Na rad i postupke djelatnika i djelatnica Centara za socijalnu skrb može se žaliti ukoliko smatrate da postoje osnove za žalbu. Najbolje je napisati pritužbu pismenim putem, a predstojnik svake podružnice, dužan je pismenim putem u narednih 15 dana obavijestiti podnositelja žalbe o poduzetim mjerama.
U našoj državi osoba koja se nalazi u upravnom postupku uvijek se može žaliti višim instancama, pa ipak kada se to i čini, pomaci su minimalni. Često građani/ke ni ne posežu za ovom mjerom uvjerene u njezinu beskorisnost.
Primjerice na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu 2013.g. zaprimljeno je 24, a u 2014. godini samo 7 pritužbi stranaka u postupku na rad sutkinja/sudaca u obiteljskim sporovima.
Halo, ima li koga u Centru za socijalnu skrb?
Ema, (podaci poznati redakciji) naša sugovornica iznijela je neprimjerene i nezakonite postupke Centra za socijalnu skrb svog grada gdje već godinama pokušava zaštiti svoje dijete od nasilnog oca.
“Naš sin danas ima 4 godine. Zajednički život smo započeli kad sam ostala trudna za vrijeme kratke veze. Vrlo brzo uvidjela sam partnerovo nasilničko ponašanje i bolesne ispade. Odselila sam i nakon rođenja djeteta podigila tužbu, odnosno pokrenula postupak utvrđivanja očinstva u prosincu 2011. Angažirala sam odvjetnika, pa ipak postupak je trajao do ožujka 2013. Bivši partner izbjegavao je, žalio se i odugovlačio postupak. Presudu je donio Županijski sud, a ja sam promijenila odvjetnika jer mi se činio nesposoban i uzela odvjetnicu.
Presudom je ocu djeteta određena alimentacija kao i termini viđanja sina. No, on ju nije poštovao ni u jednoj odrednici. Plaćao je neredovito, a susrete s djetetom ili izbjegavao ili me zvao po nekoliko puta dnevno. Psihičko maltretiranje se nastavilo i dalje, a već na prvom sudskom postupku, tražila sam psihijatrijsko vještačenje za njega, no sutkinja je odredila samo psihološko, koje je pokazalo da on nije sposoban biti s djetetom bez nadzora, što mog, što službene osobe iz Czss-a. Kako su mu viđanja određena svaki drugi vikend, u vrijeme kad Czss ne radi, gospođe iz Czss-a viđanjima nikad nisu prisustvovale, koliko god ih ja pozivala, govorila da moraju poštivati presudu, da i same time krše zakon i ostalo.
Na samom početku, kad su me pozvale u Czss, ispričala sam im za psihičko zlostavljanje koje je nadamnom vršio te im rekla da znam da po službenoj dužnosti one to moraju prijaviti policiji. No, nikad to nisu učinile, štoviše žena koja je bila zadužena za naš slučaj otišla je u mirovinu, bez da je išta prenijela kolegicama, niti napravila zapisnik, ništa. Pravnica u Czss- u, iako je imala uvid u dokumentaciju, čak mi je jednom rekla da što ja toliko pilim jer sam podnijela kaznenu prijavu protiv njega zbog maltretiranja. On je, kao odgovor na moju prijavu, podnio zahtjev za izmjenom presude u kojem traži da može dijete voditi sebi, a živi u gradu udaljenom od našeg 250 km i ne smije viđati dijete bez nadzora.
Kako je cijela priča sad opet aktualna, odnosno ponovo smo na sudu zbog moje prijave i njegovog zahtjeva, opet sam bila pozivana na sastanke u Czss. Nisam bila svjesna da djelatnica koja je otišla u mirovinu ništa nije prenijela kolegicama koje sad rade na našem slučaju.
Njima uopće nije bilo jasno što se događa i kako nas otac djeteta oboje maltretira i ne poštuje pravomoćnu presudu. Na kraju sam shvatila da ništa ne znaju te im cijelu priču doslovce ponovno prepričala i dokumentirala.
Na zadnjem ročištu je psihologinja iz Czss-a trebala na temelju svega do sada predložiti da se nad ocem djeteta napravi psihijatrijsko vještačenje. Ne da to nije napravila, nego je poslala pravnicu koja je samo sutkinji predala papir kojeg uopće nije trebala predati – to je bio zapisnik s jednog od sastanaka u Czss-u na kojem smo bili bivši partner i ja. Zapisnik nije imao veze s onim što smo tamo razgovarali i ništa mi nije bilo jasno kad sam to uvidjela. Srećom, na taj sam sastanak pozvala i svoju kolegicu s posla, koja može kao svjedokinja taj zapisnik oboriti, ako će biti potrebno.
