žene su u najvećoj mjeri bile podvrgnute najdrevnijim oblicima institucionaliziranog nasilja. U apsolutno svakom fašističkom manifestu uvriježeno je mišljenje o ženama kao ratnim trofejima, alatima koji stoje na usluzi muškarcima, objektima seksualne gratifikacije te područjima nametanja potpune kontrole. Nastanak države i fetišizacija privatnog vlasništva omogućeni su upravo podčinjavanjem žena.
Doista je nemoguće uspostaviti kontrolu nad čitavim populacijama ili pak stvoriti duboke društvene podjele bez potlačivanja i marginalizacije žena. Povijesni zapisi, proizvodnja teorije, praksa pripisivanja značenja te ekonomija i politička administracija kojima dominiraju muškarci svi od reda promiču navedeno potlačivanje i marginalizaciju. Država je konstruirana po uzoru na patrijarhalnu obitelj i obratno. Svi oblici socijalne dominacije na nekoj su razini tek replike najsveobuhvatnijeg, najintimnijeg, najdirektnijeg i najštetnijeg oblika ropstva koje predstavlja seksualno pokoravanje žene u svim sferama života.
Različite strukture i institucije nasilja i hijerarhije – poput kapitalizma i patrijarhata – imaju karakteristične značajke, ali fašizam sačinjava koncentriranu, međusobno povezanu, sistematiziranu suradnju među njima. To je ono gdje fašizam i kapitalizam, zajedno s najdrevnijim oblikom dominacije nad drugima – patrijarhatom – nalaze svoju najmonopoliziraniju i najsistematičniju manifestaciju unutar moderne nacije-države.
Prethodni su režimi kroz povijest također pokazivali despotske karakteristike, ali su se uvijek istovremeno oslanjali na moralni kodeks te religiju i božanske ili duhovne institucije kako bi narod uvjerili u svoj legitimitet. Posebnost je kapitalističke modernosti da odbacuje sva pretenciozna pozivanja na moral u kontekstu zakona i reda te na vidjelo stavlja svoje besramno destruktivne sustave zbog ničeg drugog do države same.
Bez hijerarhijske, hegemonijske prirode države, koja monopolizira uporabu sile, ekonomiju, službenu ideologiju, informacije i kulturu; bez sveprisutnih sigurnosnih aparata koji prožimaju sve aspekte života, od medija do spavaće sobe; bez državnih čelnika kao čuvara discipline u obliku boga na Zemlji, ni jedan sistem eksploatacije ili nasilja ne bi mogao preživjeti. ISIS je izravan proizvod i jednoga i drugoga: drevnih hijerarhijskih modela i nasilja, kao i kapitalističke modernosti zajedno s njezinim specifičnim načinom razmišljanja, ekonomijom i kulturom. Razumjeti ISIS – i fašizam općenito – znači razumjeti vezu između patrijarhata, kapitalizma i države.
Radikalna demokracija vs. Totalni ekstremizam
Ako je fašist i neprijatelj onaj koji objedinjuje patrijarhat, kapitalizam, nacionalizam, sektaštvo i autoritarni etatizam kao svoju metodu i praksu, onda je jasno da smislena antifašistička borba mora u sebi sadržavati mentalitet i etiku koji se nalaze u potpunoj opoziciji s fundamentalnim principima takvih sistema nasilja. Snage samoobrane u Rojavi nastoje učiniti baš to.
Od oslobođenja Kobanea, YPG i YPJ ojačali su u pogledu kvalitete i kvantitete, omogućivši tako svojim borcima/kinjama da povežu dva od tri postojeća kantona, Jaziru i Kobane. U početnim fazama rata, veliku većinu snaga činili su Kurdi, ali etnički make-up tokom se vremena neizmjerno promijenio.
