Nedavno je na Libeli objavljen prikaz serije Teorija velikog praska kroz prizmu stereotipa. Dotada sam bila uvjerena kako je ta serija, možda zbog toga što su glavni likovi – zaposlenici visokoškolskih obrazovnih ustanova, imuna i nikako u istom košu s drugim sit-com serijicama koje iz karikiranja muško-ženskih odnosa crpe materijal za smijeh. Nakon pročitanog, nisam zamrzila seriju, ni prestala je gledati, ali sam je sigurno počela gledati na drugi način. Prva stvar koja me (ni)je začudila jest to da je jedan od tvoraca serije Chuck Lorre koji ujedno stoji i iza serije Dva i pol muškarca. Da bi vidjeli karikiranje i stereotipne muško – ženske odnose u toj seriji, mozak slobodno ostavite isključen, sve te šovinističke dosjetke i šale pronaći će puta. Serija se poigrava i ismijava žene na primitivnoj razini (neseksualna domaćica, bivša rospija od žene, zgodne i usputne Charlijeve cure, itd.), što ne znači da su muški likovi superiorni. Glavni likovi su također karikature: pijani ženskar, rastavljeni uštogljeni muškarac i klinac u pubertetu. Lee Aronsohn, jedan od ljudi iza te serije, javno se ispričao za svoju izjavu kako je vrijeme ženskih sit-coma prošlo, televizija zasićena vaginom, a glavni likovi serije oštećeni zbog žena. Zanimljivo je da podaci o udjelu ženskih likova na televiziji dosežu brojku od 41%, što ne čini ni polovicu tzv. ženskih emisija na televiziji.
{slika}
Još jedna poznata serija, Svi vole Raymonda, na sličan je način problematična jer se vrti oko obitelji u kojima su žene dominantne samo u vezi obitelji, podizanja djece, hranjenja i inih obiteljsko-kućanskih obaveza, dok su muškarci uspješni u svojim profesijama (Raymond – poznati sportski novinar, Robert – policajac). Situacije kojima se smijemo uključuju scene poput onih gdje se ispostavlja kako je Raymond loš suprug i loš otac, a Debra obično ispadne trezveniji i odrasliji dio para. Na nesvjesnoj razini to znači: žena je jedina koja zna i može brinui o djeci i kući, što na kraju postaje odličan izgovor da muškarce udaljimo iz kuhinje, a žene ostavimo tamo. Uloge nesposobnog oca imamo još npr. u Simpsonima, Malcolmu u sredini i Svijetu prema Jimu.
Serija Prijatelji, jedna od omiljenih, također je pala na testu. Joey i Chandler, u epizodi čuvanja Rossovog djeteta, svojski se trude uvjeriti prolaznike da oni nisu gay par (ispod svega je pretpostavka da homoseksualnost podrazumijeva manjak muževnosti). Iako je popis scena koje nudi Timmins možda pomalo nategnuti (ismijavanje dojenja djeteta u javnosti, ismijavanje isprobavanja majčina mlijeka zbog odgovarajuće temperature, i sl.), možda ozbiljniji primjer stereotipiziranja je situacija kada Ross i Rachel traže dadilju za svoje dijete. Nakon podužeg intervjuiranja kandidatkinja koji ne zadovoljavaju, na kraju se pojavljuje muški kandidat Sandy, koji ima i potrebne kvalifikacije i iskustvo. Ross postavlja pitanje njegove seksualne orijentacije, a razgovor završava riječima: “Čudno je to…. Kakav je to posao za muškarca? To je kao kad bi žena htjela biti…. Kralj”.
{slika}
Serija Moderna obitelj, koja već u naslovu najavljuje odmak od tradicionalnog, može se nazvati modernom samo u strukturi: homoseksualni par vjenčanjem spaja prezimena crticom, a njihova posvojena kćer je Vijetnamka; drugi vjenčani par čine Kolumbijanka i postariji Amerikanac. Tradicionalnost se ipak oslikava u rodnim ulogama. Sve žene u obitelji se oslanjaju na mužev dohodak. Clairina primarna domena je kućanstvo. Nekad je bila uspješna u svojoj profesiji, ali je se odrekla zbog obitelji, a obiteljski odmor naziva “poslovnim putem”. Njezin suprug Phil lagano odskače od tradicionalne uloge idealnog oca zbog svoje osjetljivosti. On levitira na granici između modernog oca koji želi biti prijatelj svojoj djeci i stereotipno nesposobnog oca/muža kakvog možemo naći u srijama Svi vole Raymonda ili Kralj Queensa.