Djelatnici/ice Czss prekršile su (ne)radeći svoj posao, kao da nisu u pitanju ljudski životi, više zakona. Osim što ne obavljaju nadzor na viđanjima (prekršile Kazneni zakon, čl.173) i što nisu policiji prijavili psihičko zlostavljanje po službenoj dužnosti (prekršile Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, čl.8), propustile su još postupiti po Obiteljskom zakonu čl.237 – trebale su upozoriti oca djeteta da je neplaćanje alimentacije kazneno djelo i trebale su podnijeti kaznenu prijavu protiv njega – ja sam im više puta rekla da ne plaća alimentaciju, ali one ne da nisu napravile ništa, nego su mi rekle da nema baš nekog smisla da ja to njima prijavljujem.
Nakon što sam odlučila sama im pročitati zakone, pravnica mi je rekla da donesem još neke dokumente i da će onda pokrenuti proceduru privremenog uzdržavanja od strane države. Takvo rješenje je vezano uz prijavu Državnom odvjetništvu, ali to nisu učinile.
Prekršile su i Obiteljski zakon čl 114 to je lišenje prava na roditeljsku skrb jer otac tri mjeseca nije skrbio za dijete i kad sam ih pitala što s tim, rekle su da je to jako teško i da ne to neće pokretati, što su također po zakonu dužne.
Na svaku njegovu lažnu prijavu reagirale su i odmah mene pozivale na sastanke gdje sam im morala dokazivati da bivši partner laže.
Jasno sam im rekla da su pristrane, da nemaju pojma raditi sa žrtvama nasilja, da ne obavljaju svoj posao i da rade samo štetu i djetetu i meni. Ali za sada nisam postigla niti to da obavljaju svoj posao po zakonima i propisima, a kamo li da pruže institucionalnu zaštitu djetetu i meni samoj” – zaključila je Ema.
Ministarstvo socijalnog užasa i Ministarstvo spore pravde
Velik broj roditelja, uglavnom majki, u Hrvatskoj pokušavaju ostvariti osnovno djetetovo pravo na život sudskim putem. To zapravo znači da su u Hrvatskoj zakoni kojima se uređuju dječja prava, pogotovo pravo na skrb i uzdržavanje često mrtva slova na papiru. Zakoni kojima bi se štitila majka dok ta prava pokušava ostvariti, ne postoje. Kao da se radi o individualnoj borbi pojedinaca protiv sustava umjesto da sustav štiti njih, što pokazuje svu njegovu nefunkcionalnost i zapravo nakaradnost i izvitoperenost.
Jedna od takvih majki, koja već pet godina pokušava ostvariti prava svojih kćeri na uzdržavanje od strane oca, koja je iskoristila sve legalne načine i pri tome javno govorila o svemu što proživljavaju i djeca i ona je Maja Geček Jelić. Odgojiteljica, blogerica, novinarka i kolumnistica, žena čija djeca petu godinu ne primaju alimentaciju od strane oca, niti ih on viđa ili se na bilo koji način brine, osnovala je Udrugu jednoroditeljski obitelji “Hrabra srca” kako bi i drugima koji se nalaze u sličnoj situaciji nesebično pomogla.
Je li ovakav višegodišnji angažman, javno i dokumentirano obraćanje ministrici socijalne politike i mladih Milanki Opačić i ministru pravosuđa Orsatu Miljeniću išta doprinijelo ostvarivanju osnovnih egzistencijalnih prava Majinih maloljetnih kćeri?
Ne samo da nije, nego u nadležnim ministarstvima i našim nezavisnim sudovima i ne vole ljude koji imaju građansku hrabrost javno izreći kako zapravo ta državna tijela funkcioniraju. I najbitnije od svega, dvije djevojčice u državi gdje se vode bitke za navodno što bolji Obiteljski zakon, potpisuju međunarodne konvencije o pravima djeteta, donose Nacionalne strategije za prava djece, nemaju ništa od toga kao da i nisu stanovnice Republike Hrvatske.
Prije pet i pol godina, u ožujku 2010. prestala je postojati obiteljska zajednica Maje i njezinog supruga, te se podnio zahtjev za razvod braka. Dva mjeseca kasnije, odmah na prvom ročištu ocu koji se složio da djevojčice stare 10 i 2,5 godina ostanu živjeti s majkom, određena je privremena mjera uzdržavanja i on ju je izvršavao tri naredna mjeseca, a zatim je prestao.
Brakorazvodna presuda je postala pravomoćna godinu dana kasnije u ožujku 2011. godine. Maja navodi: “On nije ništa plaćao, pa sam 6 mjeseci nakon toga podnijela u Centru za socijalnu skrb, zahtjev za privremeno uzdržavanje od države. Dakle u rujnu 2011.g., kad sam istovremeno podnijela i prijavu na policiji. Djeca su tri mjeseca nakon toga počela dobivati privremeno uzdržavanje, tj. u prosincu 2011. On je 6 mjeseci nakon toga uplatio dvije mjesečne rate, pa im je to uzdržavanje ukinuto. Tada sam ponovo morala čekati da prođe 6 mjeseci njegovog neplaćanja, da mogu opet podnijeti zahtjev u Centru za socijalnu skrb. Tada je djeci on ponovo odobren.”
