Bez obzira mislimo li da je katastrofalno gospodarsko i ekonomsko stanje u Hrvatskoj posljedica nevjerojatno loše vođene politike u posljednjih dvadesetak godina ili je tek rezultat svjetske krize koja je zahvatila i nas, ljudi moraju nekako preživjeti dan i “danas”, prehraniti sebe i svoje obitelji i nemaju vremena analizirati zaključke Svjetskoga ekonomskoga foruma iz sata u sat. Kao i ostale hrvatske gradove, Rijeku je zahvatio val odljeva stanovništva u posljednjih petnaestak godina, polako ju je pokapala industrija koja je propala (brodograđevna, tekstilna, itd.), a ono što joj je sivilo “nesmotrenoga gospodarenja ljudskim resursima” ostavilo za danas jesu sve dulji redovi za pučke kuhinje, sve veći broj beskućnika/ica u prihvatilištu, otvaranje novoga prihvatilišta za beskućnike i opća apatija kao posljedica nemoći da se siromaštvo u tako malom gradu iskorijeni. No da pomaka (simboličnih) ima, barem dok se problemu siromaštva ne pristupi na ozbiljniji, savjesniji i sustavniji način, ima!
U Rijeci djeluju Socijalna samoposluga koja hranom i osnovnim higijenskim potrepštinama opskrbljuje najpotrebitije riječke obitelji te prihvatilište za beskućnike/ice Ruža sv. Franje koje pruža privremeni smještaj beskućnicima/icama. Negdje upravo iz redova Ruže sv. Franja rađa se i inicijativa za pokretanjem časopisa Ulične svjetiljke koji je u Hrvatskoj prepoznat kao dobar primjer ulične solidarnosti u gradu/ovima kojega/koje još jedino na životu održava pozitivna energija pojedinaca/ki, ljudi prvenstveno.
Ulične svjetiljke su prvi hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama koje izdaje Franjevački svjetovni red – Mjesno bratstvo Trsat (Rijeka). Sam projekt/program izdavanja časopisa počinje s realizacijom u rujnu 2008. godine s primarnim ciljem resocijalizacije riječkih beskućnika/ica. Časopis je to kojega stvaraju i distribuiraju beskućnici/ice, uz pomoć volontera/ki, ne samo u Rijeci, nego i u ostalim hrvatskim gradovima (Zagreb, Split, Vinkovi, Osijek, Varaždin). Od svake prodaje časopisa pola zarade ide beskućniku/ici-prodavaču/ici, a pola se uplaćuje za proizvodnju novih časopisa. Cijena časopisa je osam kuna, a nedavno je časopis primljen i u Međunarodnu mrežu uličnih novina te je tako postao dio velike svjetske obitelji uličnih časopisa. To primanje omogućit će mu i daljnju distribuciju putem interneta čime će se broj čitatelja/ica zasigurno uvelike povećati. Prodavači/ice se moraju pridržavati strogih pravila prodaje koji im nalažu da časopis prodaju na miran i nenametljiv način, da drugim prodavačima/icama iskazuju poštovanje te da se s njima miroljubivo dogovaraju oko lokacija prodaje časopisa, da potencijalne nesporazume rješavaju mirnim putem, da prilikom prodaje časopisa ne konzumiraju alkohol i(li) druga opojna sredstva te da poštuju odluku kupca glede kupnje časopisa.{slika}
Na poziv urednika časopisa riječkim književnicima/icama da svojim umjetničkim i(li) stručnim tekstovima obogate stranice časopisa krenula sam pisati kolumnu pod naslovom “Otkup pr(a)vih ideja” koja se prvenstveno bavi ženama na tržištu rada i ženskom problematikom općenito. Do sada su izašle dvije kolumne koje problematiziraju nezaposlenost žena u Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji s naglaskom na primjere pozitivne prakse/ideja/vizija. S obzirom da je u medijima najavljeno preseljenje pogona Riječke industrije odjeće RIO d.o.o koji zapošljava 174 osoba, pretežno žena srednje životne dobi, druga se kolumna tiče toga problema i potencijalnoga rješenja istoga.
Kao što sam na samome početku napisala, ljudima treba kruh sad i odmah, a ne sutra ili u srpnju i gladnoga se želuca ne maršira u promjenu. Energija ljudi koja rađa viziju, a vizija plan smanjit će, nadam se, broj uličnih prodavača/ica ovoga časopisa, a on će se tiskati kao primjer profesionalnoga vodiča drugim zemljama kako riješiti “svoj” problem siromaštva. Jer kao što kažu stihovi riječkoga sastava Gerila “Sve se mijenja oko vas i ulica vam šalje glas. Sad je red, sad je red, sad je red na nas!”
