Vjerujem da je većina vas do sada ili pogledala seriju Stranger Things ili barem čula za nju.
Ukoliko ju niste pogledati, a planirate ju pogledati – moj prijedlog je da prestanete čitati tekst, jer spoileri su neizbježni.
Netflixova uspješnica smještena je u (izmišljeno) mjesto Hawkins u američkoj saveznoj državi Indiani 1983. godine, vremenu koje je obilježeno velikim socijalnim, ekonomskim i privrednim promjenama u svijetu. Zemlje u razvoju suočile su se s privrednim i socijalnim poteškoćama kao posljedicom dužničke krize 1980. godine, nasilje je buktalo na Bliskom istoku, a Hladni rat je bio na svom vrhuncu. No, ništa od toga nije bitno za seriju Stranger Things.
Stranger Things je priča o grupi dječaka koji pokušavaju spasiti svoga prijatelja kojeg je otelo čudovište. Na svoje načine i proživljavajući svoje osobne drame, pomažu im šerif Hoppera i Joyce, majke otetog dječaka. Serija je osmišljena kao svojevrsna posveta filmovima i serijama iz 80-ih godina uz snažan oslonac na si-fi i horor tematiku. Stranger Things mogli bismo opisati kao mješavinu filmskih klasika The Gooniesa, Stand by Me i E.T-a uz dozu X-Filesa i Aliena.
Iako tematika serije sama po sebi nije pretjerano inovativna, ono što je u seriji osvježavajuće je prezentacija likova, bolje rečeno ženskih likova. Naime, 80-te godine nisu bile poznate po progresivnom pristupu karakteriziranja žena na velikom i malenom platnu, no pozitivna strana priče smještene u 80-te godine, a snimljene u 2016. godini jest ta što su pisci i redatelji upotrijebili više energije i vremena u tumačenju spola i seksualnosti od svojih prethodnika, usprkos tome što se radnja serije vrti oko teorije zavjere, paralelnih dimenzija i čudovišta koje vreba iz mraka.
Zahvaljujući velikom broju fanova i fanica serije, internet je nedavno eksplodirao oko polemike o tome jesu li ženski likovi u seriji feminizirani ili nisu. Dok jedni tvrde kako je serija na poprilično plošan način okarakterizirala ženske likove oslanjajući se na konzervativan pristup svojih kolega iz 80-tih godina (samo od nekih argumenata ove teze su – ljubavni trokut između ‘dobre djevojke’ Nancy, pomalo jezivog fotografa Jonathana i popularnog Steva, gdje na kraju Nancy završi sa Stevom usprkos vidljivoj privlačnosti prema Jonathanu, uloga pretjerano tugujuće majke nestalog dječaka do minimalne reakcije roditelja i službenika oko Barbarinog nestanka koncentriranim isključivo na pronalazak nestanka dječaka) drugi su složni u tome kako su ženski likovi u Stranger Things prikazani višeslojno i realistično.
Iako su žene i djevojke u seriji uglavnom degradirane na prilično tradicionalno uloge (majka, sestra, najbolja prijateljica, ljubavni interes), razvoj priče izdiže ženske likove iznad stereotipa.{slika}
Uzmite na primjer lik Nancy – arhetip ‘dobre djevojke’ koja je u početku serije razapeta između želje da bude sa Stevom, dečkom čiji ego i nagelirana kosa pomiču granice fizike, i želje da bude odlična učenica. Nancy u prve tri epizode donosi poprilično diskutabilne odluke (među kojima je i gubitak djevičanstva sa Stevom u istom trenutku kada njezina najbolja prijateljica umire od strane čudovišta), što publiku tjera da ju otpišu kao isključivo ljubavni interes ili mogući zalogaj čudovišta koje vreba iz mraka.