Dvije godine kasnije od postignutog Riješenja i tri godine od kada smo prestali zajednički živjeti kćeri i dalje nisu primale uzdržavanje, niti su po volji svojeg oca, imale ikakav kontakt s njim, a kamo li neku brigu ili skrb. U to vrijeme bila sam nezaposlena i da nisam imala roditelje i prijatelje koji su nam pomagali, stvarno ne znam što bi bilo s djecom i samnom.”
U međuvremenu postupak je tekao dalje, a kako je bivši suprug prestao raditi, niti posjeduje imovinu, djeca nisu mogla ovrhom naplatiiti potraživanja.
U rujnu 2014.g. Maja je kao kolumnistica bjelovarskog portala Zvono.eu objavlila otvoreno pismo ministrici Milanki Opačić pod naslovom Moja djeca nisu samo broj. To su osobe sa svojim potrebama, željama, radostima, tugama, strahovima i snovima, čije dijelove prenosimo:
“Poštovana gospođo Opačić!
Ja sam samohrana majka dvije kćeri. Samohrani sam roditelj kao i vi, mada su Vaš i moj život, poput života na dvije različite planete. Ne očekujem da razumijete, ne očekujem čak niti suosjećanje. Želim samo da se moja priča, koja je ujedno i priča mnogih drugih samohranih roditelja u našoj državi, čuje. I da odjekne tako glasno da se zidovi Vašeg ministarstva zatresu.
To se naravno neće dogoditi, ali ja imam snažnu potrebu, ispisati svoju priču.
Samohrani sam roditelj već godinama. Iako se po pravilima zakona, ne bih smjela tako nazivati, jer moja djeca oca imaju. No, smije li se roditeljem zvati netko tko je prije gotovo pet godina, napustio svoje dvije kćeri, tko ih sve to vrijeme nije vidio, pitao za njih ili platio alimentaciju. Po svakoj logici, zdravom razumu, moralnom i ljudskom pitanju, takva osoba se roditeljem, nikako ne bi smjela zvati, niti više imati, bilo kakva prava.
Ja, bez obzira, što je otac moje djece već godinama odsutan i ne znamo njegovo boravište, a s djecom nije u kontaktu gotovo pet godina, još uvijek nemam potpuno skrbništvo. Pokušala sam preko Centra za socijalnu skrb, riješiti to pitanje, ali su me uputili na sud i rekli mi kako su jako male šanse, da to pitanje riješim. Ja sam nezaposleni samohrani roditelj, tako da nemam novaca za dobrog odvjetnika, koji bi mi pomogao na tom putu.
U svom novom Obiteljskom zakonu, najavili ste mnoge promjene, kao što je npr. novčana kazna, čak i kazna zatvora za one roditelje, koji drugom roditelju, ne dozvoljavaju susrete s djecom ili manipuliraju na mnoge načine. Slažem se u potpunosti da postoje razne situacije, gdje se jedan od roditelja, nakon razvoda, osvećuje ili manipulira preko leđa djece i takvi slučajevi se trebaju riješiti, čak i kazniti.
Ali, odgovorite mi, molim Vas, što je sa svim onim roditeljima koji su, poput oca moje djece, a upoznata sam da takvih očeva, ali i majki, ima jako mnogo, napustili svoju djecu, poput stare krpe i koji ne bi svoju djecu prepoznali, niti da ih slučajno, sretnu na cesti.
Oni, koji godinama ne brinu na bilo koji način, niti maju ikakve uvide u to, što se s njihovom djecom dešava.
Njih ne treba kazniti za kršenje Obiteljskog zakona, u kojem stoji da je dužnost roditelja, brinuti o svojem djetetu?
Hoću li biti kažnjena i ja, ako se nakon deset godina, pojavi otac moje djece, pa ih odjednom poželi vidjeti, a ja to neću dozvoliti? Takvih slučajeva ima bezbroj, a vidim da o njima, nitko nije razmišljao?”
Maja je posebno ministrici i javnosti obrazložila što prolaze žene i djeca koja se nalaze u borbi za alimentaciju, nazvala je to krvavim ratom u kojem su gubitnici djeca: “Borba oko naplate alimentacije je jedna posebna priča. Djeca su u tom slučaju, samo još jedan broj u nizu, spremljen u nekom fasciklu, koji čeka svoj red. Kada sam sada već davno, krenula u tu borbu, našla sam se u začaranom krugu, prepunom birokratskih prepreka, inertnosti našega pravosuđa, nemara i nebrige.
To je jedna kafkijanski obojena priča, gdje prolaze godine i godine, a ja, kao i mnogi drugi, ostajem bez živaca, prolazeći potpune apsurde naše države, koja je prepuna velikih parola o brizi za djecu, prepuna galame i buke oko socijalne države i djece, kao naše budućnosti. Sve mi to sada, nažalost zvuči kao loš vic.
Obiteljski zakon kaže: “U svim postupcima u obiteljsko-pravnim stvarima u vezi s djetetom nadležna tijela moraju postupati žurno uz istodobnu zaštitu djetetove dobrobiti.”
