Sjećam se da su doveli premijera koji ne poznaje Hrvatsku – društvo, politiku, jezik. Možda je upravo Orešković najbolji za prikaz koliko su mislili da smo glupi – mislili su da hrvatskim građankama i građanima za premijera možeš staviti baš bilo koga, pa i osobu koja se nije natjecala na izborima, niti je itko poznaje. Sjećam se da je taj čovjek odlučio u tri sata postati premijer kako bi živio la vida loca i sjećam se da je govorio da je sve gud, gud, gud kad ništa nije bilo gud, a kamoli tri puta gud. A, jezik, iako se slažem da se nikoga zbog neznanja ne treba osuđivati, u politici jest bitan. Ako premijer ne poznaje jezik, nema komunikacije, a ako nema komunikacije – nema demokracije.
Sjećam se da sam prikupljao potpise protiv povećanja cijene dopunskog zdravstvenog osiguranja. Dan prije nego što smo u Lekeniku izašli na ulicu s listama za potpisivanje ministar je rekao da će se poskupljenje odgoditi. Za rujan – za danas. Ili za prvu sjednicu novog saziva Sabora.
Sjećam se da sam s kolegama i kolegicama na faksu pokrenuo potpisivanje peticije kojim bi studenti i studentice politologije i novinarstva osudili udar na neprofitne medije. Sjećam se straha koji se uvukao pod kožu većini kolegica i kolega u neprofitnom medijskom sektoru, straha koji nije bio tu samo zbog raspuštanja povjerenstava, micanja ljudi s pozicija, ukidanja sredstava, omalovažavanju antifašizma, ustaškog pohoda Velimira Bujanca i potpredsjednika Hrvatskog sabora Ivana Tepeša na Agenciju za elektroničke medije, već zbog onoga čemu je sve to vodilo – gašenju alternativne misli, objavljivanju registra izdajnika, stvaranju liste za odstrel na kojoj bi bili svi mi koji vjerujemo u drugačiju Hrvatsku.
Sjećam se da sam prosvjedovao protiv gašenja sisačke bolnice. Za mene je ona bila simbol gašenja projekata koji su ljudima trebali olakšati život – i funkcionalno kroz stvaranje bolje bolnice i psihološki kroz poruku da nekome u toj ogađenoj politici jest stalo.
Sjećam se brojnih prosvjeda na Markovom trgu, sjećam se noćnog marša za Dan žena, sjećam se suprotstavljanju takozvanom Hodu za život. Ukratko, sjećam se da smo se okupljali kako bi na životu održali zdrav razum.
Jako se dobro sjećam prosvjeda za nastavak cjelovite kurikularne reforme čije su zaustavljanje najavili još u famoznoj powerpoint prezentaciji prilikom izglasavanja vlade, a kasnije tvrdili da je tipfeler. Prosvjedi na koje inače idem nisu toliko posjećeni. Obično su prosvjedi u Zagrebu mali. Par stotina, eventualno tisuća ljudi. Ovo je bilo nešto drugačije. Sjećam se sreće zbog uspjeha prosvjeda. Naježio sam se dok smo skandirali pozitivne poruke, neki ljudi su plakali. Hrvatska se probudila, pomislio sam. Ova Hrvatska nikad više neće dopustiti da nas gaze mračne sile prošlosti i mračne sile krupnog kapitala koje preko svojih sluga i sluškinja žele iz puka prepunog dobrih ljudi iscrpiti zadnju kap nade.
Sjećaš li se ti toga svega? Ne moraš se sjećati nužno svih tih stvari, možda ih nisi proživio na taj način kao što sam ih ja. Možda te neke stvari nisu ni dotakle, a možda su te neke snažno pogodile. Kako god bilo, važno je da se prisjetiš toga. Sjeti se trenutaka kad su se čekale ostavke Petrova, Oreškovića i Karamarka. Sjeti se kad se čekalo raspuštanje Sabora, pad vlade. Sjeti se političke krize u kojoj je bila država zbog tih ljudi i sjeti se kako su grčevito tražili sve načine da opstanu.
I, molim te, sjeti se toga da je Andrej Plenković lobirao da Hasanbegovićeva, Oreškovićeva, Nakićeva, Šustarova vlada ne padne i toga da on tu njihovu vladu i dalje hvali. Da parafraziram stari HDZov slogan. Razmisli, sjeti se.
