Kada je prošle godine osnovan HNIP (Hrvatski novinari i publicisti) koji je okupio ekipu nezadovoljnika/ca HND-om, a sa svrhom “zaštite digniteta struke i profesionalnih prava novinara”, pomislila sam – ovo neće na dobro. Prvo radno predsjedništvo HNIP-a sastojalo se od tri osobe – Katje Kušec, Marka Juriča i Hrvoja Juvančića, a pridružili su im se novinari i novinarke od kojih su neki/e u međuvremenu zasjeli na važne funkcije na javnoj televiziji. Pa, nabrojimo njih i njihove funkcije.
Siniša Kovačić – najprije je brzopotezno zasjeo na čelo HNIP-a, a potom još brzopoteznije, nakon promjene vlasti, na mjesto (v.d.) ravnatelja Hrvatske televizije. Njegovom zalaganju svjedočimo svakodnevno nešto više od mjesec dana, a u javnosti je zapažen kao najpredaniji provoditelj “reformi” u ime koalicije/suradnje na vlasti. Zatim, Jozo Barišić koji se popeo na mjesto v.d. ravnatelja Programa HRT-a, pa su njih dvojica odmah imenovali svoju kolegicu iz HNIP-a Tončicu Čeljuski v.d. vršiteljicom dužnosti HRT – HTV 4. Tu je i Karolina Vidović Krišto – nije naodmet podsjetiti se na njenu burnu karijeru – bivša urednica emisije “Slika Hrvatske” koja je u eter pustila propagandni prilog “Pedofilija kao temelj spolnog odgoja?”, pa je emisija skinuta s programa, pa ju je branila Judith Reisman, pa je malo uvrijedila Radmana, pa je dobila otkaz, pa je dobila spor protiv Zagreb Pridea, pa je Zagreb Pride podigao tužbu na Ustavnom sudu, pa se učlanila u HNIP (možda i obrnuto?), pa su je vratili na HRT u Informativni medijski servis, pa je postala urednica Studia 4.
U kadrovskom “preslagivanju” na HRT-u svoje je mjesto dobio još jedan istaknuti član HNIP-a – staro lice HTV-a, novo lice središnjeg Dnevnika – Branimir Farkaš. Ne čudi ni članstvo Marija Raguža, koji je se s mjesta glavnog urednika religijskog programa popeo na mjesto v. d. rukovoditelja Radne jedinice Produkcijski odjeli (nekoliko njegovih zaslužnosti: voditelj tv-projekta Papa u Hrvatskoj 2011., dugogodišnji kolumnist “Katoličkog tjednika”, autor dokumentarca o Alojziju Stepincu “Moja je savjest čista”…, te dugogodišnji urednik (instaliran od HBK-a) još dugovječnije “legendarne” emisije “Mir i dobro”).
O Katji Kušec se spekuliralo kao novoj glavnoj urednici Prvog programa, no zasjela je na mjesto nove/stare Radne jedinice HRT-ovi centri. Spomenut ću još nekoliko ključnih lica HNIP-a, čije angažmane na javnoj televiziji tek možemo očekivati. Jedan od utemeljitelja HNIP-a Marko Jurič započeo je svoju novinarsku karijeru kao fotoreporter notornog ST-a, a danas je jedno od udarnih lica Z1 televizije kao urednik i voditelj emisije “Markov trg”, zbog čijeg je govora mržnje ta televizija bila nedavno suspendirana, ali o tome, kao i o događajima koji su uslijedili (proustaškom pohodu na Vijeće za elektoničke medije, raspuštanju VEM-a i ostavci Mirjane Rakić) sve znate.
Znate i da je na čelu pohoda bio Velimir Bujanec, još jedno ključno i zvučno ime HNIP-a. Kada uskoro pročitate kako je nova satirička emisija na javnoj televiziji njegovo djelo i shvatite da se ne radi o News Baru – znat ćete da je došlo vrijeme u kojemu su se srušile nepostojeće granice između satire i govora mržnje, ili bolje rečeno da je satira postala govor mržnje i obrnuto.