Kada sam prije tri godine, prvi puta prijavila neplaćanje alimentacije na Policijskoj upravi, nisam ni sanjala da će proći godine, a da ja neću, postići apsolutno ništa. Nakon kratkog vremena, pozvana sam na Općinsko državno odvjetništvo dati izjavu. I tu slučaj staje, zbog toga što otac moje djece, izbjegava doći dati izjavu, bježi, skriva se, ima više adresa pa ga se ne može naći.
Još uvijek mi je nevjerojatna činjenica, da u današnjem modernom svijetu, umreženom i tehnološki naprednom se nekoga ne može naći gotovo godinu dana.
Odbijam također vjerovati da se ne može, već jednostavno, nikoga nije briga. Pita li se itko, kako žive sva ta djeca, dok godinama traju procesi na sudu? Naravno da Vi nikada niste razmišljali o tome, jer imate veliku plaću, dadilje, koje Vam se brinu o djeci i vjerujte mi, nemate pojma, kako uistinu izgleda život, jednog samohranog roditelja.
Uz to što sam sama s dvoje djece, morala sam imati snage, hrabrosti, smirenosti i čelične živce, boriti se s institucijama, koje nikako ne rade svoj posao, s birokracijom i sporosti pravosuđa. Tu su i sve one svakodnevne stvari, mnoga teška dječja pitanja na koja odgovora, jednostavno nema.
Od moje prijave do podizanja optužnice, prošla je gotovo godina. A od podizanja optužnice do prvoga ročišta, još više od pola godine. Tri ročišta, iako je situacija bila tako jasna i čista, ali se optuženi nije pojavljivao, a jednom je govorio laži. Zadnje ročište, održano je prije dvije godine, nakon moje prijave.
Za dva kaznena djela, izrečena mu je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci, s primjenom uvjetne osude, tako da se izvršenje jedinstvene kazne zatvora odgađa na vrijeme od tri godine, pod uvjetom da optuženi kroz to vrijeme, ne počini novo kazneno djelo, ta da u roku od godine dana isplati neplaćene iznose uzdržavanja, te da ubuduće redovito plaća.
Sve zajedno, od tada su prošle tri godine, otac moje djece nije platio neplaćene iznose tj. svoj dug i ne plaća niti redovite mjesečne iznose. Moja borba sada traje četiri godine i ne vidim joj kraj. Ako uskoro ode u zatvor, to neće ništa značiti mojoj djeci. I sada mi recite što znače ove riječi na papiru o žurnosti i zaštiti dječjih prava?
Riječi na papiru, bez značenja, bez težine, bez ikakve veze s realnošću države u kojoj živimo.
Čime je on i još tisuće sličnih zaslužio trošiti novac poreznih obveznika, sjedeći u zatvoru, na toplom, s osiguranom hranom i vodom, s krovom nad glavom i čak mogućnošću obavljanja nekog posla?
Dok moja djeca, nemaju pravo na bilo što, a ja imam samo mnoge fascikle pune papirologije, rješenja, presuda, koje ništa ne znače, kao i sve više bora na licu, a sve manje snage.
Mene i brojne roditelje u meni sličnoj ili istoj situaciji nitko ne pita kako se snalazimo, imaju li naša djeca sve što im treba, jesu li gladna ili ne, je li im toplo zimi i imaju li sve potrebno za školu.
Kao što je meni, kao samohranom roditelju, teže naći posao, iako sam diplomirani odgajatelj predškolske djece, s višegodišnjim radnim stažem. Već mnoge godine sam samo broj na Zavodu za zapošljavanje.
Dok se s druge strane, ovakvi očevi, ali i majke, izvlače, skrivaju, rade na crno, prepisuju imovinu i manipuliraju sustavom koji im to omogućuje. Oslanjaju se na sporost i inertnost pravosuđa, ne birajući sredstva. Odriču se djece i pronalaze rupe u zakonima.
Do kada će im to biti omogućeno?
Draga gospođo ministrice, ovo je samo dio svakodnevice jednog samohranog roditelja. Teška, naporna i stresna borba za alimentaciju, stotinu obaveza s djecom, beskonačno traženje posla ili za mnoge posao i žongliranje između posla i svih obaveza u kojima ste sami.
Kako je moguće u jednoj pravnoj državi, ako je uopće više možemo nazivati tako, da netko tko ukrade nešto ide u zatvor, a netko tko svaki mjesec svojoj djeci “krade od usta”, godinama i godinama, šeće sasvim slobodno po našoj državi ili svijetu?
Kakva Vam je to država, gdje djeca ne mogu ostvariti svoja osnovna prava, te se njihovi slučajevi, godinama povlače po ladicama sudskih službenika i čekaju da dođu na red?
