Prije nekog vremena vodio sam oca na liječenje od alkoholizma u KBC Sestre milosrdnice na specijalizirani Odjel za alkoholizam. Nakon mučnog procesa smještanja na taj odjel, imao sam sastanak sa socijalnom radnicom kojoj sam, između ostalog, spomenuo da je prije moj otac pio samo kad bi se vratio s posla i onda nakon toga zaspao, pa se to nije tretiralo kao problem jer je dobro funkcionirao na poslu i nije upadao u sukobe s nekim od članova obitelji, socijalna radnica je rekla: “Zamislite da se tako žena vrati s posla, popije si malo više i zaspi… Bi li se to tretiralo kao problem?” Rekavši to rekla je vrlo mnogo o vezi između (prepoznatog) alkoholizma i rodnih društvenih uloga.
Ubrzo sam čuo priču koja se jako dobro uklopila u to – na predstavljanju novih pacijenata/ica na kojemu je bilo poželjno da bude nazočna i pratnja, slušao sam i kratke priče drugih novopečenih pacijenata i pacijentica. Jedna od njih je bila i priča žene u srednjim godinama, supruge i majke koja se samoinicijativno prijavila na liječenje jer je, kako kaže, osjetila da joj previše odgovara domaće vino pa je u njemu pretjerivala do te mjere da više popodne nije mogla obavljati “kućne poslove”. Zamislite da se koji muškarac samo zbog toga sam prijavi na liječenje od alkoholizma?
Žena, kojoj i dalje “po prirodi stvari” pretežno pripadaju “kućni poslovi” poput kuhanja, peglanja, pospremanja i čišćenja, teško si može dopustiti da po povratku s posla (pretpostavka je da ima posao i koliko-toliko fiksno radno vrijeme što je u današnjim uvjetima sve rjeđe) popije količinu alkohola koja bi je omamila pred TV ekranom i od koje ne bi bila sposobna vješto obavljati reproduktivni kućni rad. Iz toga slijedi da bi njezin alkoholizam bio puno prije prepoznat i puno više osuđivan (nemojmo se zavaravati, alkoholizam kao uvelike diskursni konstrukt postoji zapravo samo u svom prepoznavanju, najčešće po “pečatu” za to nadležne institucije). S druge strane, kod muškarca se stanje omamljenosti i lijenosti nakon posla ne smatra (ili se vrlo rijetko smatra) problemom jer to je jednostavno tako “oduvijek bilo” ili to slijedi iz “prirode stvari”.
Iako je točno da sve više žena ima probleme s alkoholom (ali se i oni detektiraju na način da se o njima govori da ne mogu biti “dobre supruge ili majke”), i dalje je njihov broj puno manji – one su i dalje društveno u manjoj mogućnosti da postanu alkoholičarke, ali se njihov problem puno lakše prepoznaje (na tim je odjelima, unatoč porastu broja žena, više muškaraca, dakle nedvojbeno da je alkoholizam i dalje pretežno “muška” bolest). Još manje bi bilo medicinski evidentiranih alkoholičarki da se kod njih problem jednako teško prepoznaje kao kod muškaraca.
Iskustvo socijalne radnice koja cijeli svoj radni vijek radi s alkoholičarima i alkoholičarkama svakako se može smatrati mjerodavnim ako se bavimo komparacijom alkoholizma kod žena i alkoholizma kod muškaraca. Njezin komentar upućen meni je vjerojatno posljedica dugogodišnjeg bavljenja različitim slučajevima alkoholizma u muškaraca i žena pa i različitim slučajevima detektiranja tog problema. Iako bi svakako bilo korisno jedno izdvojeno sociološko istraživanje, smatram da nije potrebna nikakva introspekcija niti ispitivanje mišljenja za to da se složimo kako bi većina ostala zabezeknuta da se muškarac prijavi na liječenje od alkoholizma iz istog razloga zbog kojeg je to učinila i spomenuta žena.
U svemu se tome reflektira ozbiljni socijalni problem koji daleko nadmašuje svoju individualno-psihološku komponentu – još uvijek smo društvo u koje su duboko utkane rodne društvene uloge, tj. u kojemu je “zdravorazumski” i samorazumljivo određeno ono što se smatra “muškim”, a što “ženskim” poslom. Kako je sfera “ženskih” poslova uglavnom vezana za kuću i reprodukciju svakodnevnog života (a još su k tome danas žene skoro podjednako u radnom odnosu kao i muškarci zbog emancipacije u jednom smislu i potreba tržišta rada), od žene se očekuje prisebnost i radna sposobnost izvan samog radnog vremena (na stranu trenutno prekarni i fleksibilni uvjeti rada u kojima ni radno vrijeme nije fiksno, uključivši to u razmatranje, stanje je tim gore po ženu) dok se to u muškarca očekuje u manjoj mjeri. Shodno tome, opijanje alkoholnim pićima pa i ovisnost o njima prihvatljivija je u muškaraca najviše iz spomenutoga razloga. Političko-pravna emancipacija koja uključuje pravo glasa i punopravnu mogućnost djelovanja u javnom prostoru pa i jednako pravo na rad (što djelomično zadire u ekonomsku sferu, makar ne rješava ni približno probleme u njoj što se vidi upravo na primjeru kućnoga rada) puno lakše pobjeđuje nego kulturno-duhovna emancipacija koja bi uključivala odstranjivanje predrasuda o “muškim” i “ženskim” poslovima koje se opet bitno reflektiraju u praksi prve emancipacije. Nema prve bez druge emancipacije.
Problem alkoholizma u društvu nije samo onaj najvidljiviji problem koji možemo svakodnevno susretati na cesti, u kafićima, u kućama i stanovima te ga povezivati s ogorčenošću, depresijom, slabošću, siromaštvom, ili pak s obiješću i raskalašenošću, ovisno od slučaja do slučaja. To je problem koji vidljivo postoji samo u svom prepoznavanju od strane samog subjekta i institucije koja za to daje potvrdu. To prepoznavanje i označavanje ovisno je o društvenoj ulozi koju subjekt ima u društvu, a ovdje se izuzetno ističe rodni aspekt društvene uloge.
