Odlomak iz knjige Marthe A. Ackelsberg “Free women of Spain: anarchism and the struggle for the emancipation of women” (“Slobodne žene Španjolske: anarhizam i borba za emancipaciju žena“) o ženskoj borbi za autonomiju unutar Nacionalne konfederacije rada (CNT).
Lucia i Mercedes bile su aktivne sudionice u počecima organizacije Mujeres Libres (Slobodne žene) u Madridu. Amparo im se pridružila kao članica organizacijskog odbora i kasnije postala aktivna u Barceloni kao voditeljica Instituta za edukaciju i izobrazbu u sklopu Mujeres Libres – pod nazivom Casal de la Dona Treballdora. Sve tri su bile potaknute na akciju zbog prethodnih iskustava u organizacijama anarhosindikalnog pokreta kojim su dominirali muškarci. No, žene su takve organizacije pokretale diljem zemlje, mnoge od njih bez saznanja o postojanju drugih.
Primjerice, u Barceloni, Soledad Estorach, koja je bila aktivna i na svom sveučilištu i u CNT-u, shvatila je kako postojeće organizacije neprimjereno uključuju žene, odnosno ne uključuju ih pod istim uvjetima koji vrijede za muškarce.
“U Kataloniji je prevladavao stav kako bi u pokret trebali biti uključeni i muškarci i žene. No, problem je bio u tome što muškarci nisu doživljavali žene kao aktivistkinje. I muškarci i žene su smatrali/e ulogu žena sekundarnom. Barem većina muškaraca. Idealna situacija za njih bi bila da imaju partnericu (companera) koja se neće protiviti njihovim idejama, no čiji bi privatni život trebao biti više-manje isti poput života drugih žena. A oni su htjeli biti aktivisti 24 sata dnevno, i u tom kontekstu je naravno nemoguće postići ravnopravnost… Muškarci su bili u tolikoj mjeri angažirani da je bilo gotovo nužno ostaviti žene u pozadini. Posebno, primjerice, kada bi bili u zatvoru. Tada bi se ona trebala brinuti za djecu, raditi kako bi izdržavala obitelj, posjećivati ga u zatvoru itd. Da, drugarice su bile odlične u tome! Ali za nas, to nije bilo dovoljno. To nije bio aktivizam!”
Prva anarhistička ženska grupa počela se formirati u Barceloni krajem 1934. godine, zasnovana na iskustvima Soledad i drugih aktivistkinja koje su prije toga djelovale u grupama s muškarcima. Soledad kaže:
“Dogodilo se to da su se žene složile i čak ujedinile. To se nije dogodilo nikad poslije. Velik broj drugarica je došao do zaključka kako bi pokretanje odvojene organizacije za žene mogla biti dobra ideja… U Barceloni je [anarho-sindikalni] pokret bio velik i vrlo snažan. I bilo je mnogo žena koje su bile uključene u neke ogranke. Posebno, primjerice, u tekstilnom sektoru. No, čak i u tom sindikatu bilo je tek nekoliko žena koje su ikada javno istupale. Bile smo zabrinute zbog svih tih žena koje gubimo. Krajem 1934. mala grupa je počela pričati o tome. 1935. poslale smo poziv svim ženama koje su bile uključene u oslobodilački pokret. Nismo mogle uvjeriti stare militantne anarhistkinje kao što su Federica [Montseny] i Libertad Rodenas koje su uživale čast među starim anarhistima da nam se pridruže, tako da smo se fokusirale uglavnom na mlađe žene. Našu smo grupu nazvale Grupo Cultural Femenino.”
Odgovor na ovaj poziv bio je sličan onomu koji su dobile Mercedes i Lucia u Madridu – entuzijazam jednih i podvojenost drugih – i žena i muškaraca. Mnogi su se bojali razvoja “separatističke” grupe. Drugi su imali prigovore kako su žene u opasnosti da upadnu u “feminizam”, što je za njih značilo fokus na borbu za pristup obrazovanju i profesionalnim poslovima za žene. Naravno, ovakva su pitanja dugo bila prisutna među feministkinjama iz srednje klase, u Španjolskoj i drugdje, no anarhisti su, i muškarci i žene, odbacili te probleme kao nerelevantne kada je u pitanju radnička klasa tvrdeći kako će to osnažiti strukture koje su željeli srušiti.
Optužba za “feminizam” začudila je većinu anarhistkinja.