Kakav je to apsurd od države, gdje ja, ako već godinama potpuno sama, bez drugog roditelja svoje djece, odgajam svoju djecu, brinem o njima i radim sve one velike i male stvari, koje su bit i poanta roditeljstva samog, ne mogu se zvati isključivim skrbnikom, već moram prolaziti teške, mučne i dugogodišnje sporove na sudu, kako bih se i to možda, izborila za taj naziv, tj. za samostalno i isključivo pravo da sve odluke o svojoj djeci donosim ja?
Znam da će za vas ovo vjerojatno biti samo još jedna dosadna ispovijed razočarane žene koja živi u Hrvatskoj. Znam da ovo nećete vjerojatno niti pročitati. No pišem Vam u svoje ime i u ime svih onih koji će se prepoznati u mojoj priči. A znam da ih je mnogo. Previše.
Postoji toliko samohranih roditelja, majki, ali sve više i očeva, koji prolaze zaista teške trenutke.
Umjesto da im se olakša, kao da se čini sve, kako bi im se još više zakomplicirao život.
Svaku vašu parolu, shvaćam sve više kao riječi bez pokrića, jer ne vidim da se bilo što godinama promijenilo u praksi.
Mene, kao niti mnoge, ne zanimaju pravne formulacije, kozmetičke promjene, kojima se apsolutno ništa ne mijenja, zanimaju nas kvalitetna i brza rješenja, koja će našoj djeci poboljšati život.
Ja Vas za kraj pitam, kako bi Vama bilo, da je Vaše dijete, samo broj u nekoj ladici?
Da Vam se život sastoji od obilaženja institucija, hodanja po sudovima i hladnoće sustava?
Kako bi Vam bilo da se godinama vrtite u krug, bespomoćni i usamljeni, jer vidite, da nikoga, uistinu nije briga?
Da ne spavate noćima od brige i osjećaja nepravde, zbunjeni i tužni, pitajući se, u kakvoj to državi živim?
Naša djeca nisu slučajevi pod nekim brojem. To su osobe, sa svojim potrebama, željama, radostima, tugama, strahovima i snovima.
Snovima, koji se ne razlikuju mnogo od snova Vašeg djeteta, od snova sve djece.
Oni samo žele normalno i sretno djetinjstvo. Kao što to žele, sva djeca ovoga svijeta.
Ali i to je nažalost, postalo mnogo.”
Majino otvoreno pismo, prenijeli su drugi portali, objavljeno je na blog servisu i izazvalo reakcije javnosti. Pročitali su ga i u Ministarstvu i reagirali na autoričine navode. Kako je reagiralo prozvano Ministarstvo i koje posljedice su iz toga proizašle opisala je Maja na portalu Zvono.eu:
“Priča iz sudnice ili tko je ukrao slobodu govora?
Kada sam prije dva mjeseca, napisala otvoreno pismo ministrici Milanki Opačić, tj. njenom Ministarstvu nisam se posebno nadala odgovoru, niti bilo kakvoj reakciji s vrha. Pisala sam više iz nekih svojih razloga i potreba.
Pismo je o velikoj borbi samohranih roditelja, o borbi za alimentaciju, o svim preprekama koje treba pokušati savladati, o zakonima, koji i nisu tako loši, ali se ne provode u praksi, te najviše o sudskim postupcima, koji traju godinama te se ništa ne rješava. Sudstvo je sporo, inertno, neefikasno i licemjerno. Djeca su obično samo slučajevi, brojevi u nečijoj ladici. Zaboravljeni slučajevi.
No, na moje veliko iznenađenje, reakcija se ipak dogodila. Prvo sam dobila odgovor od pomoćnice ministrice Opačić, koja mi obećava pomoć, ali me također uskoro pozivaju iz nadležnog Centra za socijalnu skrb, da dođem dati izjavu. Uglavnom formalnost, s mojim potpisom na kraju. Nakon toga dobivam odgovor i od pomoćnice ministra pravosuđa, jer je proslijeđeno spomenutom ministarstvu te mi gospođa piše, neka navedem detaljno o kojem se postupku radi, broj slučaja i naziv suda. Šaljem joj odgovor, čisto iz znatiželje, što će učiniti s tim.
Nakon nekog vremena, dobivam poziv na sud, na ročište zbog opoziva uvjetne presude. Ocu moje djece istekla je uvjetna kazna, još prije dva mjeseca, te bi zbog toga što nije ni sada platio svoj dug, niti plaća mjesečne rate alimentacije, trebao odslužiti zatvorsku kaznu. Napominjem da je slučaj, tj. njegovo trajanje, a moja borba, ušlo u četvrtu godinu.
Dakle, bila sam pozvana kao svjedok, jer su moja djeca maloljetna, te sam im na sudu, zakonski zastupnik.
•••
Dolazim tamo, pregledavaju mi torbicu, mene…
Osjećam neku vrtoglavicu, oblijeva me hladan znoj. Mislila sam nekad, da će biti lakše s godinama, da ću otupjeti, oguglati, postat će normalno stajati na sudskim hodnicima, čekati da me prozovu…Ne, ipak nije lakše. Teret je nekako veći.
