Najveći je dalmatinski grad uoči PRIDEa bio inkubator primitivizma, netolerancije i diskriminacije, grad u kojem je sve najavljivalo subotnji sumrak ljudskih i manjinskih prava, počevši od novog vizualnog ruha odnosno homofobnih grafita i plakata, da bi se mudri mislioci kasnije prebacili u virtualne vode i nastavili na facebooku svojim pismenim izričajem pozivati na mržnju.
Epilog povorke ponosa bio je, dakle, logični i očekivani slijed događaja i opće atmosfere u gradu. U gradaciji sramote, splitska masa sa crvenim žarom u očima i kamenom u rukama, tisuće i tisuće ljudi među kojima ima i djece i staraca zauzima poprilično visoko mjesto. Pretakanje predrasude u praksu, ispoljavanje osobnih frustracija na vanjskom objektu, uistinu je jedino što je manjkalo i nije teško zamisliti što bi se dogodilo da je olabavio već i onako labav obruč policijske zaštite.
Nitko iz te povampirene mase nije bio svjestan da će, paradoksalno, dati obol borbi za prava LGTB pojedinaca. Splitska je subota pružila konačan i neoboriv dokaz da je potrebno ubaciti u višu brzinu, da nas još neizmjerno puno dijeli od idealističke vizije koju čeznutljivo prizivamo. Vizije jedne budućnosti koja bi učinila bešumnim svaki glas koji bi se uopće drznuo postaviti pitanje ravnopravnosti osoba homoseksualne i heteroseksualne orijentacije, kao što danas nitko neće reći da je žensko pravo glasa rezultat političke odluke koja nema stvarno uporište (analogno pokušajima diskreditacije odluke američkih psihijatara o micanju homoseksualnosti iz dijagnostičke nomenklature).
Razvoj događaja prije i za vrijeme splitskog Pridea mogao bi imati i pozitivne implikacije. Teško je zamisliti da policija ponovno bude u ovoj mjeri nepripremljena i nonšalantna prema događaju koji i dalje, u kontekstu naše stvarnosti, predstavlja okupljanje visokog rizika. Teško je zamisliti da se izgredi ponove u ovako ekstremnom i zastrašujućem obliku, ako već ne zato što je osjetljivost na nepoštivanje drukčijeg utkana u našu kolektivnu svijest, onda makar zbog toga što nam nije ugodno koprcati se u vlastitom sramu dok do nas, preko razglasa, dopiru umnoženi glasovi europskih čelnika.
Ovo je jedna od rijetkih prilika u kojima glasam za licemjerje, draža mi je mlaka reakcija vladajućih nego nikakav komentar, draže su mi mjere koje se poduzimaju sa figom u džepu nego njihov potpuni izostanak jer to je nužni prvi korak. Kako bi jednom neko novo dijete učilo iz udžbenika u kojima više nema ni traga diskriminirajućem sadržaju potrebno je da danas naš političar pogne glavu, sav se smanji u europskoj sudnici i gotovo nečujno kaže “Neće se ponoviti.”
Jedna fiktivna mlada osoba možda je upravo dobila početne obrise. Ona koja ne može pojmiti kako je netko uopće došao na ideju diskriminacije i uskraćivanja prava na temelju nečega toliko, u ovom kontekstu, minornog kao što je seksualna orijentacija, na način na koji je nama teško pojmiti da žene u, relativno nedavnoj prošlosti, nisu imale pravo glasa. Kažem možda jer, bilo bi pretenciozno od mene tvrditi da je baš splitski Pride okidač a pomalo patetično reći da svjedočimo stvaranju povijesti.
Ipak, u ova četiri dana sve oko mene je u znaku neuspjele povorke ponosa, nema iole zainteresirane osobe za društvena pitanja s kojom sam popričala bez da sam se dotakla te teme. Kada sam napravila pauzu od pisanja ovog komentara i upalila televiziju, osjetila sam zadovoljstvo pri pomisli da je JOŠ medijskog prostora na državnom programu posvećeno raspravi o LGTB pravima. Facebook, pak, toliko buja od grupa/slika podrške i revoltiranih statusa da više ne bih mislila da sanjam ni kada bi me, pri sljedećem uranjanju u virtualni prostor, dočekao logo najpoznatije društvene mreže u prepoznatljivim duginim bojama, u skladu sa zastavom LGTB zajednice.
Pomislila sam, zatim, na one ljude koji su možda u sredini između fanatične mržnje i buntovnog aktivizma, koji su možda mislili da se pretjeruje, da homoseksualnim osobama nije ugrožen život i da su njihova jednogodišnja okupljanja samo obijesno paradiranje i naslikavanje. Splitski će događaj ušutkati dobru količinu onih koji misle da je PRIDE, kao trenutno najpoznatiji mehanizam borbe za prava određene skupine, nepotreban.
Split je osvijetlio sa svih strana tragiku hrvatske stvarnosti i stavio naglasak na količinu truda koji će još biti potrebno uložiti u ovoj dugoj i mučnoj borbi za ljudska prava. Kada bih sada pružila ruku u budućnost ne bi bilo nikog s druge strane da mi uzvrati stisak, ne bih još mogla čuti grleni smijeh jedne nove generacije, onih koji će odrastati u zdravijoj atmosferi u kojoj će korov diskriminacije tek u tragovima narušavati opću sliku zdravlja.
Ipak, ponekad negativni primjer na najbolji mogući način revitalizira naš idealizam, s obzirom da se o tome ne prestaje govoriti i da mi ne bi bili dovoljni prsti na rukama da nabrojim svoje straight prijatelje i poznanike koji će podržati povorku ponosa u, ipak, tolerantnijoj, zagrebačkoj sredini mogu samo pomisliti da je Split, paradoksalno, postao najbolja reklama za Zagreb i da je popločen put prema boljem sutra.