Javni “razgovor” i licentia poetica
Jučer sam, dakle, prisustvovala nečemu što se zvalo Javni razgovor: Satira ili govor mržnje – gdje je granica? – svojevrsnom “okruglom stolu” u organizaciji HNIP-a (Hrvatski novinari i publicisti), a događaj je bio upriličen u prostorijama Matice hrvatske, gdje je ovo društvo u srpnju prošle godine i osnovano. Događaj je najavljen kao “jedan razuman razgovor o stanju u novinarstvu i medijima na kojemu ćemo se baviti novinarskim, književnoteorijskim i pravnim okvirima ove kontroverze” namijenjen zainteresiranim intelektualcima, sa uvaženim književnim teoretičarem prof. Tomislavom Brlekom kao uvodničarom. Osim prof. Brleka, govornici/e su bili Katja Kušec (novinarka i dopredsjednica HNIP-a), novinar i književnik Vedran Kukavica, književnik i publicist Hrvoje Hitrec te odvjetnik Nevio Svilar. Nismo čuli/e razlog niti ispriku zbog nedolaska najavljenog Denisa Kuljiša. Moderator je bio tajnik HNIP-a Hrvoje Juvančić (najpoznatiji po svom dokumentarnom serijalu “Genetsko porijeklo Hrvata” iz 2007.).
Nisam ni pravnica, ni književna teoretičarka, ni književnica, a kamoli publicistica (!), a teško da sam i intelektualka po mjerilima Matice hrvatske. Očekivala sam relativizaciju pojmova govora mržnje i satire, no svejedno me je uspjela iznenaditi količina besvijesti, neinformiranosti, neznanja i one vrste manipulacije koju ne možeš ni uhvatiti za rep jer je potpuno besmislena. Ukratko, nit je bilo razuma, nit je bilo razgovora. Kada za Juvančića kažem da je bio “moderator iz pakla” vjerujte da to nadilazi sve znane nam karakteristike lošeg moderatora. Žao mi je jedino što nisam bilježila crtice svaki put kada je izgovorio [parafraziram] “sve je to fluidno” i “nitko ne može to definirati” i “proizvoljno” i “improvizacija”, pa da vas mogu precizno izvijestiti o količini “proizvoljnosti” koja je pratila ovaj navodni razgovor. (Eh da, omiljena fraza mu je bila i licentia poetica).
Što se najave tiče, moderator je učinio sve što je mogao kako bi se tema zadržala okvirno na “stanju u novinarstvu i medijima”, opstruirajući svaku naznaku da bi se razgovor doista mogao povesti u smjeru novinarskih, književnoteorijskih i pravnih okvira navodne “kontroverze”. Doduše, takve naznake su dolazile tek od nekolicine posjetitelja/ica, a govornici su pokazali neopisivu količinu nefokusiranosti na temu (koliko god tema besmislena bila), zapravo nefokusiranosti na bilo što. Tomislav Brlek započeo je svoj uvod također inzistirajući na proizvoljnosti definicije satire, izabravši po meni možda i najnerelevantniju i najbesmisleniju poznatu definiciju kao svoju najdražu, a koja se svodi otprilike na “satira je spor o prelasku granice”. Brlek je tako nabrajao i citirao malo na hrvatskom, više na latinskom, klasike starorimske književnosti – po meni tendenciozno opisujući kao najvažnije odrednice satire opscenost i ad hominem napade (karakteristične za starorimsku književnost i u drugim žanrovima), a preskočivši u potpunosti antičke korijene satire i, primjerice, Aristofana i staru antičku komediju čija je osnovna funkcija bila politička i uperena na tadašnje društvene moćnike i politike koje su provodili.
Kada je uvodničar krenuo nešto reći o funkciji satire, moderator ga je naprasno prekinuo i dao riječ Katji Kušec koja nam je “iz prakse” govorila o definiranju granice između dobrog i lošeg ukusa. Potpuno nevezano za najavljenu temu. Bilo je tu spominjanja “dobrog kućnog odgoja”, primjerene poetike novinarstva, loše obrazovanih mladih novinara/ki i, naravno, još malo inzistiranja na proizvoljnosti svega i pozivanja na vlastiti profesionalni novinarski nerv koji se zasniva na iskustvu te odgoju i obrazovanju.
