Ograđujući se od odgovornosti za maskulinizaciju informativnog programa na HRT-u, Hloverka Novak Srzić je na okruglom stolu slegnula ramenima i rekla kako je zadatak medija reflektirati društvenu stvarnost. Ona nije jedina koja olako prelazi preko činjenice da mediji konstruiraju stvarnost, osim što je reflektiraju – kao i preko činjenice da taj dvojaki proces ne smije biti praćen diseminacijom stereotipa.
Riješimo zajedno jedan mali test. Prošlog petka, kad je u Novinarskom domu održan okrugli stol o ravnopravnosti spolova u medijima, s naslovnice Novog lista bečio se usklik: “Prodavačici 54 kune više, profesoru 102 kune manje!” Informacija se odnosila na izračun konkretnih učinaka novih Vladinih pravila za oporezivanje, a novinarke koje su se tom prigodom bavile matematikom, svome su tekstu dometnule i tablicu iz koje se vidi kako će pojedine kategorije radnika – od prodavačice do menadžera – ponijeti teret novih reformi ili se njima okoristiti. Testno pitanje je jednostavno: što je sporno u ovako
sročenom naslovu?
Seksizam treba osuditi jednako kao i rasizam, rekla je na okruglom stolu Gordana Lukač Koritnik, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, međutim, tu pasivom izrečenu preporuku nitko nije shvatio kao obvezujući imperativ, pa čak ni kao ideju za razmatranje. Novinari su ionako samo čekali izlaganje “gospođe premijer”, kako je netko nazvao Jadranku Kosor koja je ondje navratila da kaže riječ-dvije o sklonosti nekih medija da je diskreditiraju i omalovaže zato jer je žena; a kad su iščekivano i dočekali, pogasili su kamere i otperjali dalje, ponijevši sa sobom glas o tome kako je Kosor uvrijeđena nadimkom Jaca. Iako isjekirana iz konteksta, ta je njezina izjava dobro došla hordama komentatora da u vrckavo ciničnim osvrtima perpetuiraju seksizam na koji je gospođa premijer bezuspješno htjela upozoriti.
Prazninu uzrokovanu izostankom većih skandala, tjedan dana su popunjavali komentari uglavnom inspirirani analogijom između premijerkina nadimka i nadimaka njezinih muških kolega. Kao, “ako smo Stjepana Mesića zvali Stipe, zašto nju ne bismo zvali Jaca”? Pritom se glatko kao gliserom preko naftne mrlje kliznulo preko činjenice da je Kosor upravo i naglasila da joj Jaca smeta u slučajevima kad su imena drugih, muških političara navedena u njihovom dostojanstvenom, neokrnjenom, punom obliku. Kad, recimo, u nekom tekstu stoji da su “Stipe Mesić, Ivo Josipović i Jaca” negdje bili i nešto radili.
Seksizam treba osuditi jednako kao i rasizam, ne treba propustiti ni jednu priliku da se to učini. Koliko smo daleko od društva ravnopravnih, pokazuje i to što se reagiranje na seksizam radije kažnjava negoli nagrađuje, a onaj tko je reagirao biva obično diskvalificiran primjedbom da se “bavi glupostima umjesto bitnim stvarima”, što se premijerki i dogodilo dvaput u mjesec dana, prvo s onom “turističkom guzom”, kako su joj tepali tobože liberalni a ustvari ubitačno neosviješteni komentatori iz svih domena, a onda i u “slučaju Jaca”, u kojemu je svaki novinar dobio priliku zabaviti se opetovanim ponavljanjem tog nadimka i pravovjerno presuditi kako premijerka ne bi trebala “skakati na svaku” i baviti se tričarijama, nego se uhvatiti ukoštac s pravim problemima, na primjer financijskom krizom.
Seksizam treba osuditi kao rasizam, treba “skakati na svaku”, uvijek i svuda, sve dok voditelji Otvorenog ne uvide da nije u redu raditi emisiju uz sudjelovanje monstruozne većine muških sugovornika, dok ne prestanu iz medijskog prostora javne televizije isključivati žene kad god se govori o “pravim problemima”; o financijskoj krizi i politici, kao da u Saboru ne sjedi ni jedna žena, i kao da ne postoje žene stručnjakinje u području ekonomije.
