Razgled bordela u Frankfurtu – godišnja proslava četvrti crvenih svjetala

Ovaj tekst prenesen je s bloga aktivistkinje Huschke Mau koja se hvata u koštac s idejama o prostituciji kao slobodnom izboru žene. Više o Huschke možete doznati na njenom blogu ili iz njenih nastupa u raznim medijima. U tekstu se spominje i organizacija Doña Carmen, ona se zalaže za društvena i politička prava seksualnih radnica. Prijevod je napravljen prema prijevodu izvornog teksta na engleski prevoditeljice Inge Kleine.

­­­­­­­­­­­­­­­­

Već sama šetnja područjem oko frankfurtskog glavnog kolodvora, gdje se sa svih strana nižu bordeli, izaziva u meni čudan osjećaj da sam ovdje na krivom mjestu, kao promatračica. Dok gledam prema Laufhäuser[1] (prozor radne sobe[2] do prozora radne sobe do prozora radne sobe…), osjećam neodoljivu potrebu da radije odem u “sobu”: tamo se barem znam ponašati, poznajem proceduru, program, što trebam reći, ali ovdje, ovako, kao promatrač u četvrti crvenih svjetala? Čudno. Boravak ovdje je kao vraćanje bivšem koji te tuče: kao povratak kući, sve je poznato, ali još uvijek je osjećaj loš. I to je osjećaj koji me prati kad se priključim turi po bordelima koju organizira organizacija Doña Carmen i nađem se kako stojim u sobi u Laufhaus u Taunusstraße 26: progone me sjećanja na moje vrijeme u prostituciji.

Te male sobe.

Ti obojani  zidovi.

To prigušeno svjetlo.

Ti oblijepljeni prozori

Natrpano je. Vruće je. Turobno je.

(I znam točno kako bi sve ovo izgledalo ofucano kad bi netko upalio svjetlo.)

Udah, izdah. Danas sam ovdje kao promatračica. Prije svega, kao ona koja sluša.

Nalazim se u jednoj od radnih soba s nekoliko žena, postaje gužva. Žena koja vodi turu, Juanita Henning, upoznaje nas sa ženom (nas? Pitam se, bi li me se moglo zamijeniti s drugim sudionicama, od kojih većina, ako ne i sve, najvjerojatnije nema nikakve veze s prostitucijom i koje zato jedva da imaju ikakvu ideju o njoj?) – upoznaje nas dakle sa ženom koja će odgovoriti na neka pitanja. S obzirom na to da ne znam je li joj to pravo ime ili “radno” ime, neću ga ovdje navesti, već skratiti, pa će se ovdje zvati “D.”

D. stoji pokraj jedinog prozora kojeg je otvorila par centimetara. (Hvala Bogu. Da moram sada udisati ovaj bordelski miks – dim cigareta, znoj, spermu, gumu – mislim da bih poludjela). Izgleda umorno i iscrpljeno, i to se vidi unatoč nedostatku svjetla u sobi. D. izgleda kao da je starija od 45, odjevena je casual i nosi bejzbolsku kapu, možda joj je ovo kraj smjene? “Ženski razgovor o prostituciji” – to je ono što su nam obećali, i dok mi to radimo, član organizacije Doña Carmen odlazi i vraća se s novcem što ga Doña Carmen plaća D. da odgovara na naša pitanja i razgovara s nama.

