Od zatvaranja pojedinih granica, izolacije čitavih gradova, zabrana putovanja pa do obustave rada institucija poput škola, vrtića i fakulteta kao i privremenog zatvaranja ostalih djelatnosti koje nisu prijeko potrebne za preživljavanje, neosporno je da su mjere uzrokovane koronavirusom od kojih su neke već uvedene, a stupanje na snagu nekih svakog se dana u Hrvatskoj očekuje, uistinu drastične, a mnogim građanima_kama dosad i neviđene. Iako nužni, smirivanju građana_ki također zasigurno ne doprinose konstantni medijski izvještaji glede situacije vezane uz širenje koronavirusa, kao ni neprestane press konferencije i ostali tv prijenosi s pripadnicima/ama institucija odgovornim za sprječavanje širenja epidemije, među kojima se čak javlja i vojska.
S obzirom na navedeno, nimalo ne čudi da se velika većina ljudi našla u stanju sveopće panike gotovo iste kakvu imamo prilike gledati u flashback scenama iz hollywoodskih filmova koje prikazuju radnje poput gomilanja namirnica te barikadiranje unutar vlastitih domova ili kojekakvih skloništa neposredno prije društvenog kolapsa uzrokovanog zombijima, vanzemaljcima, ili pak nekim trećim neprijateljem. Panika nije presudna, presudno je kako ćemo se s panikom nositi.
Iako se u navedenim filmskim scenama ipak zasad radi o nerealno preuveličanom scenariju, one nas ipak mnogo toga mogu naučiti. I ne, ne uče nas potrebi za gomilanjem svega i svačega u svoj tajni podzemni bunker pored kojega ćemo stražariti i fizički se obračunati sa svakim nesretnikom kojeg procijenimo kao prijetnju našoj zavidnoj zalihi wc papira – upravo suprotno.
Naravno ruke sada moramo prati (a ni inače ne bi bilo naodmet), nepotrebne dodire izbjegavati, vožnju javnim prijevozom kao i izlaske na javna mjesta svesti na minimum kako bismo zaštitili sebe, ali prvenstveno i spriječili širenje zaraze među posebno ugroženim skupinama poput starih i kronično bolesnih. Dakle, ono što se u ovim trenutcima može smatrati ključnim za uspješno hvatanje u koštac s problemom epidemije koronavirusa jest upravo uspostava učinkovitih oblika društvene solidarnosti kakvi i stoje u pozadini socijalnog distanciranja kako bi se ugroženim osobama pružila zaštita kakva im je potrebna, ali ta solidarnost ne smije ostati samo na distanciranju.
Na potrebu za uspostavom funkcionalnog sustava društvene solidarnosti upozorava nas i svaki film katastrofe. Pogledamo li pobliže, za civilizacijski kolaps kakav nastane uslijed pojave tog famoznog neprijatelja ljudskog roda, bili to zombiji, vanzemaljci ili nešto treće, uistinu nisu krivi ni zombiji ni vanzemaljci već upravo panikom izazvana reakcija samih ljudi te postojeći sistem koji potiče na odgovor u every (wo)man for him(her)self maniri. Naravno, u čitavom tom kaosu koji zavlada dok se svatko sam nastoji pobrinuti za vlastitu sigurnost jedino što vrijedi jest zakon jačega što na posljetku pak rezultira odbacivanjem ugroženih ili u najboljem slučaju potpunim zanemarivanjem njihovih društvenih doprinosa i potreba, ali i nemogućnošću ‘jačih’ pojedinaca_ki da sami_e preuzmu teret vlastitih društvenih odgovornosti kao i odgovornosti onih proglašenih slabijima i stoga – nebitnima.
