Autocesta M7 je autocesta u Irskoj. Kreće iz Naasa u County Kidlareu pa sve do Limerick Cityja. Tijekom godina, autocesta je nadograđivana pa je danas s 164 kilometra najduža autocesta u Irskoj. Uslijed velikog prometa, brzih vožnji te drugih vanjskih i ljudskih čimbenika, na toj autocesti svakodnevno netko strada.
Bio je to ljetni dan, 26. lipanj 1996. godine. Promet je tekao uobičajeno. Žena s plavom kratkom kosom vozila je crvenu Opel Calibru. Vozila je brzo. I inače je vozila brzo i kršila puno propisa i dobivala puno kazni. Ali toga dana ništa brže nego inače. Zaustavila se na crvenom svjetlu blizu Naas Dual Carriageway, sve skupa oko predgrađa Dublina. Žena plave kratke kose nije vidjela da ju prati motocikl. Dok je stajala na crvenom svjetlu, pored nje se zaustavio motocikl na kojem su bile dvije osobe. Dogodilo se praktički u sekundi. Iz neposredne blizine ubijena je sa šest metaka. Fatalno. Umrla je odmah.
Da je žena plave kratke kose preživjela, za dva dana govorila bi na Freedom Forum konferenciji u Londonu s temom “Dying to Tell the Story: Journalists at Risk”.
Za Veronicu “Ronnie” Guerin čula sam preko istoimenog filma Veronica Guerin iz 2003. godine s Cate Blanchett. Sažetak iz Ekrana, priloga Večernjeg lista s televizijskim programom film je najavljivao sa “snimljeno prema istinitim događajima”.
U međuvremenu sam o Veronici negdje čitala. Da se niste usudili pomisliti da je njezina priča ikad bila dio bilo kojeg silabusa na fakultetu. Smrti novinara/ki nikad nisu top tema. Ali se događaju, i to često. Primjerice, na stranici Odbora za zaštitu novinara čak možete pomoću interaktivne karte provjeriti u kojim su zemljama i u kojim godinama umirali novinari/ke. Međunarodna federacija novinara (IFJ) godinama upozorava da je novinarstvo opasno zanimanje. No, prije nego pomislimo “Pa, da. Zbilja, opasno je biti novinar/ka”, a da pritom mislimo samo na ratom zahvaćena područjima, razmislimo ponovno.
{slika}
Veronica “Ronnie” Guerin bila je novinarka Sunday Independenta. Studirala je računovodstvo, bila izvrsna sportašica koju je ozljeda spriječila od daljnjeg bavljenja sportom te ostala velika navijačica Manchester Uniteda. Nakon fakulteta radila je u očevoj kompaniji nakon čega pokreće vlastiti posao u odnosima s javnošću. Kretala se i u političkim krugovima i bila asistentica irskom premijeru Charlesu Haugheyju. Na početku devedesetih počinje raditi kao novinarka Sunday Business Posta i Sunday Tribunea. Veronica se dobro umrežila, a svojim neposrednim pristupom stekla je mnogo kontakata u policiji, ali i s kriminalcima dublinskog podzemlja koje je kasnije mogla koristiti kao svoje izvore za sve povjerljive informacije. Od 1994. godine kao istraživačka novinarka pisala je o kriminalu za Sunday Independent. S ovim periodom počinje i radnja u filmu. Premda je o Veronici snimljen još jedan film, When the Sky Falls, urezala mi se u sjećanje sjajna Cate Blanchet koja je maestralno utjelovila britku i odlučnu Veronicu.
Veronici je jednostavno bila nesnosna situacija u kojoj se Dublin nalazio. Narkokarteli doslovce su u šaci držali grad, siromaštvo je bilo veliko, korupcija na sve strane, a da se pritom nitko (ili rijetki) nije usudio reagirati. Kopala je tako i kopala, obilazila sumnjive lokacije i barove, razgovarala s okorjelim kriminalcima i jasno pokazivala da od raskrinkavanja neće odustati. Zbog tog neuobičajenog načina s kojim je kopala da bi o “iskopinama” izvještavala, suočila se i s osudom velikog dijela kolega/ica novinara/ki.
Optuživali su ju za privlačenje pažnje, za poziciju uljeza u njihovoj struci, a kada je objavljen članak o ubojstvu irskog kriminalca Martina Cahilla za čije je ubojstvo optužila drugog kriminalca Johna Gilligana, u vlastitom je domu ranjena s dva metka u nogu. Bilo je to upozorenje. Nije se zaustavila. Dobila je policijsku zaštitu, ali ju je zanemarila smatrajući da će time ugroziti svoju istragu. U rujnu 1995. godine u svom jurećem crvenom automobilu odlazi na Gilliganovo imanje i zvoni mu na vrata. Gilligan ju je pretukao na samom pragu.
{slika}
Ubijena je nekoliko mjeseci kasnije. John Gilligan napustio je Irsku i odletio u Amsterdam dan prije nego što je ubijena. Nakon ubojstva, njezini su tekstovi dobili na značenju. Šest metaka bilo je potrebno da se konačno osnuje irski CAB (Criminal Assets Bureau), pravna organizacija koja će se konačno početi baviti dublinskim podzemljem i da se konačno preispitaju situacija u kojoj se nalaze novinari/ke. John Traynor, optužen za dojavljivanje Veronicine lokacije prilikom ubojstva, uhićen je tek 2010. godine. John Gillighan 2001. godine osuđen je na kaznu od 28 godina zatvora (kasnije smanjeno na 20 godina) zbog traffickinga i nešto posla s drogom. Za Veronicino ubojstvo praktički nikada nije niti odgovarao.
Veronicin suprug Graham Turley o njoj je rekao:
“Veronica stood for freedom to write. She stood as light, and wrote of life in Ireland today, and told the truth. Veronica was not a judge, nor was she a juror, but she paid the ultimate price with the sacrifice of her life.”
Njezina smrt odjeknula je Irskom.
Građani/ke počeli su se okupljati na ulicama. Bilo je jasno da će početi tražiti promjenu.
Prije točno 20 godina, bilo je to šest metaka protiv istine, promjene i bolje budućnosti.