Dosad smo upoznali Barbie u ulozi paleontologinje, računalne inženjerke, kandidatkinje za predsjednicu, no na scenarij u kojem najpopularnija lutka utjelovljuje snažnu ženu još moramo čekati.
Instruktorica aerobika, astronautkinja, rock-zvijezda, doktorica… Što je sljedeće? Barbie feministkinja? Tome se još ne trebamo nadati.
Zadnjih nekoliko godina tvrtka Mattel lukavo radi na verzijama ove lutke koje su prihvatljive i feministkinjama – uspjeli su od Barbie stvoriti paleontologinju, kompjutersku inženjerku i kandidatkinju za predsjednicu. To što pokušava ima smisla – Barbie je dugo vremena predstavljala primjer nerealnih standarda ljepote pa je igranje na kartu dobročinstava za koje je zaslužna njezina nedavno otkrivena inteligencija postalo tajno oružje za primamljivanje roditelja koji je žele kupiti svojim kćerima bez grižnje savjesti.
Moram priznati da im je zadnja reklama, još jedan pokušaj da uvjere kupce kako je Barbie najbolji izbor za djevojčice, uistinu dirljiva.
Na početku se pojavljuje scena sa studentima koji ulaze u dvoranu, paralelno s pitanjem duž cijelog ekrana – “Što se dogodi kada djevojčice imaju slobodu zamisliti da mogu postati što god požele?” Studenti/ce, koji/e izgledaju kao da ih se snima bez njihovog znanja, oduševljeni/e su kada stigne profesorica, za koju se ispostavi da je zapravo mlada djevojčica. “Zdravo, moje ime je Gwyneth”, kaže preslatkim medenim glasom, “i danas sam vaša profesorica”.
Isti scenarij se vrti ukrug mala djevojčica se pojavljuje u veterinarskoj kuti kako bi pregledala psa zapanjenje, zatečene odrasle osobe postavljajući pitanje: “Jeste li ga ikad vidjeli kako leti?” Zatim se pretvara u trenericu nogometa, voditeljicu u muzeju i poslovnu ženu na aerodromu. Odrasli prihvaćaju igru i smiju se djevojčičinom neosporno slatkom nastupu.
Na kraju reklame pak vidimo da mlada “profesorica” nije u biti u dvorani, već u svojoj sobi, zamišljajući da njezina Barbie drži predavanje ostalim lutkama. Za kraj se pojavljuje natpis: “Kada se djevojčica igra s Barbie, ona zamišlja sve što ona može postati”.
U prijevodu – sve osim nekoga debelog. Ili nekoga tko nije bijel. Ili bilo koga tko se ne uklapa u kalup prosječne barbike sa zastrašujuće sitnim proporcijama. Nemojte me krivo shvatiti, igre zamišljanja su super – sjećam se da sam se i sama tako igrala sa svojim barbikama (iako je to većinu vremena uključivalo Barbie i Kena u nezgodnim pozicijama ili mučenje Barbie katastrofalnim šišanjem). No zamišljanja su ograničena kada je djevojčicama nametnuta točno određena percepcija ženskog izgleda, koja, u slučaju Barbie, izgleda neostvarivo.
Čak i kad se Mattel trudio učiniti Barbie malo manje groznim stereotipom, uspjeli su to zabrljati. Barbie kompjuterska inženjerka dolazila je uz knjigu koja ju je prikazivala izrazito glupom:
“Ja samo smišljam ideje”, kaže Barbie smijući se. “Potrebna mi je Stevenova i Brianova pomoć kako bismo ovo pretvorili u pravu igru!”
A kada se prije tri godine na tržištu pojavila Barbie predsjednička kandidatkinja, u opisu je stajalo da pruža djevojčicama mogućnost “isprobavanja zadivljujućih karijera (kao da se radi o haljinama?) i da je Barbie za ulogu predsjednice nosila “poslovni kompletić u prepoznatljivoj rozoj… [i] nadopunjen otmjenom bisernom ogrlicom i naušnicama”. To je bila prava kulminacija.