Vratimo li se na realnu situaciju u Hrvatskoj i svijetu, sasvim je moguće vidjeti da se cjelokupna situacija izazvana koronavirusom također, čast izuzetcima, razvija na sličan način. I ovdje već postoji evidentna podjela na jače i slabije, na bitne i nebitne, s tim da se ne radi ni o kakvim novonastalim grupacijama već naprosto o osvjetljavanju već ustaljene distinkcije između privilegiranih društvenih skupina te onih klasno/rodno potlačenih i društveno deprivilegiranih poput primjerice ‘običnih’ radnika_ca i žena. Činjenica da se radi upravo o navedenim skupinama ne čudi budući da u kapitalističkim društvima među kakva ubrajamo i Hrvatsku čitavo društveno uređenje počiva na perpetualnoj klasnoj te rodnoj nejednakosti. U kapitalističkoj društvenoj računici zasnovanoj na maksimizaciji profita iznad istinskih ljudskih potreba navedene skupine prijeko su potrebne kako bi se postojeći sistem održao, a unutar njega izvukle su deblji kraj. Epidemija poput trenutne izazvane koronavirusom to samo još više naglašava. Navedeno postaje sasvim evidentno zapitamo li se sljedeće:
Što je s onima za koje socijalno distanciranje nije opcija? S onima za koje stvaranje višemjesečnih zaliha nije opcija? Tko su uopće oni_e? Jesu li njihovi doprinosi uistinu nevrijedni spomena? Zamislimo li društvo u trenutnoj situaciji lišeno tih pojedinaca_ki, bi li ono moglo opstati?
Promislimo li o odgovorima na postavljena pitanja, moguće je uvidjeti da je odlazak u samoizolaciju uz višemjesečne zalihe hrane itekako opcija dostupna tek privilegiranima i na ovaj ili onaj način ‘jačima’, dok pak teret održanja zadovoljavajuće razine društvene funkcionalnosti ovisi upravo o zanemarenima i obespravljenima.
Institucije čije se funkcioniranje smatra prijeko potrebnim u trenutnoj situaciji one su poput bolnica, trgovina, pa na kraju krajeva i vlastitih kućanstava. Osim prijeke potrebe za održanjem funkcionalnosti, svemu navedenom zajedničke su još dvije izrazito važne komponente – potplaćenost i ženski rad.
Na ‘prvoj liniji bojišnice’ protiv epidemije koronavirusa, nisu direktori tvrtki, vlasnici kompanija i poduzetnici, na njoj se nalaze upravo medicinske sestre čiji se posao odvija u još težim, zahtjevnijim i rizičnijim uvjetima no što je to inače slučaj, prodavačice i blagajnice u prepunim trgovinama koje većinski rade bez omogućene im zaštite u vidu rukavica ili maski, čistačice koje o higijeni navedenih trgovina i zdravstvenih ustanova brinu, a zbog i dalje uvelike patrijarhalnog društvenog mentaliteta, na ženska leđa pada i teret sada prijeko potrebnog reproduktivnog rada u vidu kućanskih poslova te brige o djeci i starijim i nemoćnim članovima obitelji.
Do ‘jučer’, navedena su zanimanja bezobzirno i bezrazložno omalovažavana – dok je reproduktivni rad unutar vlastitog kućanstva u kapitalističkim društvima bio i ostao potpuno neplaćen – što je posljedično stvorilo pogodne uvjete za postavljanje u najugroženiju poziciju upravo onih o čijem radu dostatna funkcionalnost društva sada ovisi, a to su žene.
Usprkos nezanemarivom doprinosu u kriznim trenutcima upravo radnice na navedenim poslovima (budući da se radi o predominantno ‘ženskim’ zanimanjima) vrlo lako mogle bi postati te za koje stvaranje višemjesečnih zaliha predstavlja problem. S obzirom na dosadašnji iznos mjesečnih plaća na navedenim pozicijama u usporedbi s troškovima života, u mnogim slučajevima navedena zanimanja naprosto ne dopuštaju raspoloživa sredstva u iznosu dostatnom za kupovinu potrepština koje iziskuje potencijalno dugotrajna samoizolacija nasuprot razumnoj kupovini svakodnevnih namirnica. Iako istinske nestašice potrepština nema, činjenica da ne postoji regulatorni mehanizam koji bi spriječio one financijski tj. klasno privilegirane da hranu i ostale potrepštine kupuju i skladište u nepotrebno velikim količinama imajući prvenstveno vlastito samoodržanje u vidu, vrlo bi lako, nastavi li se postojeći trend, mogla dovesti do još većeg produbljenja jaza između privilegiranih i onih već obespravljenih, ostavljajući jedne u izobilju koje uvelike nadilazi osobne potrebe, a druge u potpunoj nestašici – budući da bi zbog kupnje na veliko određene proizvode naprosto moglo biti nemoguće pronaći na policama u trenutku kada manje privilegiranim osobama financijsko stanje kupnju dopušta – ugrožavajući tako dodatno njihovu radnim uvjetima već ugroženu dobrobit.