Teško mi je prenijeti o čemu je potom govorio novinar, urednik i književnik Vedran Kukavica, ali mislim da se svodilo na jal prema satiri za koju smatra da je jedina profitabilna, da je problematično što se pretvorila u profesiju (!?) i što je plaćena. Naravno, on smatra da taj monopol pripada, citiram, lijevoj satiri (koja je plaćena od stranih elemenata i fondova ljevičarske provenijencije) i da tako nema poštenog tržišnog natjecanja. Kukavica je napisao i nedavno objavio navodno vrlo duhovitu knjigu “Ja nisam Švabo! Roman o identitetu, Dalmaciji koja ne vidi more, utvrđivanju očinstva i juhi od tikve” (Profil, 2015.), no nekako sumnjam u njegovu poetiku, s obzirom da su mi poznati njegovi agresivni i nacionalistički statusi na društvenim mrežama, još iz vremena “desnog bunta” na HRT-u prije par godina, a u kojem su (gle čuda!) tada prednjačile dvije heorine HNIP-a – Katarina Vidović Krišto i Helena Krmpotić.
Hrvoje Hitrec se jadao o svojoj teškoj sudbi satiričara u doba komunističkog mraka, nemušto odgovarajući na inzistiranje moderatora o tome koliko je bilo “opasno pisati satiru u totalitarnim vremenima”, da bismo na kraju čule/i tek kako je jedine posljedice imao njegov (Hitrec reče pravovjerni) mentor Fadil Hadžić, koji bi zbog svog nestašnog štićenika bio povremeno pozivan na “obavještajni razgovor”. No, Hitrec nas je (opet na nagovor moderatora) počastio pravom “poslasticom” – svojom nedavnom kolumnom kakve redovno objavljuje na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća. (Vjerujte mi bilo je gore od nedavnog mučenja Hasanbegovićevim tekstovima kojemu sam nedavno prisustvovala).
O doprinosu odvjetnika Nevia Svilara nemam što reći. Referirao se doduše na neke slučajeve Europskog suda, no ti slučajevi manje-više nisu imali veze s ičim što bi se pravno definiralo kao govor mržnje. Nismo niti jednu pravnu definiciju govora mržnje unatoč postojanju brojnih dokumenata, mehanizama i radova koji je definiraju. Pa ni onu nejasnu i, kako se čini neiskoristivu, kakva stoji relativno odnedavno u Kaznenom zakonu RH.
U raspravi kojoj su pripušteni/e i posjetitelji/ce, javilo nas se nekoliko. Odnosno, neki su se javili, a neke je prozvao moderator. Moderator je, predvidljivo, prozvao “cijenjene goste iznenađenja” – Dubravka Ljubića – višeg ustavnosudskog savjetnika na Ustavnom sudu, Vladu Jukića – ravnatelja Klinike za psihijatriju Vrapče, te Smiljanu Škugor Hrnčević – bivšu ravnateljicu Hine. (Primjetit ću da se Škugor hrnčević posebno istaknula u ovom “razgovoru” kao gorljiva zastupnica prava većine, pa mislim da ima veliku šansu ponovno zasjesti na čelo Agencije).
Svoj pokušaj da navedem prisutne da definiramo pojmove o kojima navodno razgovaramo, ukazujući kako u pravnoj teoriji i praksi govor mržnje nije tako fluidan pojam, smatram neuspješnim, ali ne i potpuno promašenim. Objasnila sam kako mislim da stvaranje pojmovne pomutnje ide u korist onima kojima odgovara takva prouzvoljnost, a koji su u pravilu moćnici (politički i crkveni), koji tu relativizaciju koriste kako bi dodatno obespravili i obezvrijedili one koji nemaju moć (manjine, povijesno ranjive, diskriminirane i opresirane skupine). S druge strane, satira ima svoju društveno-političku funkciju i sredstvo je borbe obespravljenih protiv tih istih moćnika, stoga nema smisla povlačiti paralele i navodne granice, jer su to dvije posve odvojene stvari. Neki od domaćina su bili, čini mi se, isprovocirani, a moderator me je upitao – znači li to da govor mržnje ne može biti uperen protiv većine? Da, znači upravo to. Ne može, barem prema onome kako ga definiraju međunarodni i europski akti. I to bi trebao znati svatko tko je došao govoriti na tu apsurdnu tribinu. Kolegica, koja se također predstavila kao zainteresirana građanka, postavila je pitanje Tomislavu Brleku – smatra li da je društvo zrelo onoliko koliko oni koji su na poziciji moći mogu “podnijeti” satiru? Brlek je odgovorio potvrdno.
