Dudzile Zozo, lezbijka iz Južne Afrike, silovana je 30. lipnja i ubijena ni metar od svog doma. Pronađena je gotovo potpuno gola. Vagina joj je bila unakažena četkom za WC koja je još uvijek bila u njoj u trenutku kada je majka pronašla njeno krvavo, zlostavljano tijelo. Zozo je još jedna od žrtava nasilnog trenda koji se primjenjuje nad lezbijkama – ‘korektivno silovanje’.
O Zozoinom ubojstvu pisala sam za The Advocate, kao i o korektivnom silovanju za Curve, SheWired i druga izdanja. Riječ je o odvratnom zločinu koji podrazumijeva ekstremno nasilje, a od čijih će vam se detalja želudac okretati. Cilj korektivnog silovanja jest naučiti lezbijke kako da budu ‘prave’ žene.
Južna Afrika čini se daleko, doslovno na drugom kraju svijeta, a Amerikanci još uvijek imaju iskrivljen, zaostao pogled na silovanje koji jedva uključuju heteroseksualne žene, a kamoli lezbijke.
Takav stav, njegovan od strane nekih članova Kongresa i Pentagona, kao i mnogih prosječnih Amerikanaca, silovanje prikazuje kao nešto rijetko, ne baš uvjerljivo i vjerojatno kao krivnju žene. Ideja da su žene same odgovorne za silovanje doima se posebno istinitom kada je žrtva mlađa. Termin ‘silovanje na spoju’ implicira da silovanje od strane poznanika nije ‘pravo silovanje’, kako je slavna Whoopi Goldberg rekla o Romanu Polanskom koji je analno, oralno i vaginalno silovao svoju, tada trinaestogodišnju, žrtvu.
Kada je žrtva starija, u srednjim godinama ili više, postoji omalovažavajuća implikacija da joj se nekako ‘posrećilo’. Silovanje i seks još uvijek su istovjetni pojmovi, što je bilo vidljivo tijekom saslušanja vezanog za seksualno zlostavljanje prošlog mjeseca, kada je senator Saxby Chambliss silovanje opisao kao prirodni rezultat muških hormona.
Silovanje nema veze sa seksom, već s nasiljem.
Statistika Ministarstva pravosuđa SAD-a tvrdi kako je u toj državi gotovo četvrtina milijuna žena silovano svake godine.
Ja sam bila jedna od njih.
Kao i procijenjenih 39 posto silovanih žena, i ja sam bila silovana više puta – jednom kao studentica i opet nedavno. Prvo silovanje, koje su počinila dva muškarca s noževima, nisam prijavila nikome osim obiteljskom liječniku. On mi je sanirao ranu od uboda na bedru. Ožiljak je i danas vidljiv.
Nije to rekao nikome. Očito je bolje od mene znao kakvu bih stigmu kao brucošica zadobila. Također mi je dao i pilulu ‘za dan poslije’ kako ne bih ostala trudna.
Nitko ne očekuje da će biti silovan više puta. Za razliku od prvog silovanja, koje se dogodilo po noći na igralištu u blizinu mog fakulteta, drugo silovanje dogodilo se izvan mog doma, u vruće, sunčano subotnje poslijepodne. Moj mi je silovatelj ponudio pomoć oko odnošenja kanti za smeće iz ulice. Samo pet minuta nakon, daveći me odvukao na susjedovo dvorište i nastavio šamarati, udarati, gristi, daviti, oralno sodomizirati i silovati.
Neprestano mi je govorio da će me ubiti. Nije mi rekao da će me ubiti ne budem li tiha, kao mnogi silovatelji svojim žrtvama, nego mi je govorio da će me ubiti, ugušiti stavljajući mi svoj penis u grlo te da će mi razbiti tu ‘plavu’ glavu. Sigurna sam da sam ostala živa samo zato što ga je prestrašila iznenadna buka koja je dolazila iz ulice, a on nije htio biti uhvaćen.
Tijekom napada govorio mi je ‘kujo’, ‘kurvo’, ‘pičko’, ‘lezbačo’.
Znam da nisam jedina lezbijka u Americi koja je bila silovana, ali stigma i napastovanje koje žrtve silovanja trpe pojačane su za lezbijke. Biti silovanom tjera lezbijke na outanje jer se većina pitanja postavljena od strane liječnika, policije i detektiva odnosi na seks – heteroseksualni seks, dečke, kontracepciju – a odgovor na njih glasi: “Ne, ja sam lezbijka”.
