Iako sam u ovoj maloj zemlji od malena učena da se ponašam submisivno jer sam žena, ne mogu se pohvaliti da je taj odgoj urodio plodom. Tip sam osobe koja ne voli šutjeti kada vidi gluposti. Nisam netko tko se svađa u svakoj prilici ili pravi probleme, no također nisam pasivna, već glasna sam i jasna kada treba. Zbog tih (za ženu) dosta nezgodnih karakternih crta bila sam puno puta opisivana raznim pridjevima (ponekad i imenicama!) na koje nisam obraćala pažnju. Postoji doduše jedna rečenica, jednostavna rečenica skrivenog subjekta koja me je znala ubosti.
Mnogo puta u svom životu sam čula rečenicu: “Teška si”. Teška sam? Misliš kao fizički ili? Jer to je fatshaming, ne možeš tako razgovarati. Kako sam teška, zašto? Jesam li teška jer ne razumijem što hoćeš reći ili jer postavljam puno pitanja? Teška sam jer postavljam teška pitanja? Teška sam jer nije sa mnom lako, jer neću poput submisivnog psa sjesti, leći i praviti se mrtva? Ili sam teška jer ti mene ne razumiješ?
Od obitelji preko prijatelja do momaka, kad tad, bila sam ukrašena pridjevom teška. Možda bih mogla okrenuti situaciju na svoju ruku i proglasiti ga svojim vlastitim epitetom – teška Mia. Istina, ne zvuči baš dobro kao sjajnooka Atena ili vjerna Penelopa, no uzet ću što mogu.
Iskustva ostalih
Zbog toga što sam taj opisni pridjev čula mnogo puta, zanimalo me susreću li se i ostale žene s njim, potakne li ih na razmišljanje o osobi s kojom razgovaraju ili na introspekciju. Raspitala sam se uokolo, ali rezultati mog ‘istraživanja’ nisu mi se svidjeli: nakon što bi prosječna žena[1] dobila udarac da je teška, povukla bi se poput kornjačice u svoj oklop i regrupirala tako da postane ugodnija sugovornica u raspravi.
Aglaia Berlutti je u svom članku za HuffPost opisala razgovor s prijateljem koji je uslijedio nakon što joj je on rekao da je teška. Nakon što se nije nasmijala niti odmahnula rukom na komentar, on se počeo pravdati da to nije bila uvreda. “Ne znam što tebi zapravo znači opisati me teškom”, rekla mu je.
Uzdahnuo je i prema izrazu na njegovom licu je shvatila da ga je njeno pitanje zabrinulo. Možda je mislio da se našao u jednoj od beskrajnih rasprava o patrijarhatu, feminizmu ili političkoj korektnosti. Aglaia kaže da se nije radilo niti o jednoj od tih stvari. Njezino pitanje je bilo jednostavno i jasno – željela je znati zašto njezin prijatelj misli da je teška žena.
“Ne znam. Nije te lako zadovoljiti”, konačno je rekao. “Sve je malo zeznuto s tobom, kao da moram paziti što govorim ili mislim jer bi te bilo što moglo naljutiti ili povrijediti. Teško te je shvatiti”. Ona mu nije odgovorila. Pitala se je li se njezin prijatelj referirao na njezin stil argumentacije, diskusija i debata ili se radilo o nečem dubljem, kompliciranijem i težem.
Aglaia nije smatrala da je osobito agresivna ili sklona prepirkama, no zapitala se što ju je to činilo ‘teškom’. Ono što njezin prijatelj opisuje je nejasni koncept koji ne može definirati. O čemu se zapravo razgovara? “Znači, volim se raspravljati?” Prijatelj sliježe ramenima: “Da, ali ne radi se o tome.”
“O čemu se onda radi?” – “To nije nešto što je jednostavno objasniti. Ti si netko tko uvijek ima nešto za reći, prigovoriti i komentirati bilo što. S tobom se mora raspravljati o svakoj ideji”. Nastala je tišina i ona je primijetila da mu je postalo neugodno te da je izlaganje cijelog niza ideja učinilo svjesnijim njihovo značenje ili, što je još više zbunjujuće, određenu logiku koja usmjerava predrasudu prema nečem čvršćem i dubljem.
“Mislim, žene su gotovo uvijek fleksibilnije, ljubaznije i manje agresivne.” – “Dakle, zato što nisam takva znači da sam teška?” – “Pa u krajnju ruku neobična.”
Sad dolazimo negdje, pomislila je. U čitavom nizu zastarjelih definicija o ženama postoji neistražen teritorij o tome što se pretpostavlja kao ‘žensko’.