4S – Seks, sport, skandal i ?
Kolega, također zainteresirani građanin, pri kraju tribine pokušao je intervenirati u hajku protiv “Lijepe naše haubice” (objavljene u tjedniku Novosti povodom vojne parade upriličena za proslavu Oluje). Hajku je potencirao naš moderator, a neki se (posebno bivša ravnateljica Hine), unatoč jasnom obrazloženju ustavnog stručnjaka, nisu mogli pomiriti da se taj slučaj pravno ne može okarakterizirati kao govor mržnje. Štoviše, izraženo je žaljenje što DORH nije pokrenuo postupak po službenoj dužnosti.
Nakon dva sata frustracije, uslijedilo je i malo humora i satire. Katja Kušec, u svom je završnom izlaganju htjela još jednom naglasiti važnost dobrog ukusa, profesionalizma i obrazovanja novinara, pa je rekla otprilike ovako – znate, danas vam u novinarstvu vladaju, žao mi je što ću to tako opisati, ali vladaju “4 S” – Seks, Skandal i Sport…. ??? I digitalizacija i digitalizacija, htjedosmo joj prišapnuti.
Ovaj javni razgovor je završio vrhunskim poentiranjem do tada neprimjetnog vremešnog zainteresiranog građanina iz pozadine. Naime, kada je potpredsjednica HNIP-a za kraj još jednom ponovila “kako danas svatko može biti novinar”, gospodin iz pozadine je mirno dodao: “Pa da, evo na primjer onaj Bujanec, pa to je nešto strašno!”.
Kako se ono kaže: gem – set – meč.
Na kraju je ekipa ostala u dvorištu Matičinog zdanja neformalno se družiti, pijuckati vino i naklapati o proizvoljnosti svega, a mi zainteresirani građani i građanke pobjegli smo glavom bez obzira u obližnji birc.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Kada je prošle godine osnovan HNIP (Hrvatski novinari i publicisti) koji je okupio ekipu nezadovoljnika/ca HND-om, a sa svrhom “zaštite digniteta struke i profesionalnih prava novinara”, pomislila sam – ovo neće na dobro. Prvo radno predsjedništvo HNIP-a sastojalo se od tri osobe – Katje Kušec, Marka Juriča i Hrvoja Juvančića, a pridružili su im se novinari i novinarke od kojih su neki/e u međuvremenu zasjeli na važne funkcije na javnoj televiziji. Pa, nabrojimo njih i njihove funkcije.
Siniša Kovačić – najprije je brzopotezno zasjeo na čelo HNIP-a, a potom još brzopoteznije, nakon promjene vlasti, na mjesto (v.d.) ravnatelja Hrvatske televizije. Njegovom zalaganju svjedočimo svakodnevno nešto više od mjesec dana, a u javnosti je zapažen kao najpredaniji provoditelj “reformi” u ime koalicije/suradnje na vlasti. Zatim, Jozo Barišić koji se popeo na mjesto v.d. ravnatelja Programa HRT-a, pa su njih dvojica odmah imenovali svoju kolegicu iz HNIP-a Tončicu Čeljuski v.d. vršiteljicom dužnosti HRT – HTV 4. Tu je i Karolina Vidović Krišto – nije naodmet podsjetiti se na njenu burnu karijeru – bivša urednica emisije “Slika Hrvatske” koja je u eter pustila propagandni prilog “Pedofilija kao temelj spolnog odgoja?”, pa je emisija skinuta s programa, pa ju je branila Judith Reisman, pa je malo uvrijedila Radmana, pa je dobila otkaz, pa je dobila spor protiv Zagreb Pridea, pa je Zagreb Pride podigao tužbu na Ustavnom sudu, pa se učlanila u HNIP (možda i obrnuto?), pa su je vratili na HRT u Informativni medijski servis, pa je postala urednica Studia 4.