Čekam i gledam, hoće li on doći. Ne dolazi, naravno.
Pozivaju me unutra, konstatiraju da osuđenik nije došao, ali to pada u drugi plan, kao i više puta dosad. Da nisam došla ja, sigurno bih platila novčanu kaznu. Sutkinja, koja godinama vodi slučaj, govori mi da moram govoriti istinu i sve one pravne gluposti, koje zvuče kada pogledam zašto sam ovdje, kao hrpa besmislica.
Istina? Ja godinama ovdje govorim istinu, je li vas ikada bilo briga za moju istinu? Za istinu mojih kćeri…
Nakon toga postavljaju mi formalna pitanja, te me ispituju. Nekih pet pitanja, na koja odgovaram niječno. Je li platio dug, plaća li mjesečne rate, viđa li djecu, kupuje li im poklone, jesam li u kontaktu s njim? Ne, ne, ne , ne i ne.
Moje ispitivanje je gotovo. U manje od minute.
Nakon toga, sutkinja me značajno pogleda i krene…
Počinje mi držati predavanje o mojem dopisu ministarstvu, jer ju je očito jako razljutilo, govori kako ja nisam shvatila neke stvari, kako ne razumijem ulogu suda, te kaznenog postupka. (što ne razumijem, kazneni postupak je tu zbog kazne i sama riječ mu govori o tome, razumijem ja sve, razumijem jako dobro, da vas jednostavno nije briga, ali je pogođen vaš ego, jer se netko usudio progovoriti javno). Ne govorim skoro ništa, jer mi ne dozvoljava da otvorim usta, ušutkava me i počinje podizati glas. Uspjela sam reći samo : Oprostite, ali ovo traje već evo četvrtu godinu. Na to, počinje još više podizati glas, govori mi neke naučene parole, vidno iživcirana pokazuje mi fascikl i govori kako je zbog mene, ona morala pisati očitovanje ministarstvu.
Ovo sve naravno ne ulazi u zapisnik, ne ostavlja dokaze, prepredeno poput lisice, sklanja svake dokaze, znajući da nitko iz sudnice, neće potvrditi moju priču.
Ostaje samo moja riječ. Ništa više.
Osjećam samo mučninu, dok na kraju ona spominje datum za 3 tjedna, kada će se ponovo održati ročište. Pitam, hoću li dobiti poziv, na što ona prokleto bezobrazno, počinje vikati, što niste slušali, rečeno vam je, drugi puta slušajte bolje.
Pokazuje mi pogledom vrata i govori: Doviđenja.
Tjera me van…
•••
Izlazim…
Uzimam stvari na porti, pridržavajući se za zid. Osjećam da gubim zrak.
Uspjeli ste me slomiti…
Do kuće hodam polako, pokušavajući doći do zraka. Zrak je hladan, vjetar oštar, noge su mi slabe.
Ne vidim ljude, samo siluete u prolazu. Vidim samo datum kada moram ponovo tamo. Par dana prije Božića.
Pitam se, mogu li dalje u svom nastojanju?
Trebam li baš sada dalje, napisati opet, žaliti se? Ili samo prešutjeti i priznati im pobjedu?
Hoću li se osjećati dobro, znajući da sam stala na pola puta?
To je kao da nisam učinila ništa. Hoću li se predati ili imam dovoljno snage i hrabrosti, nastaviti?
Onaj neki djelić mene, koji mi ne da, da se predam, jer ako se predam, ista sam kao oni, govori mi duboko u meni : Ne odustaj, ne daj im da ti oduzmu ono jedino što imaš, slobodu govora. Slobodu da se boriš, da govoriš, da pišeš istinu. Ne daj im i u ime svih drugih…”
Nakon što je prošlo devet mjeseci kako je Majino otvoreno pismo ministrici polučilo jedino rezultat da sutkinja Općinskog suda diže glas na nju jer se usudila javno progovoriti i kako su već bila održana čak tri ročišta opoziva uvjetne osude na kojima se pojavljivala samo ona, bez optuženika, sazvano je još jedno ročište tj.izvanraspravno vijeće, koje je održano sredinom lipnja ove godine. I tada je uslijedio novi šok.
Naime, samo dva tjedna prije ročišta promijenio se kazneni zakon i roditelju koji punih pet godina nije vidio svojom voljom vlastitu djecu, niti uopće zna kako ona više izgledaju, pa ni jesu li na životu, a kamo li da se financijski skrbio o njima, takvom roditelju promjena zakona umjesto kazne omogućila je i dalje takvo ponašanje.
U Riješenju kojeg su uručili majci navedeno je: “Presuda je mogla biti opozvana najkasnije do 18. ožujka 2015. godine. Tek naknadno izmjenom Kaznenog zakona koji je na snazi od 1. lipnja 2015.godine, rok od 6 mjeseci je produljen na rok od 2 godine. Kako je taj rok protekao, zamjenica Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru S.T. je na sjednici 11. lipnja 2015. godine, odustala od prijedloga za opoziv iz tih razloga…”
Maju su uputili da kao zakonska zastupnica ponovo pokrene postupak u ime svojih kćeri. Ona je to i učinila prije dva mjeseca.