Žene diljem svijeta su od malena učene kako da se ponašaju – da budu neupadljive, da budu pristojne, da budu ljubazne sa smiješkom na licu. Način na koji hodamo, govorimo, naš stil, naša kosa i šminka oduvijek su bili otvoreni za mušku interpretaciju, stoga su muškarci postavljali norme kojima nas drže u sitnim, tijesnim, neudobnim kalupima. Misija im je sputati našu žensku slobodu i duh. One od nas koje se usude biti svoje, koje odbiju biti pasivne i submisivne, one koje se smiju i pričaju glasnije, one koje ne odmahuju rukom na mizoginične ‘fore’, one od nas koje su asertivne i ne daju se zezati bit će kažnjene.
Poveznica između asertivnosti i ‘težine’
Psihologija definira asertivnost kao vještinu aktivnog zalaganja za svoja prava bez ugrožavanja prava drugih ljudi. Asertivnost uključuje prepoznavanje svojih osjećaja, potreba i granica u odnosu na druge ljude te otvoreno i iskreno komuniciranje s njima. S asertivnim ljudima je lako jer drugi/e znaju na čemu su s njima te dolazi do jasnog razgraničavanja odgovornosti i preuzimanja dijela svoje odgovornosti.
U našem svijetu, u kojem je zahvaljujući rodnim ulogama određeno da će muškarac zarađivati više (a žena usprkos istom stupnju obrazovanja zarađivati manje), dok će sva obaveza svakodnevnih segmenata padati na ženina leđa – intelektualni, emocionalni i fizički rad (briga oko kuće/stana, djece, kućnih ljubimaca i potreba muškarca), ima smisla da oni koji su u privilegiranom položaju opresora imaju problem s onima koje se odlučuju boriti protiv davno uspostavljene hegemonije. Upravo zato se služe nizom korektivnih mjera koje dovode u red žene, koje svojom asertivnošću žele jasno dati do znanja postojanje razgraničavanja odgovornosti te preuzimanje svog dijela iste. Muškarci ne žele preuzeti svoj dio odgovornosti jer je njihov život i uloga objektivno lakša. Proces odučavanja mizoginičnih i seksističkih obrazaca ponašanja koje određuje patrijarhat nije lagan za nikoga, a ponajviše za one koji su lijeni i kojima se ‘to ne da’, za one koji imaju benefit od toga da su na vrhu piramide.
Dvostruki standardi
Razlog zbog kojeg me muči čuti ‘teška si’ je taj što nikad u razgovorima s bliskim ljudima, onima u tramvaju ili busu, na televiziji i laptoptu ne čujem ili u knjigama ne pročitam ‘težak si’. Ne može se s tobom čovječe, daj se unormali, vidiš da te svi gledaju, što će drugi misliti o tebi, budi pristojniji, tiši. Sve te stvari su implicitno sadržane u ‘teška si’ – one služe korekciji ponašanja. Jasno da ih nikad ne čujem da su upućene muškarcima kada se njihovo ponašanje ne treba korigirati. Njima se ne treba vladati kada su oni vladajući.
Spoznaja o vlastitoj privilegiranosti i opresiji drugih dakako nije ugodna, ali je nužna za bolje sutra. Problem leži u tome što je muškarcima dobro i danas. Bijelom strejt cis muškarcu ništa ne stoji na putu ka sreći, dok nama ostalima da – bijeli strejt cis muškarci i njihova pravila/zakoni.
Stoga kako se boriti protiv korekcijskih mjera patrijarhata? Jednostavno! Nemojte više ženama govoriti da su teške. Slušajte kada vam objašnjavaju probleme ili argumente bez da ih apriorno odbacite kao nevažeće. ‘Teška si’ obično dolazi u igru nakon neke rasprave u kojoj ostali sudionici nisu spremni razmisliti o ženskom stajalištu, ‘ući u njezine cipele’, razmisliti kako bi se oni osjećali da im netko kaže istu stvar ili pokaže istu nezavidnu razinu nezainteresiranosti i ignorantnosti. Žene nisu teške jer se ne žele poistovijetiti s vašom imaginiranom slikom savršene ženice, baš kao što nisu teške jer ne žele odustati od svoje istine i svojih objašnjenja.
Obzirom da niti žene niti muškarci ne govore muškarcima da su teški, već su uvijek prema njima apologetični i susretljivi, vrijeme je da to isto shvaćanje primjenimo i na žene, zar ne?
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
[1] Žena koja se ne uhvati u koštac s ‘teška si’ na feminističkoj razini i odbaci patrijarhalnu glupost