U lipnju 2015. godine, YPG/YPJ se udružio s mnogobrojnim drugim regionalnim vojnim snagama koje su formirale multi-etničku koaliciju. Novoosnovane Sirijske demokratske snage (SDF) uključuju Kurde, Arape, Sirijce, Asirce, Čečene, Turkmene, Čerkeze i Armence koje povezuje ideja stvaranja sekularne, demokratske, federalne Sirije koja neće prihvatiti diktaturu Bashara al-Assada, niti iz inozemstva nametnutu opoziciju. Iako se neprestano nalazi pod napadom od strane ISIS-a i mnogih drugih neprijatelja – uključujući razne islamističke milicije, Sirijsku vojsku, Slobodnu sirijsku vojsku i Tursku – SDF je uspješno oslobodio ISIS-ova uporišta poput Manbija i Šadade, te trenutno vodi operaciju kojom se nastoji osloboditi tako zvani glavni grad Islamske države, Raqqu. SDF kontrolira skoro cijelo pogranično područje južno od Turske koje je nekada predstavljalo glavnu dobavljačku rutu za ISIS u pogledu logistike, municije, financijskih sredstava i opskrbe radnom snagom.
Turska si je otada dala u zadatak trenirati turkmenske milicije odane Turskoj državi, kao i sunitske snage. Američka vojska pak konstantno naglašava kako je njihova podrška SDF-u usmjerena ka Arapima unutar koalicije. U međuvremenu, kurdske snage ENKS-a (Kurdskog nacionalnog vijeća), bliske s Kurdistanskom Demokratskom Partijom Iraka predvođenom Massoudom Barzanîjem, nastoje stvoriti kurdsku vojsku na vlastitu sliku i priliku. Stoga, višekulturalni make-up SDF-a predstavlja trn u oku ne samo protivnicima kurdskog samoodređenja, već i uskogrudnom Kurdskom nacionalističkom pokretu.
Dok se bori protiv nekoliko fašističkih neprijatelja istovremeno, SDF predstavlja tek fizički dio samoobrane u sklopu šireg projekta koji nastoji obraniti društvo od etatističkog, kapitalističkog i patrijarhalnog poretka. Od proglašenja revolucije u Rojavi 2012. godine, veliki su napori uloženi u stvaranje realne, održive alternative koja će garantirati smislen život različitim zajednicama i skupinama prisutnima u regiji. Model demokratskog konfederalizma u sjevernoj Siriji prihvaćen je od strane velikog broja ljudi iz svih zajednica u regiji. Navedeni model predlaže stvaranje sekularne, demokratske, rodno egalitarne, federalne Sirije i mogućnost grassroots organizacije lokalne populacije u obliku radikalnih demokratskih struktura počevši od malih uličnih komuna.
Pomoću modela demokratske autonomije, čiji je tvorac Abdullah Öcalan, kao direktne akcije unutar sustava demokratskog konfederalizma, svakodnevni život u Rojavi organiziran je kroz preobražavanje politike u ključni interes svakog/e građana/ke. Kroz stvaranje alternativnog oblika društvene organizacije kroz izravno samoupravljanje i solidarnost koju štite autonomne ženske organizacije kao i organizacije mladih, na tisuće je ljudi preobraženo u aktivne stvaratelje vlastitih života.
Radikalna demokracija, dakle, jača solidarnost koju kapitalizam uporno nastoji uništiti kako bi proizveo individualizirane, sebične pojedince/ke koji/e su mu potrebni/e za ostvarenje profita. Kroz kolektivno i izravno sudjelovanje u svim sferama života, lokalno stanovništvo – organizirano u autonomne, ne-etatističke strukture – stječe značajniji osjećaj sebe, šire zajednice i veza između demokracije i identiteta. U Rojavi postoji intrinzična veza između radikalne demokracije, koncepta pripadanja i identiteta kojem demokratske i etičke vrijednosti služe kao reference, a ne kao apstraktni pojmovi nacionalističkih mitova kao što je slučaj u fašizmu. Naoružani paradigmom demokratske nacije kao protutežom nacionalizmu države, protagonisti revolucije u Rojavi nastoje oformiti identitet baziran na principima umjesto na etničkoj pripadnosti.