No, Nancy iz epizode u epizodu, evoluira. Umjesto heroine, Nancy je prezentirana kao tinejdžerka koja čini glupe greške i govori glupe stvari, no paralelno donosi odluke koje imaju strašne (i konačne) posljedice. Rješavajući se svojih strahova oko toga hoće li cijela škola pričati o njoj i njezinom djevičanstvu, Nancy donosi odluku da pronađe svoju prijateljicu Barbaru udružujući se s Jonathanom koji je u potrazi za svojim bratom. Usprkos mogućnosti gubitka trenutne popularnosti koju uživa radi veze s popularnim dečkom, Nancy stoji iza svoje odluke da je Jonathan idealan partner u njezinoj potrazi za najboljom prijateljicom i kreće u lov na čudovište. Osvježavajuće je vidjeti u televizijskoj seriji mladu djevojku koja odabire prijateljstvo i iskupljenje za svoje postupke umjesto seksualne veze i romantike.
Vrhunac Nancyne emancipacije možemo vidjeti u obračunu s čudovištem kada Nancy puca iz pištolja, sceni u kojoj Nancy više nije ‘dobra djevojka’ nego osnažena mlada žena. Na kraju prve sezone serije u sceni u kojoj Nancy odabire između dva dečka, birajući ići putem svoje majke, krije se još jedna feministička ideja – sloboda izbora. Neovisno o tome hoće li Nancy odabirom u budućnosti biti sretna ili neće, neovisno o tome za kojeg od dvojice momaka mi navijali – Nancy odabire samostalno i s tom odlukom može i mora živjeti. Živjela sloboda izbora!{slika}
Kada je Barbara već spomenuta, zanimljivo je vidjeti kako je Barbara, djevojka koja umire u već drugoj epizodi serije, postala jedan od omiljenih likova u seriji. Barbara je mlada, pametna, prizemna djevojka koja kao prava prijateljica ističe Nancy njezine glupe greške, djeluje kao korektiv prijateljici kada je ‘slijepa od zaljubljenosti’. Kao u svim horor filmovima i serijama koji se bave pitanje moralnosti, Barbarina smrt je podsjetnik kako u stvarnom životu – neovisno o tome koliko si dobar i dobrim ljudima se nesreće događaju. Slika je to stvarnoga svijeta i svojevrstan revolt konzervativnim medijima koji plasiraju ideju kako pristojnošću i dobrotom se može izbjeći opasnost i to najviše vrijedi za žene i djevojke. Uzmite u obzir ideje koje možete pronaći u medijima kako djevojke koje se čedno oblače i ponašaju nikada neće privući seksualne predatore, a one koje se ponašaju i oblače promiskuitetno hoće, dok u stvarnosti i jedne i druge su, na žalost, žrtve seksualnog uznemiravanja i iskorištavanja. Ovdje Barbara nije žrtva seksualnog predatora, ali je žrtva predatora i to samo zato što se našla na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Uloge koje najviše odskaču od onih iz filmova i serija iz 80-ih su uloge majki. U Stranger Things majke su prikazane kao ljudi, kao osobe od krvi i mesa sa svojim vlastitim razmišljanjima i vlastitim strahovima. One su višeslojne i one su te od kojih očekujemo stalno što će i kako učiniti, jer one imaju svoj vlastiti život i svoju vlastitu osobnost. Naviknuli smo vidjeti uloge majki koje provode vrijeme u kuhinji kuhajući obilne ručkove i/ili večere za sve ukućane čiji je dijalog sveden na nekoliko opaski o kuhanom povrću i (pre)pečenoj piletini, no u Stranger Things majke pitaju svoju djecu čime se bave i racionalno reagiraju u teškim situacijama.{slika}
Uzmimo za primjer Karen Wheeler, majku Nancy i jednog od dječaka koji je u potrazi za svojim nestalim prijateljem, koja u situaciji kada je nestali prijatelj proglašen mrtvim ne dolazi svojem sinu moralizirajući mu o životu i smrti niti ga pitajući što bi želio jesti, nego dopuštajući svome sinu da samostalno dođe do nje kada bude spreman za razgovor, paralelno mu dajući do znanja da je tu za njega.Istu metodu Karen primjenjuje kada Nancy dolazi prekasno doma (nakon što je izgubila svoje djevičanstvo sa Stevom). Karen Wheeler nije naporna, nije nametljiva, jednako kao što nije pasivna i indiferentna prema životu svoje djece, ona primjećuje stvari, ali nije nasrtljiva, poštuje svoju djecu i iako želi biti aktivna u njihovim životima pušta ih da joj samostalno dozvole koliko daleko smije ući u njihovu privatnost. Takve karakteristike emancipirane žene u potpunom su kontrastu s prikazom pasivnih žena iz filmova 80-ih godina koje cijeli dan kuhaju i peru i u potpuno su neznanju o svijetu oko njih. Ustvari, da je serija snimljena 80-ih godina njezin lik vrlo vjerojatno u seriji ne bi niti postojao.