U međuvremenu žive, a kakav je taj život u državi s takvim institucionalnim djelovanjem opisala je Maja Geček Jelić kao kolumnistica portala Zvono.eu u članku Moj epilog višegodišnje sudske borbe za alimentaciju svoje djece i njime prozvala Ministra pravosuđa Orsata Miljenića te ga upitala: “Poštovani gospodine ministre, kako da kažem svojoj djeci?”
“Kada je prije pet godina otac moje djece, prestao plaćati alimentaciju, nisam mogla niti sanjati kako će izgledati moja višegodišnja borba. To je borba s vjetrenjačama, igra živaca, slamanje psihe i previše izgubljenog vremena. To je borba za egzistenciju moje djece, gdje su nažalost, moja i ostala djeca koja su u takvoj situaciji, samo brojevi na već prašnjavim fasciklima u nečijoj ladici.
Jer nikoga nije briga.
Kada sam stekla pravnu mogućnost da neplaćanje alimenatacije prijavim nadležnim institucijama, a to je bilo prije četiri godine, još sam vjerovala u njih. I vjerovala sam u pravdu. Sada, nakon više godina, mogu jedino konstatirati, kako institucije ništa ne rade za one, za koje bi najviše trebali. Za djecu.
Kada sam prijavila neplaćanje alimentacije, koje je u našoj državi kazneno djelo, prošlo je kratko vrijeme, do prvog pozivanja. Pojavila sam se i dala izjavu, predala sve dokaze i vjerovala kako će institucije biti na strani djece i kako će se slučaj rješavati po pravilu ažurnosti i prioriteta, jer bi takvi slučajevi povrede uzdržavanja djece, to i morali biti.
No, već u startu nastali su problemi. Trebalo je nekako uzeti njegovu izjavu. A tu dolazi do izražaja sav nemar i nebriga sustava. Kako je moguće da gotovo godinu dana ne mogu naći nekoga i uzeti izjavu? Policija? Pravosuđe? Itko?
Svi njihovi izgovori, kako oni ne mogu ništa, jer takvi mijenjaju adrese svaki čas, kako bi izbjegli posljedice, potpuno su mi smiješni. Jedino ako me želite uvjeriti, kako su takvi neodgovorni roditelji, pametniji i lukaviji od naše policije i pravosuđa? Ako je tako, vama na sramotu.
Kada su ga ipak, slučajnim spletom okolnosti, nakon godinu dana, uspjeli naći i uzeti mu izjavu, moralo je proći još mnogo vremena, da se podigne optužnica, mada je slučaj bio jasan kao bijeli dan.
Ali to je sve bio samo početak. Na prvo ročište sam išla, gotovo dvije godine, od samog početka. Mnoga ročišta na kojima se nije pojavljivao, mnogo živaca i neprospavanih noći, mnogo stresa i čekanja. Previše čekanja.
Kada sam napokon dobila pravomoćnu presudu u kojoj se proglašava krivim i osuđuje ga se na deset mjeseci zatvora, uz uvjet od godine dana da plati sve zaostatke i svaki mjesec redovno plaća, mislila sam da se napokon, barem nazire kraj. Kraj agonije bez ikakvog smisla.
Jer zatvorska kazna, neće ništa značiti mojoj djeci.
Ali, ja sam se samo željela prestati “vucarati “po sudnicama i ročištima.
I prošla je i godina dana. Pomislih tada kako je to gotova stvar i da ipak pravosuđe, bar nešto pokušava napraviti.
No, trebalo je još nekoliko mjeseci da uopće dobijem poziv za ročište. Opoziv uvjetne kazne, pisalo je.
On nije vratio svojoj djeci niti jedne kune, niti je plaćao mjesečne rate alimentacije.
Djecu nije vidio godinama, niti pitao za njih. (Kako ne bi bilo nikakve zabune i ciničnih komentara, ogorčenih samohranih očeva, kojima svaka čast, nije prestao kontaktirati s djecom, zato što mu ja to nisam dala, branila mu na bilo koji način ili manipulirala bilo čime.)
Bio je to isključivo njegov prestrašni izbor i odluka. Ne sjeti se niti njihovih rođendana, niti bi više prepoznao svoju djecu, kada bi ih slučajno sreo na cesti.
O tome kako je bilo i još uvijek je zbog toga mojim kćerima, ne želim javno pisati. Vjerojatno si svaki normalan i odgovoran roditelj, može to sam zamisliti.
No, preživjele smo i moje kćeri su sasvim normalna djeca, pozitivna, bez trauma, dobro odgojena i uspješna u školi. Tu mogu jako puno zahvaliti i svojim divnim roditeljima, koji su svo ovo vrijeme, bili uz moju djecu i mene.