Gloria se pak savršeno uklapa u stereotip zgodne sponzoruše koja je udajom za bijelca ostvarila “američki san”. U prvoj sezoni izjavljuje “Djevojke vole kupovati, tračati i piti vino. Muškarcima trebaju avanturistički i muževni hobiji.” Ona je majka-kućanica i podržava ustaljene obrasce pokorne žene. Njezin muž, Jay, je utjelovljenje muškarca u kući čiji se autoritet ne propituje.
Homoseksualni par čine feminiziraniji Cam i muževniji Michael. Feminizirani homoseksualac je već stereotip sam po sebi koji se dalje grana u stereotipno shvaćanje da supružnik koji je feminiziraniji i automatski onaj koji više brine o djeci (Cam nije zaposlen, dijete je njegova odgovornost). Michael je odvjetnik kojemu više odgovara društvo odraslih i on je hranitelj obitelji. Tradicionalne rodne uloge (bez obzira na spol) funkcioniraju i u ovom slučaju.
{slika}
Amerikanci kao izumitelji sit-coma, istraživali su koje poruke o muško ženskim odnosima može dobiti Amerikanac, koji televiziju gleda u prosjeku 56 sati tjedno. Počevši od 50-ih godina prošlog stoljeća, kada počinje era sit-coma, uloga majke postajala je sve samostalnija i jača tek u osamdesetima (Roseanne i Murphy Brown), dok je danas situacija takva da majke svoju dominantnost i moć u obitelji često dobivaju nauštrb ismijavanja očeva (npr., Malcolm u sredini). Rezultat istraživanja o modernim sit-comima (situacijskim komedijama) nije iznenađujuć: moderni očevi prikazani su kao odrasli adolescenti, glupani ili budale. Žena istovremeno preuzima ulogu muževa roditelja. Zanimljivo je to što suvremeniji sit-comi koji ismijavaju muškarca kao nesposobnog oca i supruga kojemu je žena istovremeno i majka, ženu ipak profesionalno zadržavaju u poziciji domaćice i odgovorne za djecu, dok je muž, iako ismijavan cijelo vrijeme, hranitelj obitelji i onaj koji ima karijeru izvan kuće. Po jednom od istraživanja (Lauzen, 2008.) pokazalo se da su “ženski likovi više stoje u interakciji s drugima u obiteljskim i romantičnim ulogama. Nasuprot tome, muški likovi češće preuzimaju profesionalne uloge i uloge ambicioznog vršitelja radnje koji želi uspjeti”.
Druga istraživanja potvrđuju (Scott, 2011.) da analizom jezika koji koriste muškarci i žene na televiziji, dolazi do jasne razlike u ženskoj komunikaciji koja je usmjerena na odnose i muške komunikacije koja je informativnog karaktera. Razlika je ta da su ženama bitne veze, a muškarcima informacije. Promatrajući nekoliko američkih humorističnih serija – sitacijskih komedija u svojem istraživanju, Scott je potvrdila da one portretiraju muškarce kao nesposbne očeve koji imaju pravo lagati suprugama sve dok ih se ne ulovi, da je u redu iskorištavati djecu za svoje sitne ciljeve, da su žene iracionalne i lude mučenice kojima je jedina svrha u životu ugoditi djeci i suprugu. Na ovaj način, likovi su pretjerano stereotipno obojani do mjere da postaju nerazumne individue koje nisu vrijedne poštovanja. Po istom istraživanju (Scott, 2011.), autorica je nabrojala ukupno tri scene gdje muškarac obavlja kućanske poslove, dok je takvih scena sa ženskim likom bilo ukupno 43.
Možemo zaključiti da su stereotipi u obiteljskim humorističnim serijama prisutni, ne samo za ženske likove već i za muške, ocrtavaju se u samom liku i njegovu ponašanju, u jeziku koji koristi, ali i u profesiji kojom se bavi.
{slika}
Likovi jesu zaista smiješni, serije dobivaju dobre kritike i gledanost je visoka. Zavoljeli smo određene likove i volimo njihove šale i dosjetke, smijemo se njihovim svakodnevnim dogodovštinama, makar oni prikazivali stereotipne muškarce ili žene. Naravno da rješenje nije zabrana humorističnih serija ili cenzura humora. Problem nastaje kad humoristične serije uzimaju stereotipna ponašanja i prikazuju ga posve normalnim u svakodnevnom životu, a prosječni gledatelj ili gledateljica translatira i prihvaća ta ponašanja normalnim u svojem svakodnevnom životu, na svjesnoj ili nesvjesnoj razini.
Izlaz iz ove zapetljane situacije možda se nalazi u kritičkom razmišljanju. Gutanje informacija koje nam se nude bilo kroz televiziju ili neke druge medije bez imalo promišljanja ili spremnosti na propitivanje je praksa koja je sve učestalija i sve pogubnija za nas, krajnje korisnike. Dobra je vijest da se kritičko razmišljanje može naučiti i razvijati.