U kadrovskom “preslagivanju” na HRT-u svoje je mjesto dobio još jedan istaknuti član HNIP-a – staro lice HTV-a, novo lice središnjeg Dnevnika – Branimir Farkaš. Ne čudi ni članstvo Marija Raguža, koji je se s mjesta glavnog urednika religijskog programa popeo na mjesto v. d. rukovoditelja Radne jedinice Produkcijski odjeli (nekoliko njegovih zaslužnosti: voditelj tv-projekta Papa u Hrvatskoj 2011., dugogodišnji kolumnist “Katoličkog tjednika”, autor dokumentarca o Alojziju Stepincu “Moja je savjest čista”…, te dugogodišnji urednik (instaliran od HBK-a) još dugovječnije “legendarne” emisije “Mir i dobro”).
O Katji Kušec se spekuliralo kao novoj glavnoj urednici Prvog programa, no zasjela je na mjesto nove/stare Radne jedinice HRT-ovi centri. Spomenut ću još nekoliko ključnih lica HNIP-a, čije angažmane na javnoj televiziji tek možemo očekivati. Jedan od utemeljitelja HNIP-aMarko Jurič započeo je svoju novinarsku karijeru kao fotoreporter notornog ST-a, a danas je jedno od udarnih lica Z1 televizije kao urednik i voditelj emisije “Markov trg”, zbog čijeg je govora mržnje ta televizija bila nedavno suspendirana, ali o tome, kao i o događajima koji su uslijedili (proustaškom pohodu na Vijeće za elektoničke medije, raspuštanju VEM-a i ostavci Mirjane Rakić) sve znate.
Znate i da je na čelu pohoda bio Velimir Bujanec, još jedno ključno i zvučno ime HNIP-a. Kada uskoro pročitate kako je nova satirička emisija na javnoj televiziji njegovo djelo i shvatite da se ne radi o News Baru – znat ćete da je došlo vrijeme u kojemu su se srušile nepostojeće granice između satire i govora mržnje, ili bolje rečeno da je satira postala govor mržnje i obrnuto.
Javni “razgovor” i licentia poetica
Jučer sam, dakle, prisustvovala nečemu što se zvalo Javni razgovor: Satira ili govor mržnje – gdje je granica? – svojevrsnom “okruglom stolu” u organizaciji HNIP-a (Hrvatski novinari i publicisti), a događaj je bio upriličen u prostorijama Matice hrvatske, gdje je ovo društvo u srpnju prošle godine i osnovano. Događaj je najavljen kao “jedan razuman razgovor o stanju u novinarstvu i medijima na kojemu ćemo se baviti novinarskim, književnoteorijskim i pravnim okvirima ove kontroverze” namijenjen zainteresiranim intelektualcima, sa uvaženim književnim teoretičarem prof. Tomislavom Brlekom kao uvodničarom. Osim prof. Brleka, govornici/e su bili Katja Kušec (novinarka i dopredsjednica HNIP-a), novinar i književnik Vedran Kukavica, književnik i publicist Hrvoje Hitrec te odvjetnik Nevio Svilar. Nismo čuli/e razlog niti ispriku zbog nedolaska najavljenog Denisa Kuljiša. Moderator je bio tajnik HNIP-a Hrvoje Juvančić(najpoznatiji po svom dokumentarnom serijalu “Genetsko porijeklo Hrvata” iz 2007.).
Nisam ni pravnica, ni književna teoretičarka, ni književnica, a kamoli publicistica (!), a teško da sam i intelektualka po mjerilima Matice hrvatske. Očekivala sam relativizaciju pojmova govora mržnje i satire, no svejedno me je uspjela iznenaditi količina besvijesti, neinformiranosti, neznanja i one vrste manipulacije koju ne možeš ni uhvatiti za rep jer je potpuno besmislena. Ukratko, nit je bilo razuma, nit je bilo razgovora. Kada za Juvančića kažem da je bio “moderator iz pakla” vjerujte da to nadilazi sve znane nam karakteristike lošeg moderatora. Žao mi je jedino što nisam bilježila crtice svaki put kada je izgovorio [parafraziram] “sve je to fluidno” i “nitko ne može to definirati” i “proizvoljno” i “improvizacija”, pa da vas mogu precizno izvijestiti o količini “proizvoljnosti” koja je pratila ovaj navodni razgovor. (Eh da, omiljena fraza mu je bila i licentia poetica).