Sada radim, ali dugo vremena sam bila nezaposlena samohrana mama, sa dvoje djece, bez alimentacije. Istina, država daje u takvim slučajevima, pomoć za uzdržavanje u visini pola presuđene alimentacije. Ali to traje tri godine. Nakon toga, tko živ, tko mrtav.
Koga je briga…
Da je do naše države, sva ta djeca, mogu i umrijeti od gladi. Nikoga ne bi bilo briga. A da ne govorim o potpuno slaboj brizi za djecu samohranih roditelja, u psihološkom smislu. Imam sreće što sam uz sebe imala divnu obitelj i prijatelje, ali znam da mnogi, nisu te sreće.
Uglavnom, promijenio se kazneni zakon dva tjedna prije ročišta.
Sjedila sam tamo u sudnici i kao u magli slušala njihova objašnjenja, slušala sam sutkinju koja se ispričavala, gledala sam u njih, ne vjerujući svojim ušima i očima.
“Morate početi ispočetka” – čula sam jeku sutkinjinih riječi.
Što sam radila četiri godine? Gubila svoj život, svoje vrijeme, živce, snagu.
Gospodo, što ste vi radili četiri godine ? Ništa. Baš ništa.
Gospodine ministre, kako da to kažem svojim kćerima, od kojih je jedna uskoro srednjoškolka i gledala me pet godina kako se pokušavam izboriti za njena i sestrina temeljna ljudska prava. Za njihovu egzistenciju.
Kako da im kažem, da ste promijenili zakon i da apsolutno sve što sam radila sve te godine, ne znači baš ništa? Da sve te godine, kao da su bačene u vjetar? Da nisu ništa značile.
Hoćete li im se vi ispričati? Trebali biste.
Mojoj i svoj drugoj djeci, koja su se našla u istoj ili sličnoj situaciji. A znam pouzdano da ih je mnogo.
Kakve ste to zakone donijeli, ja Vas pitam?
Danas, kada sam nakon mjesec dana, smogla snage otići ponovo prijaviti neplaćanje alimentacije, danas znam, kako ću se boriti još nebrojeno mnogo godina. Gotovo da ste me slomili. I gospodinu, kojem sam dala izjavu, rekla sam otvoreno, kako je sve ovo, samo gubljenje vremena i kako sam potpuno razočarana našim pravosuđem.
Gospodin se čak složio sa mnom. Dakle, imate ljude koji rade za Vas, ali svoj posao, smatraju besmislenim.
Kada čitam ili gledam na televiziji, kako se bahato razbacujete parolama o uspješnosti našeg pravosudnog sustava, dođe mi mučnina.
A mene samo zanima, kako noću možete mirno spavati?
I kada ćete napokon u našoj državi, donijeti zaista zakone, kojima pokazujete da vam je stalo ?
Kada će u našoj državi zavladati pravda? Kada će naše pravosuđe prestati biti sporo, inertno i potpuno nezainteresirano?
Nekada, u bivšoj državi, nismo smjeli govoriti javno. Danas, smijemo reći ili pisati praktički sve što nam padne na pamet. Mada nitko tko bi trebao, ne čuje.
Tako ovo pišem i ja. Ali ne više u nadi, da će ikoga ovo dirnuti ili potaknuti na razmišljanje. Nikako ne više u nadi, kako će ova moja ispovijest, išta promijeniti.
Ali govoriti i pisati moram. Jer smatram kako je šutnja najveće zlo. I kako nikada, ali baš nikada ne smijemo šutjeti i trpjeti nepravdu. Jer smo onda isti. Isti kao oni drugi.
I na kraju, pišem ovo u svoje ime, ali i u ime svih onih ostalih koji imaju istu ili sličnu priču.
A mnogi se boje reći. I odlučuju šutjeti. Boje se za radno mjesto, boje se kako će ih slomiti i ušutkati, boje se za svoju i egzistenciju svoje djece.
Previše sam suza isplakala na hodnicima i pred vratima suda u svojem gradu. Ne plačem više.” – napisala je Predsjednica jednoroditeljske udruge “Hrabra srca” iz Bjelovara.
Maja Geček Jelić napisala je riječi kojima se ne obraća samo prozvanim ministrima, sutkinjama, drugim majkama i djeci u istoj situaciji nego svima. Napisala je tekstove koji ne smiju ostaviti ravnodušnim javnost koja ne može niti pretpostaviti s kolikim nefunkcioniranjem institucija i suludih prepreka se susreće žena koja se doslovce bori za golu egzistenciju djeteta. Tim riječima, kojim i sama kao autorica serijala o Roditeljstvu bez alimentacije, nastojim nešto pokrenuti i promijeniti, Maja je sve rekla:
“Ali ja ću govoriti i pisati o nepravdama, dok se nešto ne promijeni.
A promijeniti se mora hitno, bez odgode, bez izgovora.
Više ih ne želimo čuti.”
___
Povezani tekstovi:
{slika} Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta ‘Roditeljstvo bez alimentacije’ kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva. Riječ je o seriji članaka ‘Roditeljstvo bez alimentacije’.
