U prvom tekstu iz serije članaka o stručnom osposobljavanju bez zasnivanja radnog odnosa (SOR) – Stručno osposobljavanje: Koliko manipulacije je dovoljno za politički bod? naglasile smo kako je jedan od najvećih problema navedene mjere to što je oko dvije trećine svih ugovora koji se temelje na tom principu sklopljeni u javnoj upravi. Javna uprava ima zabranu zapošljavanja od 2014. godine, što dodatno naglašava apsurdnost mjere koja ima za cilj stvoriti četu službenika/ci koje neće nastaviti raditi na radnom mjestu za koje su se stručno osposobili. Za provedbu svih mjera aktivne politike zapošljavanja u 2014. godini isplaćeno je 962.603.200,08 kn. Za osposobljavanje službenika/ca u javnoj upravi, samo u 2014. godini osigurano je petsto milijuna kuna.
Navedeno potvrđuje i Ena Knežević, članica inicijative Za rad spremne koja se aktivno bavi mladima na tržištu rada, i to analizom postojećih mjera i upozoravanjem na njihove nedostatke: “Umjesto da osobe ostanu raditi na istim radnim mjestima gdje su se osposobili/e, nažalost, oko 60 posto mladih koji se stručno osposobljavaju u javnom sektoru služe samo izmjeni i iskorištavanju jeftine, odnosno besplatne radne snage ili za kuhanje kave, obavljanje pomoćnih poslova itd, gdje nerijetko nauče jako malo ili ništa. Smisao ove mjere je stoga promašen te se ona nepromišljeno koristi, jer bi se ona trebala pretežno koristiti u realnom sektoru, gdje mladi imaju šansu nakon odrađenog osposobljavanja uistinu i ostati, odnosno zaposliti se kod poslodavca kod kojeg su se osposobljavali.”
Iz razgovora s osobama koje su uključene u stručno osposobljavanje na općinskim sudovima u RH proizlazi da se na sudovima zapravo ne kuha kava, već se osobe doista osposobljavaju za poslove upisničara/ki i zapisničara/ki, takozvanih “službenika III vrste”. Poslovi “službenika III vrste” se svodi na rad u specijaliziranim pravosudnim programima i pripremanje spisa za neometani rad sutkinje/ca i/ili bilježenje tijeka rasprave. Iako službenici III vrste često zanemarivani u pravosudnim institucijama, oni na sebi nose određenu odgovornost koju je teško očekivati ako se radi za 2.400,00 kn bez naznake da će se dogoditi nekakav permanentniji ugovor. S obzirom da bi svaki sud trebao imati dostatan broj osoba na navedenim radnim mjestima u odnosu na broj sutkinja/sudaca, ova mjera se koristi kako bi se pokrpale “rupe” nastale lošim planiranjem ljudskih resursa od strane vodstva suda.
Drugi aspekt mizerno niske naknade je i činjenica da se sa 2.400,00 kn ne mogu pokriti osnovni životni troškovi, što dovodi do daljnje diskriminacije, kako nam objašnjava Ena Knežević : “Zaboravlja se da su mladi heterogena skupina, premalo pažnje je posvećeno mladima koji su dodatno ranjivi i marginalizirani, npr. mladi s invaliditetom, mladi koji izlaze iz alternativne skrbi. Također je ova mjera neusklađena s potrebama mladih iz ruralnih područja. Većina stručnih osposobljavanja se nudi u veći sredinama, a naknada je jednostavno preniska da može pokriti troškove preseljenja, stanarine, režija, života u drugom mjestu…” Navedeno potvrđuje i istraživanje Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRIDA-a), prema kojem je više od tri četvrtine osoba uključenih u stručno osposobljavanje za vrijeme korištenja mjere živjelo kod roditelja ili rodbine. Nadalje, od 2011. do 2014. godine mjera stručnog osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa najviše se je koristila u razvijenijim regijama (npr. U gradu Zagrebu govorimo o 19 posto od ukupnog broja sklopljenih ugovora o stručnom osposobljavanju), a najmanje u regijama s iznadprosječnim stopama nezaposlenosti, kao što je npr. Vukovarsko-srijemska, gdje se radi o samo pet posto od ukupno sklopljenih ugovora o SOR-u.
Za mišljenje o svrsishodnosti mjera aktivnog zapošljavanja, odnosno stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa zatražili smo i do Ekonomskog instituta iz Zagreba, te nam je ravnateljica Dubravka Jurlina Alibegović rekla kako Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ) u svom Mjesečnom statističkom biltenu ne prikazuje podatke o broju korisnika mjera aktivne politike zapošljavanja po Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti, što znači da ne postoji javno dostupan podatak o broju osoba aktivnih korisnika te mjere u javnoj upravi. “Za sada ne postoji javno dostupan podatak o broju osoba koje su, nakon korištenja te mjere aktivne politike zapošljavanja, zaposlene, u kojem su roku našle radno mjesto, u kom sektoru, u kojoj djelatnosti i sl.” naglasila je Jurlina Alibegović, te nadodala kako smatra da je već u samom procesu donošenja nužno uspostaviti i jasne kriterije evaluacije svake mjere. “U Vladinim Smjernicama kao način praćenja ostvarivanja mjera aktivne politike zapošljavanja navode se redovita godišnja izvješća, ali i evaluacija učinka politika tržišta rada. Na nama je da pričekamo kraj ove ili početak sljedeće godine kada bi se trebalo pripremiti godišnje izvješće, kao i evaluaciju učinaka mjera aktivne politike zapošljavanja.”
Bez obzira na suzdržanost Ekonomskog instituta pri donošenju zaključaka o smislu paketa mjera aktivnog zapošljavanje, nesporno je da prostor za poboljšanje postoji. Kao stručnjakinja koja se intenzivno bavi pitanjem SOR-a, Knežević zaključuje: “Nažalost mjera se u praksi ne provodi onako kako je zamišljena, jer se većinom koristi u državnoj i javnoj upravi, uslijed čega nije dugoročno održiva, te nije prilagođena specifičnostima i različitostima mladih kao heterogene skupine.”
{slika}
Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta ‘Stručno osposobljavanje, slaba prilika’, kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva. Tekst se izvorno objavljuje na portalu Libela.org.
Prethodni tekst možete pročitati ovdje.