Iako je moguće reći da isti problemi mogu pogoditi i muškarce u sličnoj obespravljenoj poziciji (što je i istina), razlog iz kojeg je u ovom trenutku važno govoriti upravo o ženama jest ponovno isticanje interakcija klasne i rodne opresije s kojom se iste susreću u kapitalističkim društvima. Uz navedene probleme koje može uzrokovati potplaćenost pretežno ženskih zanimanja, kako je već spomenuto, na žene u ovom trenutku pada i većina već neravnomjerno raspoređenog tereta kućanskog rada i skrbi o obitelji zbog povećanog vremena boravka unutar vlastitog doma. No, osim povećanog tereta koji sa sobom nose mjere poput zatvaranja škola i vrtića te preporuka neizlaženja starijim članovima kućanstva, uvedene mjere poput samoizolacije ponovo polaze iz perspektive privilegiranih izostavljajući iz vida i čitav niz drugih problema s kojima se kao potlačena skupina pod patrijarhatom svakodnevno susreću žene.
Naime, za neke žene, možda baš za neku od spomenutih medicinskih sestara/blagajnica/prodavačica/čistačica, usprkos opasnosti koju predstavljaju komplikacije uzrokovane zarazom koronavirusom ili pak nemogućnost stvaranja po potrebi višetjednih/mjesečnih zaliha, najopasnije mjesto ostaje unutar njihova četiri zida. Potreba za samoizolacijom, naplaćivanje kazni u slučaju kršenja iste ili pak uvođenje karantene kakvoj imamo prilike svjedočiti u Italiji znači da će se žrtve partnerskog nasilja naći pod još većim rizikom. Uz obvezu ostanka u domovima u što većoj mjeri, mnoge žene mogle bi se naći u situaciji da s nasilnikom provode gotovo 24 sata dnevno. Osim rada sigurnih kuća, SOS telefona i drugih nevladinih organizacija koje i u jeku epidemije i dalje nastavljaju neometano pružati pomoć ženama kojima je pomoć potrebna, službeni državni aparat trenutno i dalje ne osigurava adekvatne mjere zaštite od nasilja kao i preventivne mjere (npr. osiguravanje alternativnog smještaja u slučaju izrečene mjere samoizolacije za žene koje se nalaze u zajedničkom kućanstvu s partnerom koji ima povijest nasilja čak i ako je nasilje prijavljivano prije sadašnjeg trenutka i zanemareno od strane nadležnih institucija) o kojima ovisi dobrobit, pa čak i životi mnogih žena. U ovom slučaju, čini se, odgovornost ostaje na ugroženoj ženi i njezinim nastojanjima da potraži pomoć u vidu kontakta s nekom od sigurnih kuća, SOS telefona ili sličnih nevladinih organizacija. Dakle, i ovdje vrijedi na početku spomenuti every (wo)man for him(her)self princip kao i zakon jačeg koji primat stavlja na potrebe privilegiranih, a one ugrožene iznova ostavlja neadekvatno zaštićenima.
S obzirom na navedeno zanemarivanje potreba čitave skupine koja ne samo da je ugrožena, već je i u ogromnoj mjeri odgovorna za sprječavanje situacije u kojoj društvo naprosto kolabira i ostvarivati se počne neki od scenarija hollywoodskih filmova katastrofe, uz svo pranje ruku, rad od kuće, online nastavu i socijalno distanciranje možemo li uistinu govoriti o postojanju učinkovitog modela društvene solidarnosti na državnoj razini? Odgovor je izričito NE.