Moje iskustvo s policijom i Odjelom za posebne žrtve nije bilo nalik onima kakva se mogu vidjeti u seriji Zakon i red. Nije bilo ni policajke, ni detektivke.
Jedan od policajaca koji je došao u moju kuću želio je da ga odvedem do mjesta silovanja i opišem čin. Obris mog tijela još uvijek je bio jasno vidljiv u bršljanu susjedova dvorišta. Komadić moje majice koju je silovatelj strgnuo s mene još uvijek je visio na grani grma.
Znam da mi policajac nije htio priuštiti panični napad blokirajući moj put iz ulice. ali jest. Ja sam visoka, ali on je viši. Zamolila sam ga da ode i iznenadila ga je moja molba.
U Odjelu za posebne žrtve prvo što sam od detektiva dobila bilo je upozorenje: “Ako lažeš, tužit ćemo te.” (Kasnije, zgražajući se nad težinom mojih ozljeda, objasnio je da je svim žrtvama isto to rečeno. “Moramo biti sigurni da se ne osvećujete svom dečku.” )
Nakon što sam nebrojeno puta ispričala svoju priču, odvedena sam u malu prostoriju gdje sam zamoljena da se razodjenem kako bi me fotografirali. Pogled na ono što mi je učinjeno izazvao je težak uzdah detektiva i komentar kako i sam ima dvije kćeri.
Lokalna krizna linija za silovanja – jedna od najstarijih u zemlji – nije bila od pomoći. Rečeno mi je da će sa mnom sve biti u redu budući da sam lezbijka i da ionako više neću imati posla s muškarcima i seksom.
O svom sam silovanju pisala nekoliko tjedana kasnije u svojoj tjednoj kolumni u novinama: mislila sam da će moje pisanje o tome ohrabriti i ostale žrtve da se oglase. Moj je silovatelj prije mene napao još četiri žene u susjedstvu. Postavila sam službene fotokopije crteža koji je policijski crtač napravio. Morala sam učiniti nešto. Željela sam da bude uhvaćen. (Još uvijek nije bio.)
Silovanje me ostavilo teško povrijeđenom. Trebali su mjeseci da modrice i rane zacijele i izblijede, da skupim snage pogledati svoje vlastito tijelo, a da mi se ne reprizira pred očima svaki šamar, udarac, ugriz. Mjeseci testiranja na HIV i hepatitis.
Tražila sam grupu podrške za silovane lezbijke, ali nisam pronašla niti jednu.
Bila sam prepuštena sebi.
Nedavno sam upoznala dvije aktivistkinje za silovanja na kampusu, Andreu Pino i Annie E. Clark (obje blogerice za HuffPost). Njihova otvorenost o vlastitim iskustvima iznimno je hrabra. Podigle su tužbu protiv vlastitog fakulteta, Sveučilišta Sjeverna Karolina u Chapel Hillu, za koji tvrde da im je okrenuo leđa, kao i ostalim žrtvama.
Razgovarajući s Andreom o našem zajedničkom iskustvu silovanja shvatila sam koliko mi je bila potrebna mreža podrške u onim tjednima i mjesecima nakon što sam zamalo bila ubijena, koliko mi je trebao razgovor s ostalim žrtvama dok su modrice veličine tanjura s unutarnje strane mojih bedara, ugrizi na mojim bradavicama, hematomi na mojim rukama i rane unutar mojih usana počele zacijeljivati.
Andrein i Annin aktivizam uzor je ostalim grupama, poput grupe silovanih lezbijka.
FBI i Ministarstvo pravosuđa procjenjuju da je samo trećina silovanja prijavljena. Broj neprijavljenih silovanja lezbijki nesumnjivo je veći. Otkriti što znači biti lezbijka zlostavljana od strane muškarca gotovo je nepodnošljivo Meni je svakako bilo.
Efekt ‘krugova koji se šire’ u silovanju čini se beskrajan. Povratiti svoju seksualnost duga je i teška borba jer je seks sada promatran kroz grotesknu prizmu silovanja. Način na koji ćeš dodirivati drugu ženu nikada neće biti isti. Način na koji dopuštaš biti dirana također.
U Americi ne postoji korektivno silovanje, ali lezbijke ga doživljavaju. Nisam ja jedina. Moramo se zauzeti za sebe, prekinuti strašnu tišinu. Ovo je još jedan proces outanja, ali i prvi korak u obnavljanju naših vlastitih života.
Prevela i prilagodila Sara Sharifi