D. je domina, prije toga je radila kao kozmetičarka. Počela je prije 10 godina. Zašto? “Ušla sam preko prijateljice.” “Žene ulaze u prostituciju preko žena”, Juanita Henning kaže. (Ovo, dok podaci iz policije itd. pokazuju da između 80 i 90 % tih žena ne radi za sebe, već s muškarcem u pozadini.). Pitam D. koliko po danu plaća svoju sobu: 100 eura. I koja je početna cijena njene usluge: 50 eura. Ogledam se po sobi, okvir, korzeti (“sve uređivanje košta dodatno”), davilice itd. Sjećam se da sam rad domine uvijek doživljavala više iscrpljujućim od drugih stvari, mrzila sam to, kada bi me angažirali za to. Klasična usluga ti barem omogućuje odmak od aktivnog dijela, možeš gledati u nokte kada se to ne primijeti ili praviti grimase, ali domina mora biti 100 % fokusirana na klijenta, ući u njegov um, moraš aktivno raditi nešto što ne želiš raditi, primjerice aktivno udovoljavati fantazijama takvog muškarca koje smatraš odurnima. Ali ne izgovaram to.

D. govori u kratkim rečenicama i ne govori puno. Tu i tamo prekida je Juanita Henning koja dovršava njene rečenice ili nešto “pojašnjava”. Ali nije lako pojasniti nešto kada se toliko kontradiktornih stvari izgovara u sljedećih četvrt sata.

“Moraš biti tip za dominu”, govori D., ispravljajući se par minuta kasnije: “Nisam domina zato što mi je to strast. Zbilja me nije briga što radim ovdje. Ne utječe na mene.” Što ona nudi? ” Ništa se zapravo ovdje ne događa. Ne moram se skinuti, ne diraju me. Ovdje nema seksualnih radnji. Vrlo rijetko se tip samozadovolji.”

Što onda ona radi?

“Oh, zapravo ništa, malo ih zavežem, malo ih verbalno ponižavam. To je ništa zapravo. Tu i tamo ih malo ošamarim, vrlo lagano. Ovo ovdje je samo fantazija, ništa više, nema seksa ni ničega. Ništa stvarno.” Pomalo zvuči kao da se klijenti samo muvaju ovdje, daju joj 50 eura i zatim ponovno nestanu, dok ona eventualno viče “prljava svinjo!” za njima. Jedna žena pita osjeća li kada gađenje. “Ne, zašto bih, ovdje se zapravo ništa ne događa. I to nema nikakve veze sa mnom, baš nikakve.”

Ništa se ne događa. To nema nikakve veze sa mnom. Pitam se koja je veza između ovog opsesivnog umanjivanja, poricanja i udaljavanja. Žao mi je D. D. dobiva novac od Doña Carmen da nam nešto ispriča i odgovori na pitanja: na kraju krajeva, to je jedna mušterija manje. A da budemo iskreni, što je drugo i mogla reći pred 15 zbrinutih buržujskih žena? “Ne, povraća mi se od toga, ti muškarci su mi odbojni?” Ni ja to ne bih rekla u takvoj situaciji.

Juanita Henning je brza i marljiva: “Kad smo kod osjećaja odvratnosti, kakvo je to pitanje, to se uvijek pita samo seksualne radnice.” D.: ” Zamislite da ste medicinska sestra, to je isto.” Neka žena: “Ali i one nekad osjećaju gađenje.” Juanita: “Pa ne možete to uspoređivati, zar ne!” Žena: “Dakle ne osjećate gađenje?” D.: “Ne, nikada.” Juanita: “Gađenje je također neka vrsta privlačnosti, na neki način. Osjećati gađenje znači osjećati privlačnost prema nekome.”

Sada mi se već vrti. Je li to zato što je ovdje tako vruće ili zato što je situacija tako apsurdna? Čitava soba je puna buržujki, D. govori kako se ovdje ništa ne događa, ali što to onda ti muškarci plaćaju? I kako može biti da to nema nikakve veze s njom dok je ona, na kraju krajeva, ovdje, gdje se to događa. I zatim, gađenje je privlačnost. Vrti mi se u glavi. Ovo ovdje je toliko groteskno da u ovom trenutku ne vjerujem vlastitom razumu.

