Tijekom doručka za Očev dan, moj petogodišnji sin je sa svojim prijateljima iz razreda pjevao pjesmu o očevima, pjevušeći o “tati koji je velik i jak” i “popravlja stvari svojim čekićem” te je povrh svega “zbilja cool”.
Nema ništa loše u većini ovih kvaliteta, ali kada se te riječi prenose kao pjesma koja određuje identitet maskuliniteta, ograničavamo ne samo dječje shvaćanje toga što zapravo znači biti otac, već i što to znači biti muškarac – baš kao i dječak.
Kada se očevi pojavljuju u dječjim slikovnicama, oni nasmijavaju i vode sinove na avanture ili su primjer fizičke snage ili stoičke neovisnosti. Postoje rijetke iznimke u dječjim knjigama gdje otac loše prikazuje (bez simboličke geste) svoju ljubav prema sinu (primjeri su Pogodi koliko te volim i Oh, Oh, Baby Boy). Baš kao što predavanja ženskih studija odavno ispituju načine na koji rodni jezik podcjenjuje žene i djevojčice, sve veći opus istraživanja pokazuje da stereotipne poruke jednako oštećuju dječake.
Pedijatrijsko istraživanje iz 2014. otkrilo je da su majke češće vokalno komunicirale s novorođenim kćerima, nego s novorođenim sinovima. U drugom istraživanju, tim britanskih istraživačica/ča je otkrio da su Španjolke češće koristile emocionalne riječi i teme dok su razgovarale sa svojim četverogodišnjim kćerima, nego sa svojim četverogodišnjim sinovima. Zanimljivo je da je isto istraživanje otkrilo kako je vjerojatnije da kćeri, više nego sinovi, s očevima razgovaraju o svojim emocijama vezanim uz prijašnja iskustvima. Tijekom tih razgovora, očevi su koristili više emotivnih riječi sa svojim četverogodišnjim kćerima, nego s četverogodišnjim sinovima.
Štoviše, studija iz 2017. koje su vodile/i istraživačice/i Sveučilišta Emory otkrila je, između ostaloga, da očevi također pjevaju i osmjehuju se više svojim kćerima i koriste “analitički” jezik, koji potvrđuje njihovu tugu daleko više nego što to rade sa sinovima. Riječi koje koriste sa sinovima više se usredotočuju na postignuća – poput “pobjeda” i “ponos”. Istraživačice/či vjeruju da ta odstupanja u očevom jeziku mogu doprinijeti “dosljednim nalazima da djevojčice nadmašuju dječake u rezultatima školskog uspjeha”.
Nakon posjeta hitnoj službi za slučajne ozljede, druga studija otkrila je da roditelji oba roda različito razgovaraju sa sinovima nego što to čine s kćerima. Skoro je četiri puta veća vjerojatnost da će djevojčicama reći da budu opreznije kad se ponovno upuštaju u istu aktivnost nego dječacima. Ista je studija navela ranija istraživanja koja su otkrila da su roditelji oba roda koristili “smjernice” prilikom podučavanja njihovih 2 do 4-godišnjih sinova kako se spustiti sa stupa na igralištu, ali zato nude opsežna “objašnjenja” kćerima.
Čini se da suzdržan način na koji očekujemo da dječaci govore utječe čak i na njihovu pismenost. U svojoj knjizi “Muževnost u Americi”, Michael Kimmel, istraživač i autor muških studija, tvrdi da ” je tradicionalni kurikulum humanističkih znanosti smatran feminizacijom dječaka”. To nigdje nije više istinito nego na satovima engleskog jezika gdje, kao što sam svjedočio nakon više od 20 godina podučavanja, dječaci i mladići dovode u red druge dječake i mladiće koji pokazuju otvoren interes za književnost ili zadatke kreativnog pisanja.