To omogućuje različitim identitetima da i dalje budu različiti i osiguraju demokraciju u novom obliku pripadanja. Samo se takve jake zajednice bazirane na etici i politici – to jest ‘moralno-politička’ društva prema Abdullahu Öcalanu – a ne na ispraznim konceptima poput nacionalnog identiteta, mogu obraniti od mentalnih i fizičkih napada fašističkih neprijatelja.
Radikalna demokracija mora, dakle, biti internacionalistička u svojoj suštini, no ipak mora ostaviti prostora za vlastitu organizaciju svim postojećim identitetima. Stvaranje SDF-a kao branitelja svih skupina u regiji korijene vuče iz shvaćanja da je vrijeme nacija-država prošlo i da slobodni život ne može biti ostvaren unutar nacionalističkog pogleda na svijet jer je upravo takvo shvaćanje društva i dovelo do krvoprolića. Nadalje, sama prisutnost autonomne ženske vojske – u potpunosti predane oslobađanju žena od svih manifestacija muške dominacije – u moru militarističkog, patrijarhalnog nasilja, tvori najviše oslobađajući, antikapitalistički, antifašistički čimbenik u Rojavi. Principi koji motiviraju ženu iz konzervativnog, patrijarhalnog društva da postane borkinja za pravedan i lijep svijet zahtijevaju ogromne mentalne, emocionalne i fizičke napore.
Zapravo, podosta je subverzivno namjeriti se na muškarca kao vladajući simbol kako bi se bilo gdje uništio patrijarhat. Rušenje patrijarhata mora biti popraćeno širom društvenom revolucijom. Udruživanjem u kooperative, komune, skupštine i akademije, žene su uspjele postati najvitalnijom revolucionarnom silom u Rojavi – jamcima slobode. Iako dominacija muškaraca još uvijek nije u potpunosti premašena, žene su već uspjele uspostaviti političku kulturu koja više ne normalizira patrijarhat i bezuvjetno poštuje autonomne ženske mehanizme donošenja odluka.
YPJ naglašava da je najizravniji način da se stane na kraj kapitalističkoj modernosti, vjerski obojenom fašizmu, etatizmu i drugim oblicima autoritarnih sistema upravo oslobođenje žena. Operacija Bijes Eufrata kojom se nastoji osloboditi Raqqu, grad u kojem ISIS i dalje brojne žene drži u zarobljeništvu i prisiljava na seksualno ropstvo, predvođena je nikim drugim do Kurdinjom imenom Rojda Felat. Prizori YPJ-ovih borkinja koje grle i ljube žene koje su godinama bile prisiljene živjeti pod ISIS-ovim terorom, definirali su povijest Bliskog istoka kakvog u 21. stoljeću poznajemo.
Antifašizam je internacionalizam
Viđenje oružanih snaga u Rojavi u očima ljevice naglo se promijenilo nakon oslobođenja Kobanea. Iako se radilo o povijesnoj bici, dobivenoj zahvaljujući organiziranoj zajednici i slobodnim ženama, suosjećanje s borcima/kinjama netragom je nestalo u trenutku kad im je SAD odlučio pružiti podršku iz zraka. Kurdima, koji su dugo vremena bili jedne od najoštećenijih žrtvi imperijalizma na Bliskom istoku, nije trebalo daljnje prosvjetljenje o svim zlima imperija. Genocid i masakr koji su nad njima počinile snage imperijalizma i dalje su u živom sjećanju. Dogmatski, dvodimenzionalni pogled na svijet i uskogrudni kriticizam ne pružaju nikakvu održivu alternativu za ljude koji se bore na tlu. Ono što je još važnije, oni ne spašavaju živote.
Ljudima čije su obitelji mučki ubili ISIS-ovi militanti, lakoća kojom su zapadni ljevičari zagovarali odbijanje vojne pomoći u svrhu očuvanja romantične vizije revolucionarne čistoće, u najmanju je ruku bila neshvatljiva. Zagovaranje bezuvjetnog antiimperijalizma, nepovezanog s istinskom ljuskom stvarnošću, luksuz je koji si mogu priuštiti oni koji se nalaze miljama daleko od ratnih trauma i razaranja. Usprkos tome da postoji mogućnost da ih svjetske velesile poput SAD-a i Rusije iskoriste, a potom napuste, svjestan bezizlaznosti vlastite situacije, SDF –ov je prioritet postao – i ostao – preživjeti i eliminirati sve neposredne prijetnje životima stotina tisuća ljudi širom ogromnih teritorijalnih prostranstava koja se nalaze pod njihovom kontrolom.