Učinkovit model društvene solidarnosti podrazumijeva adekvatno adresiranje potreba sviju bez obzira na vrstu njihovih društvenih doprinosa, ne samo najjačih, privilegiranih ili prema nekom arbitrarnom kriteriju najbitnijih, te brigu o održavanju zadovoljavajuće razine funkcionalnosti društva kao kolektiva čiji_a je svaki_a član_ica važna te zaslužuje zagarantirano zadovoljenje barem najosnovnijih joj potreba. Ako su nas na početku spomenuti filmovi katastrofe i fikcionalne zombie/vanzemaljske apokalipse ičemu naučile, naučile su nas da ni every (wo)man for him(her)self način pristupa problemima u kriznim situacijama, kao ni zakon jačeg nisu sadržani u ljudskoj prirodi već su posljedica na profit iznad ljudskih potreba orijentiranih sistema poput kapitalizma koji i u ne-kriznim situacijama potiče hiperindividualizam te komplementarnog mu patrijarhata koji cjelokupno društvo potiče na biologizaciju stanja permanentne nejednakosti. Ono što nas je svaka fikcionalna apokalipsa također naučila jest da apokalipsu istinski nisu uzrokovali ni vanzemaljci niti zombiji, kao što ju sam po sebi ne može uzrokovati ni korona virus, već sistemske manjkavosti pred-kriznog društva kao i prekasno uviđanje potrebe za promjenom.
Naime, mnogi filmovi katastrofe završavaju upravo dirljivim scenama društvene solidarnosti i ujedinjenja čovječanstva u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. No, krajnji cilj nikada nije borba protiv zajedničkog neprijatelja po sebi, ona se samo nalazi u svrsi pomoći pri ostvarenju istinskog krajnjeg cilja – očuvanja dobrobiti svih ljudi bez obzira na društveni položaj koji su dotad zauzimali, važnost čega u jeku krizne situacije biva osvjetljenija no ikad. Dakle, priznavanje važnosti međuovisnosti pojedinaca_ki i skupina ključ je preživljavanja epidemije. To je osnovno sredstvo u borbi protiv zaraznih bolesti ili kakvih drugih kolektivnih prijetnji, a kako bismo osigurali istinsku funkcionalnost društva i u ne-kriznim vremenima, po završetku krize potrebno ju je pretočiti u učinkoviti model borbe za ženska prava, radnička prava, javnozdravstvene i socijalno-stambene politike za dobrobit sviju i tome slično.
Imajući to na umu, moguće je primjetiti da se radi o promjenama za koje je potpuni društveni kolaps koji im prethodi krajnje nepotreban.
Stoga, najvažnija poruka koju epidemija koronavirusa šalje nije samo ona koja ukazuje na potrebu za hitnom reakcijom na sam virus, već i ona koja nas trenutnim produbljenjem istih tjera da primijetimo, a potom i preispitamo postojeće rodo-klasne nejednakosti i iznađemo nove modele društvenog uređenja koje će umjesto utrke za profitom adekvatno odgovoriti na potrebe svih, pa i onih najneprivilegiranijih društvenih sastavnica – a kriza uzrokovana koronavirusom jasno je pokazala da takav model u svojoj srži nužno mora biti anti-patrijarhalan i anti-kapitalistički.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Jedni za druge – Facebook grupa za volontersku organizaciju pomoći (nabavka namirnica, lijekova…) osobama u riziku ili samoizolaciji, pretežno područje Zagreba
Rijeka – Zajedno smo jači – Facebook grupa za volontersku organizaciju pomoći (nabavka namirnica, lijekova…) osobama u riziku ili samoizolaciji, područje Rijeke i okolice
Udruga Brod – Grupa za ženska ljudska prava – pružanje besplatnog smještaja za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja, pružanje pravnih savjeta
Ženska pomoć sada – SOS telefon i pružanje smještaja na tajnoj adresi
Mreža podrške i suradnje za žrtve i svjedoke kaznenih djela – podrška žrtvama i svjedocima kaznenih djela u županijama u kojima nisu osnovani odjeli za podršku žrtvama i svjedocima