Tipično, čitanje i pisanje publicistike nadilazi prozivke jer publicistika predstavlja malu prijetnju za dječake, ali fikcija, a osobito poezija, mediji su za strah. Zašto? One su jezik emocionalne izloženosti, navodne ženske “slabosti” – ono što ih je naše učenje naučilo da u najboljem slučaju izbjegnu, a u najgorem potisnu.
Žene često kažu da žele da muškarci budu emocionalno transparentni s njima. No, kako stručnjakinja za ranjivost i sram Brené Brown otkriva u svojoj knjizi “Daring Greatly”, mnogima postane nelagodno ili se čak povlače ako muškarci pristanu na tu ponudu.
Doista, kanadsko istraživanje je pokazalo da su ispitanice u dobi 18 – 24 godine smatrale muškarce privlačnijima ako su koristili kraće riječi i rečenice te manje govorili. Ovaj nalaz se poklapa s istraživanjima doktorice Brown, što upućuje na to da što manje muškarci riskiraju ispoljavanje emocija, to se čine privlačnijima.
No, takvo potiskivanje poruka muškarcima ne dolazi prirodno, jer izgleda da se oni rađaju emotivno osjetljiviji od djevojčica.
Tijekom tri desetljeća istraživanja Edwarda Tronicka su ispitivala međusobno djelovanje dojenčadi i njihovih majki. On i njegovi kolege iz odjela za novorođenčad medicinskog fakulteta na Harvardu su otkrili da su majke nesvjesno u interakciji s novorođenim sinovima pažljivije nego s novorođenim kćerima jer su sinovi trebali više podrške za kontrolu svojih osjećaja. Neka od njihovih istraživanja pokazala su da je emocionalna reaktivnost dječaka eventualno bila “ograničena ili možda podložnija promjenama od reaktivnosti djevojčica”, napisao je dr. Tronick u mailu. Majke su ovo pokrenule putem fizičkog povlačenja.
“Dakle, “očvršćivanje” novorođenih dječaka započinje rano u tipičnim interakcijama”, rekao je dr. Tronick, “i mnogo prije nego što jezik igra svoju ulogu.”
Judy Chu, humana biologinja, provela je dvogodišnju studiju četverogodišnjih i petogodišnjih dječaka i utvrdila da su bili pronicljivi kao i djevojčice pri ‘čitanju’ emocija drugih ljudi i kultiviranju bliskih, smislenih prijateljstava. U svojoj knjizi “Kad dječaci postanu dječaci”, ona to potvrđuje time, da kada su dječaci dosegnuli prvi razred, ponekad ranije, zamijenili su svoju urođenu empatiju za učeni stoicizam i veću emocionalnu udaljenost od prijatelja. Zanimljivo je da su ovo novo ponašanje prihvatili isključivo u javnosti, ali ne i kod kuće ili kada su njihovi roditelji bili okolo.
Zašto ograničavamo emocionalni rječnik dječaka?
Govorimo si da pripremamo naše sinove da se bore (doslovno i figurativno), da se natječu u svijetu i gospodarstvu koji su okrutni i kruti. Što ih prije pripremimo za ovu distopijsku budućnost, to će biti bolje. No psihologinja s Harvarda, Susan David, tvrdi da je suprotno istinito: “Istraživanje pokazuje da ljudi koji potiskuju emocije imaju nižu razinu otpornosti i emocionalnog zdravlja.”
Kako možemo ovo promijeniti? Možemo započeti, kaže dr. David, dopuštajući dječacima da iskuse sve svoje osjećaje bez osude ili nudeći im rješenja. To znači da im se pomaže da nauče ključne lekcije da “emocije nisu dobre ili loše” i da “njihove emocije nisu veće od njih samih. Ne treba ih se bojati.”
Recite dječacima: “Vidim da si uzrujan” ili ih pitajte: “Kako se osjećaš?” ili “Što ti se sada događa?” Ne mora postojati veliki plan izvan ovog, ona kaže. “Samo budite tu za njih. Neka razgovaraju. Pokažite da želite čuti što govore.“
Prevela i prilagodila Mia Vodopija