Jedna žena pita pretjeraju li mušterije kada. Ne, govori D., ona uvijek ima kontrolu nad situacijom. Nikakvo nasilje, nikada. “Ne želim ovu raspravu o nasilju ovdje”, Juanita Henning naglašava. “Nasilje nije prostitucija. To nije prostitucija!” “Istina je, ja odlučujem što se ovdje događa”, govori D. Ali to zapravo nije istina – ona ispunjava mušterijine želje. A to da se te želje svode na “ovdje se zapravo ništa ne događa” – tko bi u to trebao povjerovati?

Koliko dnevno ima mušterija? “To varira”, govori D., “Jednog, dvoje nekad.” “Pa kako onda uspijevate platiti najam?”, pita jedna žena. “Pa, nekad je tri ili četiri”, govori D.

Što se onda događa, želi znati jedna žena. “Pa, prvo trebam mušteriju uvesti u svoju sobu. Onda ga posjednem na krevet, i ako on kaže “Ne”, ja kažem “Da”, smije se D., “onda obavljamo transakciju novca i onda je najbolje da on stavi kuglu u usta tako da mi ne može dosađivati glupostima.” Njen smijeh zvuči prilično gorko. Što smo duže tamo, to mi je više žao D. Ne samo da ne može govoriti o tome što se ovdje događa i da se očajnički trudi umanjiti sve iako njeno gađenje probija van, čini se da čak ni ne zarađuje mnogo. Nema redovne mušterije, kaže.

Razgovara li o tome sa svojim poznanicima, pita jedna žena. “Zapravo ne”, govori D. “Svega nekoliko prijatelja zna što radim. Ostalima govorim da radim u fitnes studiju, ionako me nikada ne ispituju o poslu. A kada imam partnera, kažem mu čime se bavim, ali ni mi ne razgovaramo o tome.” Razgovara li s ostalim djevojkama u kući? “Ne”, kaže, samo “zdravo” i “bok”. Odmah se sjetim da mene prijatelji i poznanici ispituju što radim. Ali prostitucija znači usamljenost.

“Što je s ostalim djevojkama ovdje?”, jedna pita, “ti si poseban slučaj, zar ne?” D. odmahuje, “Da, one, one moraju raditi više, više usluga i više klijenata, tipa 6 ili 7 dnevno, ali ja ne moram”. Ali zašto, pitam se, one moraju raditi više? Ako bi od ovoga trebala živjeti lagodno i slično, mada D. nema tako puno mušterija? Zato što druge, za razliku od D., imaju svodnika? I zatim naravno ovo definiranje sebe u odnosu na druge, za to je ne mogu ni kriviti. U takvoj situaciji prirodna je reakcija reći, “Nije meni tako strašno, pogledaj tamo, njima je zbilja loše, zbilja se moraju potruditi?” Hijerarhije u prostituciji. Eskort-djevojka svisoka gleda na one u malim bordelima. A one u malim bordelima svisoka gledaju na one u Laufhaus koje dozvoljavaju da se u njih bulji, dok sjede na svojim stolcima u hodnicima, zato što je to već odavno postao popularan sport među muškarcima, “buljenje u kurve”. A one u Laufhaus svisoka gledaju na one u uličnoj prostituciji. Definiranje sebe u odnosu na one ispod tebe barem daje lažni osjećaj da nisi još na samom dnu.

“Nemojte dati da vas itko zavara i tvrdi vam da je ovo tako loše!” D. viče za nama dok napuštamo sobu nakon što smo joj zahvalile.

Nakon ovoga slijedi diskusija u sobama organizacije Doña Carmen. Juanita Henning odgovara na pitanja. Pomalo liči na kabinet čuda, samo s više ispiranja mozga.