Ako me jednog dana kći zamoli da joj kupim barbiku, vjerojatno joj to neću odbiti. Cijeli će život biti preplavljena seksizmom, ne mogu je sakriti od toga. Najviše što mogu učiniti je naučiti je da razmišlja s dozom kritike i skepticizma, osobito ako se radi o tvrtkama za proizvodnju igračaka koje koriste feminističke trikove kako bi ostvarile svoj prodajni cilj.
Bit je u tome da smo danas sa svih strana bombardirani idiotskim savjetima o načinima uklapanja u društveno nametnute ideale ljepote – podvrgavamo se raznim dijetama, bolnim estetskim zahvatima, pratimo zadnju modu, trošimo novac na skupocjenu šminku… Sve smo to prihvatili ni ne razmišljajući o činjenici da smo zavarani marketinškim trikovima. Ljepota košta, to je nedvojbeno, a ljudi se daju manipulirati, što donosi prosperitet brojnim tvrtkama. Ne shvaćamo da je sve prolazno i da ako je trenutno u modi biti mršava i nositi ljubičasto, da to ujedno i ne znači da sutra neće biti moderne punije žene u crvenom. A što ćemo tada napraviti? Udebljati se desetak kila, baciti ljubičasto i popuniti ormar crvenim?
Tužno je što već od ranog djetinjstva pod utjecajem medija stvaramo određene komplekse vezane uz vlastiti izgled. Barbie je idealan primjer igračke koja sa sobom nosi lošu poruku, kao da govori: “Uklopi se u ovaj stereotip visoke plave mršavice i bit ćeš sretna i uspješna kao ja!” Može se reći da je za većinu bezopasna i da je djeca uglavnom smatraju samo običnom igračkom, ne obraćajući previše pozornosti na njezine nerealne proporcije. No, razmislimo malo što bi se dogodilo kada bi djevojčice stvarno poželjele postati “savršene” kao Barbie. Vjerojatno ste i ne htijući naletjeli na članke o živim lutkama, djevojkama koje su se odlučile podvrgnuti brojnim estetskim zahvatima, koje su odabrale život izgladnjivanja i prikrivanja svih sitnih nedostataka koje ih čine posebnima, samo kako bi postale što sličnije barbikama. To je tipičan pokazatelj nesigurnosti i neprihvaćanja sebe.
A čemu sve to? Hoćemo li biti sretnije s pet kila manje i izblajhanom kosom? Hoćemo li nakon toga nastaviti s procesom? Gdje su uopće granice? Ako namjeravamo zadiviti ljude, bitno je znati ovo – oni nikada neće biti zadovoljni! Uvijek se nađe “ono nešto”. Koliko često nam se u životu dogodilo da nam je netko rekao kako bismo puno bolje izgledale u nekoj haljini da malo smršavimo i da, u slučaju da smo u međuvremenu to svjesno ili nesvjesno napravile, ta ista osoba kaže: “Pa što si to napravila od sebe? Bila si zgodnija prije”. Jednostavno rečeno, uvijek će vam uspjeti naći nekakav nedostatak, bilo da se radi o kilogramima, lošoj frizuri, krivom nosu, malim očima…
Zato, ne trudite se zadiviti druge. Radije se usredotočimo na to da zadivimo same sebe. Pogledajmo se u ogledalo i nađimo na sebi ono što nam je lijepo. Naučimo prihvaćati sebe kao kompletnu osobu, ne sramiti se svojih mana, voljeti svoj izgled i uživati u svome poslu i interesima, umjesto da zavidimo tuđem. Kakav bi to svijet bio kada bismo svi bili iste dosadne individue bez osobnosti? Mislim da nam je svima puno draži šareni svijet od sivog.
Prevela i prilagodila Nikolina Kadijević
