U sklopu novih mjera štednje premijer Velike Britanije David Cameron nedavno je najavio ukidanje socijalnih naknada za stanovanje za mlade ispod 25 godina, koje su Britanci do sada mogli uzimati. Iako su ti financijski poticaji izvrsni za mlade ljude koji tek počinju svoje karijere i treba im pomoć da stanu na svoje noge, premijer u njima vidi dio koji bi se mogao srezati, predlažući pritom da se mladi oslone na svoje roditelje i žive s njima kako bi uštedjeli.
Štednja – na mladima
Cameronov prijedlog je očekivano izazvao mnogo reakcija, najviše u skupini koja se našla pogođenom – mladima. Rebecca je studentica koja preko ljeta živi s roditeljima, ali u nemogućnosti pronalaska sezonskog posla našla se u situaciji s kojom nije zadovoljna.
“Živimo u privremenom smještaju nakon što su nas dugovi mojeg oca učinili beskućnicima. Budući da su kuće dodijeljene na temelju potrebe, kao okarakterizirana ´potrebita´ ne mogu se odseliti čak i da želim. Da to napravim, kuću bi dali nekom drugom, a moju mamu bi preselili. To je ogroman pritisak. Također, tu je i pretpostavka da studenti imaju gdje otići dok traje ljeto, zanima me što se dogodi s onima koji nemaju kamo”. Budući da Rebecca ne može pronaći posao do početka predavanja na fakultetu na jesen, osjeća se krivom što ne pridonosi kućnom budžetu. Rezanje financijske pomoći mladima u Velikoj Britaniji za nju je uvredljivo: “Sada smo odrasli i trebali bismo se sami brinuti o sebi. Vlada nam treba to omogućiti i prestati nas kažnjavati što nismo rođeni u bogatim obiteljima.”
{slika}
Cijeli koncept vraćanja životu u obitelji nakon što je četiri godine funkcionirala samostalno smještena na sveučilištu ostavlja ju zabrinutom jer vidi kako se vraćaju njene stare navike života u kojem se njena majka brinula za sve i održavala kućanstvo. Kao feministica smatra da treba pomoći majci u obavljanju kućanskih poslova, ali je istovremeno nezadovoljna zato što ne može biti gdje želi i raditi što želi.
A gdje ćemo živjeti?
Ne mogu ne povući paralelu s prilikama kod nas. Posebno za zadnjom rečenicom u gornjem paragrafu jer od riječi do riječi opisuje moju mentalnu situaciju, a sigurna sam i situaciju mnogih mladih u Hrvatskoj. Završili smo faks. Možda nismo. Želimo raditi. Posla nema. Želimo biti neovisni. Stambenih rješenja manjka. Studenti i studentice mogu aplicirati na mjesto u studentskom domu koje je relativno jeftino i učiti i učiti da bi imali dovoljno visok prosjek kako bi pravo na jednu sobu s dva kreveta ostvarili i iduće godine. A ostali?
Moja želja za samostalnošću trenutno je suprotstavljena zdravorazumskom razmišljanju da ne mogu živjeti od zraka na klupici u parku. I iskreno ne vidim da ću se odseliti u skoroj budućnosti. Jer, koje su mi opcije? Otići u podstanarstvo, sama ili s partnerom, ili s cimerom/cimericom. S mojim mjesečnim primanjima to i ne bi baš dugo potrajalo. Čak i da imam stalni posao i dobru plaću radije bih izdvajala dio za svoju obitelj, nego plaćala neznancu podstanarinu. Ne govorim o bolje stojećim obiteljima u kojima će se roditelji već na neki način pobrinuti za stambenu situaciju svoje djece, što je paradoks sam po sebi – “Tata mi je kupio novi stan” i ne zvuči baš kao početak osamostaljivanja.
{slika}
Za sada je realnost takva da se mladi odseljavaju od obitelji samo ako se udaju/ožene pri čemu ih očekuje par divnih opcija; odlazak s partnerom u podstanarstvo, dizanje kredita na 30 godina za stan ili ako imaju nešto novaca dizanje još jednog kata na kući od staraca. Možda bi Britanci trebali biti sretni da se kod njih ima što i srezati, jer ovdje toga odavno nema. Ako ima, lijepo molim da mi javite. Ja ću onda sretno izjaviti da sam dezinformirana.