Što se najave tiče, moderator je učinio sve što je mogao kako bi se tema zadržala okvirno na “stanju u novinarstvu i medijima”, opstruirajući svaku naznaku da bi se razgovor doista mogao povesti u smjeru novinarskih, književnoteorijskih i pravnih okvira navodne “kontroverze”. Doduše, takve naznake su dolazile tek od nekolicine posjetitelja/ica, a govornici su pokazali neopisivu količinu nefokusiranosti na temu (koliko god tema besmislena bila), zapravo nefokusiranosti na bilo što. Tomislav Brlek započeo je svoj uvod također inzistirajući na proizvoljnosti definicije satire, izabravši po meni možda i najnerelevantniju i najbesmisleniju poznatu definiciju kao svoju najdražu, a koja se svodi otprilike na “satira je spor o prelasku granice”. Brlek je tako nabrajao i citirao malo na hrvatskom, više na latinskom, klasike starorimske književnosti – po meni tendenciozno opisujući kao najvažnije odrednice satire opscenost i ad hominem napade (karakteristične za starorimsku književnost i u drugim žanrovima), a preskočivši u potpunosti antičke korijene satire i, primjerice, Aristofana i staru antičku komediju čija je osnovna funkcija bila politička i uperena na tadašnje društvene moćnike i politike koje su provodili.
Kada je uvodničar krenuo nešto reći o funkciji satire, moderator ga je naprasno prekinuo i dao riječ Katji Kušec koja nam je “iz prakse” govorila o definiranju granice između dobrog i lošeg ukusa. Potpuno nevezano za najavljenu temu. Bilo je tu spominjanja “dobrog kućnog odgoja”, primjerene poetike novinarstva, loše obrazovanih mladih novinara/ki i, naravno, još malo inzistiranja na proizvoljnosti svega i pozivanja na vlastiti profesionalni novinarski nerv koji se zasniva na iskustvu te odgoju i obrazovanju.
Teško mi je prenijeti o čemu je potom govorio novinar, urednik i književnik Vedran Kukavica, ali mislim da se svodilo na jal prema satiri za koju smatra da je jedina profitabilna, da je problematično što se pretvorila u profesiju (!?) i što je plaćena. Naravno, on smatra da taj monopol pripada, citiram, lijevoj satiri (koja je plaćena od stranih elemenata i fondova ljevičarske provenijencije) i da tako nema poštenog tržišnog natjecanja. Kukavica je napisao i nedavno objavio navodno vrlo duhovitu knjigu “Ja nisam Švabo! Roman o identitetu, Dalmaciji koja ne vidi more, utvrđivanju očinstva i juhi od tikve” (Profil, 2015.), no nekako sumnjam u njegovu poetiku, s obzirom da su mi poznati njegovi agresivni i nacionalistički statusi na društvenim mrežama, još iz vremena “desnog bunta” na HRT-u prije par godina, a u kojem su (gle čuda!) tada prednjačile dvije heorine HNIP-a – Katarina Vidović Krišto i Helena Krmpotić.
Hrvoje Hitrec se jadao o svojoj teškoj sudbi satiričara u doba komunističkog mraka, nemušto odgovarajući na inzistiranje moderatora o tome koliko je bilo “opasno pisati satiru u totalitarnim vremenima”, da bismo na kraju čule/i tek kako je jedine posljedice imao njegov (Hitrec reče pravovjerni) mentor Fadil Hadžić, koji bi zbog svog nestašnog štićenika bio povremeno pozivan na “obavještajni razgovor”. No, Hitrec nas je (opet na nagovor moderatora) počastio pravom “poslasticom” – svojom nedavnom kolumnom kakve redovno objavljuje na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća. (Vjerujte mi bilo je gore od nedavnog mučenja Hasanbegovićevim tekstovimakojemu sam nedavno prisustvovala).
O doprinosu odvjetnika Nevia Svilara nemam što reći. Referirao se doduše na neke slučajeve Europskog suda, no ti slučajevi manje-više nisu imali veze s ičim što bi se pravno definiralo kao govor mržnje. Nismo niti jednu pravnu definiciju govora mržnje unatoč postojanju brojnih dokumenata, mehanizama i radova koji je definiraju. Pa ni onu nejasnu i, kako se čini neiskoristivu, kakva stoji relativno odnedavno u Kaznenom zakonu RH.
