Aleksandar Hatzivelkos je 2008. godine tijekom prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma o pristupanju Hrvatske NATO savezu bio glasnogovornik građanske inicijative Odluka narodu – NATO na referendum.
Svjestan sam da je danas potpuno “krivi” dan za artikulaciju bilo koje teme koja se ne bavi haškom presudom generalima, no timing nisam ja birao, a tema je previše važna (barem po mom mišljenju) da bih ju se prešutilo. Dakle, na jučerašnjoj sjednici, Vlada je usvojila i poslala u saborsku proceduru Prijedlog zakona o referendumu. Pdf file vladinog prijedloga možete naći ovdje – štoviše za kvalitetno i potpuno razumijevanje teza u ovom dnevniku, preporučam čitanje, ili barem paralelno praćenje predloženog zakona.
Dakle, što dobivamo tim zakonskim rješenjem. U prvom redu čišćenje nekih nebuloza starog zakona (poput obveze navođenja JMBG-a prilikom prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma), potom preciznije opisanu proceduru za raspisivanje i provođenje referenduma, te usklađivanje sa posljednjim ustavnim promjenama. Tako se sada i zakonom propisuje da se odluka na referendumu donosi većinom izašlih na referendum. Po mom mišljenju to je jedini pošteni kriterij, koji ne manipulira (ne)glasovanjem onih koji nisu izašli na referendum – što po defaultu radi svaki “kvorumski” model. To ujedno znači da se otvaraju i vrata stvarno provedivim lokalnim referendumima za smjenom neposredno biranih gradonačelnika/ca, načelnika/ca i župana/ica, s ogradom da bi trebalo provjeriti da li je potrebno prilagoditi i odredbe Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi.
Fokus mog teksta su ipak mane i nedostaci ovog predloženog zakonskog rješenja, a kojih je po mom sudu – previše. Probati ću biti što manje “stručan” i suhoparan u obrazlaganju, no mišljenja sam kako je za kvalitetnu argumentiranu raspravu ipak potrebno eksplicitno ukazati na problematične članke i formulacije zakona.
- Procedura prikupljanja potpisa
Prva zamjerka se odnosi na propisanu proceduru prikupljanja potpisa građana za raspisivanje referednuma. U biti, radi se o doslovnom prijepisu starog zakonskog rješenja – potpisi se moraju prikupljati na štandovima u unaprijed uvezane i numerirane listove.
No tako propisana procedura je izvor prijepora kojima smo svjedočili i nakon što su sindikati prikupili potpise za referendum o ZOR-u.
Naime, ne postoji način kontrole provedbe tih propisa, kako tijekom akcije, tako i nakon prikupljanja. To pak rezultira konfliktnom situacijom u kojoj Vlada pokušava proglasiti prikupljene potpise nelegalnima, bez pravnog temelja. Tu u obzir treba uzeti da, čak i ako postoje ozbiljne indicije da se potpisi nisu prikupljali na štandovima, osporavanje volje naroda iskazane kroz stotine tisuća potpisa je jednostavno konfliktna situacija po definiciji, čime se uvodi bitan faktor nestabilnosti u funkcioniranje političkog sustava.
Nadalje, postoji ozbiljna sumnja da se takvim propisivanjem krši i Ustav. Naime, pravo na potpisivanje zahtjeva imaju svi građani/ke s pravom glasa. No prikupljanjem potpisa isključivo na štandovima onemogućuje se jedan dio birača u iskazivanju svoje biračke volje – one koji fizički ne mogu doći do mjesta potpisivanja (bolesnici, stariji ljudi, zatvorenici i sl.).
Stoga je moje mišljenje da članke zakona koji se bave procedurom prikupljanja potpisa (članci 11., 12. i 13. ) treba preformulirati na način da je prikupljanje potpisa na štandovima jedna od opcija koju organizatori imaju pravo iskoristiti, ali da je sama procedura deregulirana – tj. da se potpisi mogu prikupljati bilo gdje dokle god time ne narušavaju ustavno-pravni poredak.
- Rokovi
Ovim se prijedlogom detaljnije propisuju procedure kojih do sada nije bilo u Zakonu o referendumu – što i u kojim rokovima mogu i moraju učiniti sudionici u procesu.Prvi od rokova jest produženje roka za prikupljanje potpisa sa 15 na 30 dana. Tu nemam nikakvih prigovora.
Slijedeći rok jest određivanje roka u kojem organizatori prikupljanja potpisa moraju Saboru predati zahtjev za raspisivanjem referenduma. On je ovim prijedlogom propisan na 3 dana (članak 15).
Uvođenje roka smatram opravdanim, budući smo primjerice svjedočili sindikalnom kalkuliranju trenutkom u kojem će Saboru predati svoj zahtjev. Ne postojanje takvog roka otvara preveliki prostor za političke manipulacije, ali uvodi i pravnu nesigurnost u proces (nakon kojeg vremena priča “zastarjeva”?)
No propisana tri dana nakon isteka perioda u kojem se prikupljaju potpisi su prekratak rok, pogotovo ako se uzme u obzir da je zakonom propisano da organizator ima obavezu provjeravanja da li je prikupljanje provedeno u skladu sa zakonom.
Tu bih osobno zatražio da se kao rok za predaju potpisa Saboru upropiše 7 dana.
Slijedeće, propisuju se rokovi u kojima Sabor mora odraditi svoje. Tako se navodi da Sabor može u roku od 30 dana zatražiti provjeru broja potpisa, a isti (nekumulativni) rok mu je i na raspolaganju da od Ustavnog suda zatraži provjeru da li je sadržaj referendumskog pitanja u skladu sa Ustavom.