Oko uloge Joyce Byeres (Winona Ryder), majke nestalog dječaka Willa, bazira se cijela radnja serije – osnova priče je da je Will nestao, no Joycina nemogućnost pomirbe s time pokreće cijelu radnju. Joycein slom zbog nestanka sina intiman je, alarmantan i uznemirujuć, neki bi rekli čak i histeričan.{slika}
Joyce je labilna, emocionalna, nesređena žena koja se bori za preživljavanje. Financijski je u teškoj situaciji, a uz to (stereotipno) muž i otac njezine djece ostavio ju je i zamijenio ‘mlađom kopijom’. Iako naizgled se može pomisliti kako je Joyce osnažena isključivo time što za razliku od ostalih ženskih uloga u seriji koje s vremena na vrijeme odjenu haljinu ili suknju, a ona je vječno u trapericama ili samtenim hlačama njezina feministička snaga se krije u tome da se ne miri time u što je drugi pokušavaju uvjeriti. Ona zna da je u pravu (usprkos tome što zna koliko ludo zvuči kada kaže svome starijem sinu da s Willom komunicira putem rasvjetnih tijela u kući) i ne boji se to ponoviti svima koji je žele slušati. Koliko su putu žene u prošlosti koje su bile ispred svoga vremena proglašavane ludima, ne želimo ni razmišljati.
I, naravno, tu je Eleven, djevojčica sa supermoćima obrijane glave koju u početku zamjenjuju za nestalog dječaka. Upravo ta dihotomija identiteta i roda u početku se činila kao nagovještaj kako Eleven neće biti tipična badass. U vremenu kada žanrovi poput ovih teže k seksualizaciji ženskih junakinja (primjerice Hit Girl iz Kickassa) osvježenje je vidjeti da je dijete – dijete. Ona je i ranjiva i snažna, ima mogućnost telekineze, no bori se s izražavanjem, može proći kroz paralelne dimenzije, ali ostaje u određenim trenutcima paralizirana traumama. Što se tiče pitanja roda, zanimljivo je gledati njezino prerušavanje u Zlatokosu odjevenu u ružičastu haljinu s plavom perikom kako bi se uklopila među ostalu djecu, a još je zanimljiviji trenutak kada odbacuje periku, osnažena po pitanju svoga izgleda. {slika}
Neosporivo je kako određene scene Stranger Thingsa 80-ih godina vjerojatno ne bi bile razumljive tadašnjim gledateljima i gledateljicama, dok ih današnji gledatelji/ce itekako razumiju. Scene su to u kojima prvi put doznajemo za oca nestalog dječaka – Lonnia – nakon što Joyce odlazi prijaviti njegov nestanak kod šerifa. Šerif Hopper tada na pomalo odbojan način pretpostavlja kako je otac taj koji je oteo dječaka jer je takva situacija u ’99 od 100 slučajeva’. Joyce, majka nestalog dječaka, ne vjerujući u tu mogućnost govori: “Lonnie mu kaže da je queer, zove ga pederom”. Govoreći to, ukazuje na nesposobnost i okrutnost očeva – što je karakteristika modernog društva i moderne publike. Iako je malena, suptilna točka u dijalogu, veliki je trenutak po pitanju roda i seksualnosti.
Stranger Things, neupitno izvrće postojeće načine karakteriziranja ženskih likova u serijama i filmovima i zamjenjuju ih, pa s – malo drugačijim karakteristikama. Žene i djevojke nisu simbolično prikazane, nego su uvjerljive, punopravne u svojoj sposobnosti nošenja s bijesom i nesigurnošću, tugom i ljubavi, nevinošću i čudovištima, kao i svim ostalim između. Jer biti žena, je puno više od nekoliko karakteristika. Nije li?