“Većina nas nikad prije nije ni čula za feminizam. Nisam znala da postoje grupe žena negdje u svijetu koje se organiziraju kako bi se borile za svoja prava. U našoj grupi bilo je tek nekoliko žena koje su čule za feminizam – i to one koje su bile u Francuskoj. Osobno nisam imala pojma da tako nešto postoji! Mi feminizam nismo uvezle izvana. Nismo čak ni znale da postoji”.
Shvaćajući da njihova borba nije bila “feministička” u tom pogrdnom smislu, ignorirale su kritike i nastavile raditi najbolje što su znale. Početkom 1936. održale su skup u Teatru Olimpia, u središtu Barcelone, kako bi svoje aktivnosti prikazale javnosti i dale priliku novim ženama da se priključe. Premda je ovaj skup anarhistički tisak doslovno ignorirao, žene su zbile svoje redove. Okupljanje je osiguralo bazu za regionalnu organizaciju koja je uključivala različite susjedske udruge u Barceloni, ali i organizacije iz okolnih gradova i sela.
Tek koncem 1936., grupe u Barceloni i Madridu saznale su jedna za drugu. Mercedes Comaposada se prisjeća da joj je Lola Iturbe spomenula kako postoji jedna grupa u Barceloni. No, osoba koja ih je stvarno spojila bio je mladi muškarac koji se zvao Martinez, partner Conchite Liano (koja je kasnije postala glavna tajnica Regionalnog vijeća Mujeres Libres u Kataloniji). Martinez je rekao Mercedes kako mora otići u Barcelonu i sastati se s “tim ženama”. U rujnu ili listopadu, Mercedes je posjetila Barcelonu i prisustvovala regionalnom skupu Grupe Cultural Femenino na kojemu su razgovarale o radu organizacije Mujeres Libres. Grupe su započele s ponešto različitim fokusima. Grupa iz Barcelone željela je poticati širi aktivizam žena koje su već bila članice CNT-a, dok su Mujeres Libres u Madridu željele, kako je rekla Mercedes “osnažiti žene kako bi mogle okusiti život u njegovoj punoći… Žene koje su društveno osviještene, da, ali žene koje mogu cijeniti umjetnost, ljepotu… U svakom slučaju, Katalonke su vrlo brzo prepoznale kako dijele afinitete s Mujeres Libres te su na svom plenumu izglasale udruživanje i promjenu imena u Agrupacion Mujeres Libres.” Bio je to početak buduće nacionalne federacije.
{slika}
Tijekom tih prvih mjeseci, grupe su provodile kombinaciju aktivnosti podizanja svijesti i direktne akcije. Stvorile su mreže anarhistkinja koje su pokušavale ispuniti potrebu za međusobnom podrškom u sindikatu i drugim kontekstima pokreta. Sastajale su se kako bi izvijestile jedne druge o šovinističkom ponašanju muških članova pokreta, te razvijale strategije kako se nositi s tim. Osim ovih oblika međusobne podrške, većina konkretnih akcija koje je u tom razdoblju provodila grupa u Barceloni bile su vezane uz osnivanje guardertas volantes (usluge čuvanja i brige oko djece). Nastojeći uključiti više žena u aktivnosti sindikata, neprestano su se susretale s problemom roditeljskih obaveza koje žene sprječavaju da ostanu duže na poslu, ili da izađu navečer kako bi sudjelovale na sastancima. Odlučile su se suočiti s ovim problemom nudeći usluge čuvanja djece ženama koje su željele biti sindikalne delegatkinje. Članice grupe odlazile su u domove tih žena i brinule se za djecu dok su majke bile na sastancima.
Naravno, kao što je primijetila Soledad s tipičnim entuzijazmom, projekt nije bio zamišljen samo kao pružanje usluge: “Kada bismo došle kod njih, radile bismo neku vrstu ‘propagande’. Govorile bismo im o komunističkom oslobođenju i drugim stvarima. Jadne žene, vratile bi se sa sastanka kući i onda bi još morale slušati naša predavanja! Ponekad bi se diskusiji pridružili i njihovi supruzi koji su do tada stigli kući”.
Do početka revolucije u srpnju 1936., obje grupe (Grupo Cultural Femenino u Barceloni i Mujeres Libres u Madridu) redovno su se sastajale. Utemeljile su mrežu anarhističkih aktivistkinja i započele svoj rad na osvještavanju. Bile su dobro pripremljene za sudjelovanje u revolucionarnim događajima u srpnju te su se “ekipirale” kako bi obrazovale sebe i druge žene za rad na stvaranju novog društva.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
