Nalazimo se usred iscrpljujuće rasprave o ulozi govora u održavanju rasnih predrasuda u našoj kulturi. Predsjednički kandidat Joe Biden potaknuo je razgovor kada se prisjetio svoje suradnje s ozloglašenim rasističkim demokratom iz Mississippija, Jamesom O. Eastlandom. “Čujte, nikad me nije nazvao ‘dečko’; uvijek me zvao ‘sinko'”, prisjetio se Biden.
Govorio je o minulim godinama kao o vremenu “ljubaznosti”, što je navelo kritičare_ke da primijete da rasisti poput Eastlanda ‘dečkima’ obično nazivaju odrasle crne muškarce, što podrazumijeva umanjivanje i degradaciju.
Takva uvredljiva retorika dio je našeg modusa operandi i često djeluje ispod površine svjesnog izbora. No, ova prašina koja se u zadnje vrijeme podigla oko jezika mogla bi imati pozitivan ishod i skrenuti pozornost na činjenicu da govor također može perpetuirati štetne stereotipe. A muškarci nisu jedini koji koriste govor u svrhu diskriminacije.
Otkako sam bila djevojčica, ljutila bih se na majku kada mi je govorila da ide na bridž s ‘drugim djevojkama’. “Koje djevojke?!”, mislila bih. Imala je tada četrdeset i pet godina, a ‘djevojke’ su bile njezine prijateljice, također u srednjim četrdesetima. Nisam joj tada ništa rekla, ne znajući da je moja šutnja suučesništvo u perpetuiranju stereotipa da su žene djetinjaste. To je bilo onda; sada, kada čujem takvo ponižavanje, ne šutim.
Prije nekoliko godina pratila sam muža na oftalmološki pregled. Prije posjete liječniku, pacijenti_ce moraju obaviti nekoliko rutinskih laboratorijskih pretraga. Laboratorijske tehničarke su sve bile žene. Nakon vađenja krvi, voditeljica ureda nam je rekla da čekamo na šalteru dok nas “jedna od djevojaka” ne prozove. Opet sam se nakostriješila. Koje djevojke?! Prvo sam pomislila, da su tehničari bili muškarci, bi li nam rekla da “pričekamo dok nas ne prozove jedan od momaka”? Umjesto da prešutim, pretpostavila sam da nije mislila ništa loše, pozvala sam je u stranu i rekla da želim porazgovarati privatno. Rekla sam joj što mislim i, nakon isprva defenzivnog stava, poslušala je što želim reći. Pitala me kako da to drugačije kaže i predložila sam joj da kaže pacijentima_cama da će ih tehničar_ka prozvati kada ih liječnik_ca bude spreman_a vidjeti.
Od tada više nisam bila u toj ordinaciji ured, ali sigurna sam da je naš razgovor podigao svijest voditeljice o tome što nesvjesno radi, i smanjio mogućnost da se ista pogreška ponovi.
Kao što Carmen Rios piše na internetskoj stranici Everyday Feminism, “izgovaranje ‘djevojka’ mi dolazi prirodno, kao i mnogima drugima. Ali, kao što je nazivanje cijelih grupa ljudi ‘dečki’ široko rasprostranjena i potpuno normalizirana praksa koja nenamjerno minimizira postojanje žena, to čini i nazivanje skupine žena ‘djevojkama'”.
“Pa ipak, korištenje riječi ‘djevojke’ vrlo se rijetko smatra seksističkim. Zapravo, to i dalje uglavnom prolazi neprimijećeno, čak i kada to izgovore osobe koje bi trebale znati bolje. Čak i feministički mediji koriste riječ ‘djevojke’ kao kategoriju tema za odrasle ili priča o odraslim ženama. Prisjetite se naslove serija Girlfriends, New Girl, Gilmore Girls, pa čak i Girls Lene Dunham, filmova poput Girl with The Dragon Tattoo, Girl: interrupted i Dream Girls, te knjige Girlboss.
Nazivanje žena djevojkama uobičajena je pojava, a većina ljudi ni ne trepne dok to čine ili kad to čuju od nekog drugog. Zapravo, nazivanje žena djevojkama toliko je normalno da se ljudi zapravo osjećaju nelagodno nazivajući ih umjesto toga – ženama. Ipak, s tom se nelagodom važno suočiti. Kada nazivamo žene ‘djevojke’, koristimo moć jezika kako bismo ih umanjili. Negiramo njihovu zrelost, njihovu odraslu dob i njihovu stvarnu moć. Kada ženu nazovete djevojkom, zapravo govorite mnogo vrlo ozbiljnih stvari o rodnoj politici i ženskosti”.
A tu su i ozbiljne posljedice.
Djevojka je žena mlađa od osamnaest godina, pa kad se riječ “djevojka” koristi za opisivanje odraslih žena, to znači da su žene nezrele ili djetinjaste. Stoga jezik održava stereotip o ženama kao emocionalnim, iracionalnim, slabim i bespomoćnim.
Postoje i druge zabrinjavajuće posljedice. Kada se žene nazivaju djevojčicama, to olakšava nadređenima na radnom mjestu da ignoriraju njih i njihov doprinos. Takav se odnos može odraziti i na napredovanje na radnom mjestu, jer je šefovima teško razumjeti sposobnosti “djevojaka” ili njihov potencijal za napredovanje u karijeri. Nadalje, teško je misliti o sebi kao o sposobnom vođi i misliocu kad te zovu djevojkom ili, još gore, kad misliš da si djevojka. Da i ne spominjemo “detalj” kako u hrvatskom jeziku ne postoji adekvatna imenica ženskog roda za vođu i mislioca (op. Prev.).
Takvo je ponašanje privuklo međunarodnu pažnju u 2015. kada je britanski medij The Guardian izvijestio da je tadašnje ministrica obrazovanja Nicky Morgan i ministrica energetike Amber Rudd ispred Downing Streeta 10 dočekao fotograf koji ih je pozdravio s “Dobro jutro, djevojke!”. “Morgan ima 42 godine, a Rudd 51. Obje su daleko iza sebe ostavile svoje tinejdžerske godine, kada bi takav pozdrav možda bio prikladan. Morgan, koja je također ministrica za žene – žene! – i ravnopravnost, duhovito je uzvratila. “Djevojke? Djevojke?!”, povikala je. Fotograf se brzo ispričao.
Nažalost, čak ni starost ne jamči zaštitu od štetnog djelovanja stereotipnog jezika. To sam osvijestila kad sam prije nekoliko godina kada sam majku – koja je tada bila stara otprilike kao ja danas – odvela na liječnički pregled. Medicinska sestra imala je nekoliko pitanja, a sva ih je postavila meni. Moju majku, koja je tada bila posve sposobna, kao što sam i ja danas, posve je ignorirala, – kao da uopće nije bila u ordinaciji. Kad sam primijetila uzorak ponašanja, prozvala sam sestru i inzistirala da sva svoja pitanja postavi osobi koja ima odgovore – mojoj majci.
Baš kao što su crne muškarce svih dobi degradirali tako što su ih zvali dečkima, žene svih dobi se ponižava i trivijalizira tako što su ih naziva djevojkama.
Nadajmo se da će prašina koja se pdoigla oko Bidena potaknuti smislenu raspravu o jeziku i predrasudama, koja će imati pozitivan utjecaj pred američke predsjedničke izbore 2020., i mnogo duže.