Kada je pitaju ima li ovdje problema sa svodnicima, Juanita odgovara ovako: “Svodnici, oni ne postoje, to je izmišljeni pojam kojim se stigmatizira okolina prostituke.” I član uprave i suosnivač organizacije Doña Carmen, Gerhard Walentowitz, dodaje: “Samo dva svodnika godišnje budu osuđena. U čitavoj državi!” Zatim ona uspoređuje prostituciju s homoseksualnošću kako bi ukazala na diskriminaciju. Sjedim tu i pitam se otkada je prostitucija postala seksualna orijentacija ili preferencija. Ali Juanita je sada potpuno uživljena. Prostitucija je zabranjena kako bi se kontrolirala seksualnost žena, uključujući one koje nisu seksualne radnice, objašnjava. Ženama je dozvoljeno imati seksualne odnose samo s onim muškarcima s kojima su društveno ili emotivno povezane. Pomalo zvuči kao da je prostitucija oslobađajuća i jako jako feministička. “Muškarci imaju monopol na kupovinu seksa. Tu ne vidim ništa ništa vrijedno prijezira. Ali mi žene bismo trebale naučiti raditi to isto. Treba nam više eskort – mladića i sličnoga.” Cilj je, čini se, da bismo se SVI mi u budućnosti trebali seksati bez da nam je stalo do druge osobe, njihove seksualnosti, itd. To je baš tako jednostavno, izgleda.

“Ali ta žena prodaje svoju seksualnost”, primjećuje jedna žena. “Ne prodaje, to nema baš nikakve veze s njenom seksualnošću”, govori Juanita Henning, koja nam je minutu ranije rekla kako je prostitucija oslobađanje ženske seksualnosti, “ovdje se ne radi o njenoj seksualnosti. Ovdje se radi samo o muškarčevoj seksualnosti, ovo se fokusira samo na njegove potrebe”. Aha, pomislim, trenutak jasnoće, ali brzo je gotov: “Zato se žene ne razbolijevaju u prostituciji, ne postaju bolesne u umu, poremećene, nema ničeg od toga, zato što to nema nikakve veze s njima i njihovom seksualnošću. One samo na kratku stavljaju svoje tijelo na raspolaganje muškarcu.”

Jedna žena pita za Hell’s Angels. Oni nisu nikakav problem, Henningova kaže. “Ni najmanje. Nema nasilja u prostituciji ovdje. Oni skupljaju poreze za Poreznu upravu.” Drugo pitanje puno nepovjerenja: “Skupljaju poreze za Poreznu upravu?” “Da, Henningova kaže,”grad ih je angažirao da to rade i onda oni praktički skupe od njih.” “Dakle nema problema?” – “Ne, nema problema.” “A prisilna prostitucija? A žene iz drugih država? Koje tuku i kojima oduzimaju putovnice?” – “To su obični klišeji.” “Obični klišeji?” – “Da, obični klišeji, sve to.” Vrti mi se u glavi. Alarmantno je što ovdje ima žena koje u to vjeruju. “Nikad nisam o tome razmišljala na taj način”, kaže jedna. “Ali da, istina je, tako je to, sa ženskom seksualnošću, i nije pravedno da ne postoje bordeli za žene.”

Zašto žene dolaze u Doña Carmen, pita jedna. Legitimno pitanje, pomislim, kad očito nema nikakvih problema. “Dolaze zbog poreza”, Henningova objašnjava, koja je minutu prije oduševljeno govorila o Bugarkama i Rumunjkama ovdje u prostituciji koje se mogu same uzdržavati i priuštiti su lijepu malu kuću i prije svega mogu prehranjivati svoje obitelji. “Kada izađu, imaju problema s Poreznom koja procjenjuje njihovu zaradu, i onda su gotove. Zato dolaze ovdje. Kada izađu, sve su švorc i u dugovima. Totalno siromašne.”

Što bi osim poreznog savjetovanja prostitutke mogle tražiti od organizacije koja tvrdi da ne postoji prisilna prostitucija, trgovanje ljudima, svodnici, nasilje u prostituciji? “Ali rade li to zbilja žene slobodne volje?”, pita jedna. Juanita Henning se obrecne: “Samo to pitanje je već tako diskriminatorno.”