Sve je to ok, no problem je u slijedećem koraku. Zakonom se propisuje da Sabor određuje rok u kojem “nadležna tijela državne uprave” moraju provjeriti broj potpisa, a vremenski rok u kojem Ustavni sud mora odgovoriti na njemu postavljena pitanja uopće nije naveden.
Time se otvara prostor za manipulaciju i Saboru i Ustavnom sudu. Ako se zakonom već propisuje procedura kako bi se izbjegle nedoumice oko toga tko i što treba napraviti u kojem vremenskom periodu, onda je nužno zakonom propisati i period u kojem se mora obaviti provjera potpisa, ili pak provjera ustavnosti.
Sve se ovo da lako i elegantno riješiti u samom zakonu promjenom članka 17., i to na način da se brišu stavci 2. i 3. tog članka zakona. Na taj je način, stavkom 1. članka 17. postavljena gornja ograda u kojoj se mora raspisati referendum od trenutka zaprimanja potpisa (120 dana), što je period u koji se onda moraju uklopiti i provjere potpisa i ocjena ustavnosti.
- Ograničenja vezana uz referendum
Dakle, ovo je teren koji je imho izrazito loše rješen ovim zakonom (a što je dijelom i poslijedica HDZ-ovog odbijanja ustavnih promjena vezanih uz referendum).Dakle, prvo ostaje potpuno nejasno da li se ovim zakonom (i člankom 86. Ustava) onemogućava raspisivanje referenduma o promjenama Ustava koje su u suprotnosti sa važećim Ustavom? Da li se primjerice može raspisati referendum o ukidanju prava glasa za homoseksualce? Da li se može raspisati referendum obaveznom krštenju svakog novorođenog djeteta?
Tu je problematiku zapravo trebalo riješiti prilikom ustavnih promjena, kada je prijedlog SDP-a bio smanjivanje praga za raspisivanje referenduma na 5% potpisa birača i uvođenje ograničenja o nemogućnosti raspisivanja referenduma o (npr.) temeljnim ljudskim pravima.
Nadalje, meni i dalje ostaje nejasan smisao stavka 3. članka 22. ovog prijedloga zakona. Ja taj stavak isčitavam na način da “tijela državne vlasti nemaju pravo donijeti pravni akt ili odluku koja je sadržajno suprotna odluci donesenoj na referendumu, prije proteka roka od godine dana od održavanja referenduma“, osim – kada?
Tu postoji neka dvojbena tumačenja, pa bih volio neko argumentirano mišljenje što se tim člankom govori? Čisto da se razjasni situacija.
Pored ovih ograničenja koja su propisana zakonom, postoji jedno ozbiljno ograničenje vezano uz referendum koje nije propisano – a trebalo bi biti.
Radi se o ograničenju po kojem (po mom mišljenju) “tijelima državne vlasti nemaju pravo donijeti pravni akt ili odluku koja sadržajno prejudicira odluku donesenu na referendumu, od trenutka kojim započinje prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma, pa do okončanja procedure za raspisivanje referenduma“.
Izostavljanjem tog ograničenja, zakonom se omogućuje ponovna proizvodnja kaosa kojem smo svjedočili prilikom prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma o ZOR-u, koji u konačnici može (opet) rezultirati negiranjem demokratski iskazane volje naroda. Takve situacije iznimno su opasne za stabilnost političkog sustava, ali i za povjerenje i legitimitet koji sustav dobija kroz građansku participaciju. Rezultat je anti-političko udaljavanje građana od sudjelovanja u političkim procesima, što može imati dalekosežne posljedice.
- Od svega po malo
Za sam kraj ove analize je osvrt na nekoliko različitih članaka, koje je moguće unaprijediti (ili pak popraviti):U članku 8. kojim se propisuje procedura za raspisivanje lokalnog referenduma, u stavku 3. postoji nejasna formulacija, koja se može iščitati na način da lokalne skupštine ne moraju raspisati referendum kad to zatraži 20% ukupnog broja birača u toj jedinici.
Formulaciju bi trebalo uskladiti sa formulacijom po kojoj Sabor raspisuje referenduma (članak 6. stavak 5.)
U članku 16. se propisuje da provjeru broja potpisa vrši “nadležno tijelo državne uprave“. Kako je izvršna vlast prilikom raspisivanja referenduma putem potpisa birača, u pravilu, u sukobu interesa, provjeru broja potpisa bi trebalo provoditi Državno izborno povjerenstvo (ili povjerenstvo na lokalnoj razini).
Također, u istom članku, stavak 3. glasi “kada nadležna tijela utvrde i obavijeste Hrvatski sabor da nisu ispunjeni uvijeti za raspisivanje državnog referenduma, referendum se neće raspisati“.
Ovakvom formulacijom se prejudicira odluka “nadležnog tijela” da nije prikupljen dovoljan broj potpisa, te riječ “kada” treba zamijeniti sa riječju “ako” (kao što je to napravljeno i u stavku 5. istog članka).
Evo ovo je kratak osvrt na bitna pitanja koja sam uočio u prvom čitanju. Zakon je (naravno) u Sabor poslan u hitnoj proceduri, pa tako opet imamo situaciju da se o bitnom zakonu ne provodi kvalitetna javna rasprava – i to nakon što se mjesecima pripremao iza zatvorenih vrata.
Ono što se može napraviti (a na čemu surađujem sa GONG-om, Kućom ljudskih prava i još par NGO-a čiji angažman još očekujem) jest probati u narednom tjednu medijski artikulirati tu temu. Što će, pored medijske atomske bombe presude generalima biti dosta teško. No što je, tu je.