U raspravi kojoj su pripušteni/e i posjetitelji/ce, javilo nas se nekoliko. Odnosno, neki su se javili, a neke je prozvao moderator. Moderator je, predvidljivo, prozvao “cijenjene goste iznenađenja” – Dubravka Ljubića – višeg ustavnosudskog savjetnika na Ustavnom sudu, Vladu Jukića – ravnatelja Klinike za psihijatriju Vrapče, te Smiljanu Škugor Hrnčević – bivšu ravnateljicu Hine. (Primjetit ću da se Škugor hrnčević posebno istaknula u ovom “razgovoru” kao gorljiva zastupnica prava većine, pa mislim da ima veliku šansu ponovno zasjesti na čelo Agencije).
Svoj pokušaj da navedem prisutne da definiramo pojmove o kojima navodno razgovaramo, ukazujući kako u pravnoj teoriji i praksi govor mržnje nije tako fluidan pojam, smatram neuspješnim, ali ne i potpuno promašenim. Objasnila sam kako mislim da stvaranje pojmovne pomutnje ide u korist onima kojima odgovara takva prouzvoljnost, a koji su u pravilu moćnici (politički i crkveni), koji tu relativizaciju koriste kako bi dodatno obespravili i obezvrijedili one koji nemaju moć (manjine, povijesno ranjive, diskriminirane i opresirane skupine). S druge strane, satira ima svoju društveno-političku funkciju i sredstvo je borbe obespravljenih protiv tih istih moćnika, stoga nema smisla povlačiti paralele i navodne granice, jer su to dvije posve odvojene stvari. Neki od domaćina su bili, čini mi se, isprovocirani, a moderator me je upitao – znači li to da govor mržnje ne može biti uperen protiv većine? Da, znači upravo to. Ne može, barem prema onome kako ga definiraju međunarodni i europski akti. I to bi trebao znati svatko tko je došao govoriti na tu apsurdnu tribinu. Kolegica, koja se također predstavila kao zainteresirana građanka, postavila je pitanje Tomislavu Brleku – smatra li da je društvo zrelo onoliko koliko oni koji su na poziciji moći mogu “podnijeti” satiru? Brlek je odgovorio potvrdno.
4S – Seks, sport, skandal i ?
Kolega, također zainteresirani građanin, pri kraju tribine pokušao je intervenirati u hajku protiv “Lijepe naše haubice” (objavljene u tjedniku Novosti povodom vojne parade upriličena za proslavu Oluje). Hajku je potencirao naš moderator, a neki se (posebno bivša ravnateljica Hine), unatoč jasnom obrazloženju ustavnog stručnjaka, nisu mogli pomiriti da se taj slučaj pravno ne može okarakterizirati kao govor mržnje. Štoviše, izraženo je žaljenje što DORH nije pokrenuo postupak po službenoj dužnosti.
Nakon dva sata frustracije, uslijedilo je i malo humora i satire. Katja Kušec, u svom je završnom izlaganju htjela još jednom naglasiti važnost dobrog ukusa, profesionalizma i obrazovanja novinara, pa je rekla otprilike ovako – znate, danas vam u novinarstvu vladaju, žao mi je što ću to tako opisati, ali vladaju “4 S” – Seks, Skandal i Sport…. ??? I digitalizacija i digitalizacija, htjedosmo joj prišapnuti.
Ovaj javni razgovor je završio vrhunskim poentiranjem do tada neprimjetnog vremešnog zainteresiranog građanina iz pozadine. Naime, kada je potpredsjednica HNIP-a za kraj još jednom ponovila “kako danas svatko može biti novinar”, gospodin iz pozadine je mirno dodao: “Pa da, evo na primjer onaj Bujanec, pa to je nešto strašno!”.
Kako se ono kaže: gem – set – meč.
Na kraju je ekipa ostala u dvorištu Matičinog zdanja neformalno se družiti, pijuckati vino i naklapati o proizvoljnosti svega, a mi zainteresirani građani i građanke pobjegli smo glavom bez obzira u obližnji birc.