Kad smo izašle, pitam neke žene vjeruju li u to što su čule unutra. “Djelomično”, kažu. Neke misle da je prilično pretjerano. Ali druge su u potpunosti nasjele na priču koju su čule.

Vraćam se akciji Kein Ort des Vergnügens (eng. No Place Of Pleasure), akciji koja, za razliku od organizacije Doña Carmen, nije spomenuta nigdje u gradskom programu za Bahnhofsviertelnacht. Aktivistkinje koje se zalažu za ukidanje prostitucije, žene iz nekoliko organizacija, postavile su nekoliko plakata u boji na zemlju kako bi odale počast ženama ubijenima u prostituciji. Iako je riječ samo o potvrđenim slučajevima i samo o ženama koje su “radile” u Frankfurtu, zastrašujuće su brojni. Ljudi im prilaze, pale svijeće i ostavljaju cvijeće. Tužan je to prizor i uvelike odudara od onoga što sam upravo čula, i također je u velikoj opreci s okolinom: do sada su ulice već pretrpane ljudima koji su bučni, piju, slave, izmiješani su s mušterijama koje izlaze iz bordela kao da su upravo kupili cigarete na kiosku. Aktivistkinje dijele letke prolaznicima, potiču na diskusiju. Većina je pogođena ovime. Neki brišu pokoju suzu, drugi se prisjećaju sličnih slučajeva u svojim obiteljima, dok nam treći govore o prostitutkama ubijenima u Frankfurtu koje još nisu zaslužile spomena ni u kakvom izviješću.

U pokrajnjoj ulici, striptizete plešu na splavi. U drugoj ulici, potpuno ušlagirani ljudi lunjaju amo-tamo ispred centra za ovisnike[3]. Transeksualna prostitutka korača ulicom u potrazi za mušterijama. A ja se pitam: ima li ovdje itko ikakvog razloga za slavlje? Nije li neprilično posipati šljokicama ovaj jad, ovo nasilje ovdje i pretvarati ga u cirkus? Što se događa u ovim ljudima koji dolaze ovamo u potrazi za zabavom? Ne razumiju li da je šut adrenalina što ga dobivaju od posjeta takvom prostoru polusvijeta duboko buržujski? Da je to što je njima jednokratna prilika nekome drugome svakodnevni život i praksa?

I pitam se je li ovo ono što Grad Frankfurt drži za adekvatne informacije o prostituciji? Ture po bordelima više nisu dio službenog programa, to je istina, Doña Carmen pak jest, s ciljem da “informira” o prostituciji uz prezentaciju i diskusiju na kraju. Uz neprekinuti niz praznih fraza, izvrtanja i umanjivanja koja mi se vrzmaju po glavi, pitam se isto što se ovdje događa, s Hell’s Angels i porezima. Dragi Grade Frankfurte, je li to istina? Surađuješ li s organiziranim kriminalom kako bi se domogao para za Poreznu upravu? I ako ne surađuješ, zašto se ne pobuniš što te se prikazuje na taj način? Je li to dobro za imidž koji je “oh-tako-zločesti-i-uzbudljivi-polusvijet”? Pitam se. Organizacija koja neumorno govori o “takozvanoj prostituciji” i “takozvanom trgovanju ljudima” trebala bi nas prosvijetliti po pitanju prostitucije, sudeći prema službenoj brošuri koju je izdao Grad Frankfurt, ali primjerice o svim ubojsvtima, o svem nasilju koje vrše mušterije, svim podacima koje imamo o prostituciji, ljudi uče samo zahvaljujući neumornom radu šačice aktivistkinja koje nisu ni dio službenog programa. Čini se da Frankfurt uopće ne mari za svoje prostitutke. Barem nakon što više ne mogu plaćati poreze zbog svoje prerane smrti.

Natrag kod kuće nalazim izvještaje na internetskom forumu za mušterije, o ženama u Laufhaus u kojemu D. unajmljuje sobu. Ima nekih od kojih me prolazi jeza.