Dok su neki na Zapadu zauzeli stav koji obuhvaća solidarnost s SDF-om sačinjenu od razumijevanja različitih aspekata cijele priče, drugi su pak SDF optužili za kolaboraciju s imperijalistima odbivši tako priznati i jedan pozitivni element revolucije u Rojavi u kontekstu rata i kaosa. Naravno, ni jedan revolucionarni pothvat u proteklim stoljećima nije bio u potpunosti neiskvaren i savršen. Imajući to na umu, važno je naglasiti da se SDF ne samo bori, već se i pridržava vlastitih moralnih principa u mjeri većoj no što to čini i jedna oružana skupina koja sudjeluje u ratu u Siriji. Iako im je navedeno samo po sebi već velika prednost, sektaški dogmatizam u kojem je većina zapadnjačke ljevice i dalje zarobljena – po pitanju Sirije, a pogotovo Rojave – i dalje nam govori više o stanju zapadnjačke ljevice nego što govori o stvarnosti antifašističkog otpora na terenu.
Lako je odbaciti bilo koji oblik autoriteta i moći dok su isti daleko od dosega revolucionara. No, neizbježno je konceptualizirati revolucionarne sile – i kada je potrebno, autoritet – kako bi bilo moguće zaštititi milijune ljudi. Potrebno je mnogo hrabrosti i izlaganja riziku kako bi se pokušao institucionalizirati slobodarski sustav bez upadanja u zamku autoritarizma. Sve dok revolucionarni pothvati ne eliminiraju opasnost domaćeg autoritarizma, imperijalistička suradnja i izdaja, hijerarhijski mentalitet, korupcija i zlostavljanje će prevladati.
Vlade umiješane u rat protiv ISIS-a doprinijele su kaosu kroz vlastitu politiku, način ratovanja i trgovinu oružjem te ih u konačnici odlikuje sličan mentalitet onome koji pokreće Islamsku državu. Zbog toga nikada neće biti u mogućnosti pobijediti ISIS. Glavni neprijatelj ISIS-a upravo je onaj koji mu se suprotstavlja radikalno drugačijim viđenjem života. Pobijediti autoritarne ekstremiste moguće je jedino kroz radikalnu demokraciju i oslobođenje žena. U tom kontekstu, SDF predstavlja dio jedne od najvažnijih antifašističkih borbi našega vremena i stoga mora dobiti podršku.
Herojska smrt Arîn Mîrkan bila je himna životu, slobodi i ženskoj emancipaciji. Njezin nesebičan čin solidarnosti s vlastitim narodom, a posebno sa slobodom svih žena, bio je težak udarac ne samo ISIS-u, već i samom mentalitetu koji podupire globalni kapitalistički individualizam koji fetišizira profit. U svijetu koji seksualizira i objektificira žene, Arîn Mîrkan upotrijebila je svoje tijelo kao konačnu crtu bojišnice protiv fašizma.
Bitka za Kobane uzburkala je maštu ljudi širom svijeta. Pokazala je da politički osviješteno, organizirano društvo – čak i uz ograničena sredstva – može pobijediti najteže oružje, najmračniju ideologiju i najstrašnijeg neprijatelja. Zadatak antifašista danas mora biti nikada ne predati sredstva otpora etatističkim i autoritarnim institucijama te preuzeti sredstva potrebna za organizaciju i obranu zajednice. Kako bi odali počast herojskim revolucionarkama kao što je Arîn Mîrkan, antifašistička borba mora prožeti sve aspekte života i reći:
Êdî bes e — ya basta — dosta!
Prevela i prilagodila: Katarina Pavičić – Ivelja