“Takoo dobro! Onda možemo jahati ovu vruću kobilu dok je trudna AO” (AO: bez kondoma.)

“Da, ova cura je “nažalost” malo ćaknuta! Pa ajde ti budi izjeban i zasperman od 30 tipova dnevno. I Crystal radi ostalo s njom.”

“Odlične fotke! Očito ga je baš dobila sinoć, kad joj je pička tako crvena!”

“S. je vrlo predana kurva, ponekad radi AVO[4]. Nadrogirana je, totalno bezvoljna. U njoj možeš raditi što hoćeš, tamo dolje joj staviti bilo što. Boce, svijeće, itd. Radi samo AO. Unutra ima malu spužvu za kontracepciju, lol. Redovito je jebem tvrdo i svršim duboko pred njenom maternicom.”

“Bok ljudi, i ja sam bio s (ne mislim to uopće ružno) trudnim smećem “S” i zaspermao sam je (koliko je to bilo moguće) prekrasno i duboko. Jedino je cura, kako je već spomenuto, jako trudna (dijete izlazi van i odlazi u veljači kaže) i nažalost dosta je ćaknuta i prosta više od ičeg, tako da se jedva možeš koncentrirati na jebanje. (i jako je teško razgovarati s njom) Unatoč tome je jako draga i puno sam se smijao s njom, oboma nam je bilo zabavno, ali nekako mi je i žao nje. Svakako ću je posjetiti opet ovih dana…”

 “Bio sam tamo jučer također i tražio sam je, ali u sobi u kojoj je bila i koja se može vidjeti na slikama ima sada i jedna deblja Turkinja s 3 – 6 madeža na licu…ona je dala da je se jebe i zasperma AO za 25 eura. Seks igračke nisu nikakav problem. Na drugom forumu ima opis da je stavila dildo koji je našla negdje.”

“Tu me pljuni ako ta nije trudna. Totalno se vidi: debeli loptasti trbuh, masna kosa, noge u japankama totalno oštećene, potpuno raščupana masna izblajhana kosa… kad se sjetim kako je bila počela… Ali očito je usmjerena od nekamo drugamo, previše pritiska ili isisavaju iz nje previše love..” (izvor)

L. je poznata kao jedan od najvećih repozitorija sperme u BHV[5]. Nema se što dodati gornjem opisu, ja je smatram tipično ciganska-kurva-lijepom. Čim se približiš njenoj sobi započinje šou pokazivanjem svojih sisa, masiranjem svoje pičke (u mom slučaju nosila je samo grudnjak, bez gaćica) i odmah te zgrabi za hlače. “Hajde, dragi, uštrcaj spermu u moju pičku”. Što da muškarac radi? Cijena od 30 eura je bila isto okej. (izvor)

“Rano uvečer S. je već bila prilično ušlagirana, ili od lijekova ili drugih psihoaktivnih supstanci. Sjedila je na krevetu u jednoj od svojih neobičnih kurvinskih krpa i mijauknula kad sam ušao. Pustila je moja odlučna usta da je poljube i moje pohlepne prste da je grabe po sisama i pička se pojavila samo tako. Bez brbljanja prvo sam razodjenuo sebe pa nju. Stavio sam tri prsta da probam njenu nabreklu pičku, raskopanu od poroda, ostavio solidnu količinu sperme u kurvi” (izvor)

Ali ništa od ovoga nije problem, zar ne? Zato što gađenje znači da vam je netko privlačan. I nikad ga nema u prostituciji, uopće. To je ono što sam naučila danas.

Dodajmo tome pivo, koju cigaretu, malo glasne glazbe, partijanje s kolegama –  Bahnhofsviertelnacht Frankfurt hura! Ako ti nije razlog za slavlje, što jest?

(C) Huschke Mau 2017 

twitter.com/huschkemau

facebook.com/huschkemau

www.huschkemau.de