To je stvarno neobično za državu u kojoj žene čine 59 posto visokoobrazovanih. S druge strane, žene se u Otvoreno poziva kad se govori o humanitarnom radu, osmom martu i nasilju u obitelji. Iako su, u potonjem slučaju, muškarci ti s kojima bi o nasilju u obitelji trebalo porazgovarati pred kamerama budući da u Hrvatskoj svakih 17 dana jedan od njih ubije ženu.
Zanimljivo je zaviriti u statistiku. Analiza 12.000 članaka, što ju je proveo Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u posljednje dvije godine, pokazuje, ukratko, da ravnopravnosti spolova u medijima – nema. U udarnim terminima informativnog programa javne televizije, žena je manje od 20 posto. S druge strane, udio žena u reklamama doseže i 80 posto. (Valjda zato jer prijanjaju uz sve podloge i zato jer ih neki vole na stolu. A i najbolje znaju kako očistiti mrlju.) Prema dobnim skupinama, u medijima su najzastupljenije žene između 18 i 30 godina. Žene starije od 50 gotovo da su i nevidljive u mainstream medijima. Gotovo su posve nevidljive žene iz ruralnih sredina, o kojima do udarnih vijesti dopluta kakva informacija samo kad se radi o manifestacijama poput kakvog izbora vinske kraljice ili kulinarske smotre zavičajnih jela. Žene su prisutnije u “mozaičnim emisijama” u kojima se govori o njezi bolesne djece, odjeći i zabavi, životnim problemima i drugim emotiviziranim temama, kako ih naziva Nada Zgrabljić Rotar sa Sveučilišta u Zadru. Što se tiče tiskanog novinarstva, žene se pojavljuju tek na 23 posto naslovnica najtiražnijih dnevnih novina. Iznenađuje (a neke će i šokirati) podatak da po pitanju “propuštanja” žena na naslovnice, od svih dnevnih novina najlošije stoji – Novi list. Udio žena na naslovnicama kreće se oko tužnih 17 posto. Eto i razloga zašto sam ovaj tekst započela baš primjerom iz Novog lista. Seksizam treba osuditi kao i rasizam; započnimo s vlastitim vrtom, kao i Voltaireov Candide.
I Ured za ravnopravnost spolova, organizator okruglog stola u Novinarskom domu, bi trebao poći od sebe i priznati, možda, da se u mnogočemu dosad ponašao kao alanfordovski Ured za istraživanje ruda i gubljenje vremena. Jer, što drugo reći za koncepciju javne diskusije koja se uglavnom svodila tek na lamentiranje o poražavajućem tretmanu žena u medijima, dok je istovremeno organizator te javne jadikovke suodgovoran za to poražavajuće stanje?
Iako je, naime, Ured zakonom obvezan provoditi Nacionalnu politiku za promicanje ravnopravnosti spolova koja istječe ove godine, odnosno osmisliti nacionalnu politiku za promicanje ravnopravnosti spolova i nadzirati njezinu provedbu, predstojnica Helena Štimac Radin ukinula je mogućnost ispunjenja jedne od bitnih mjera Nacionalne politike, one o “Uvođenju rodno osjetljive politike u medije (7.3.)”, time što je prije dvije godine samovoljno i nelegalno ukinula tijelo koje se bavilo tom mjerom – Povjerenstvo za praćenje i procjenu provedbe politike ravnopravnosti spolova u medijima (ili, jednostavnije, Povjerenstvo za medije) – a da do danas nije objasnila tu diverziju niti na bilo koji način odgovarala za nju. Štoviše, kad ju je prošlog petka u Novinarskom domu bivša članica tog Povjerenstva Vesna Kesić, mimo agilnih pokušaja da je ušutkaju, prozvala za kršenje zakona, zatajenje godišnjeg izvještaja o radu Povjerenstva i uklanjanje svih tragova rada Povjerenstva, Helena Štimac Radin se ponijela u maniri nedodirljivog debelokošca: oduzela je Vesni Kesić riječ i elegantno otvorila novu točku dnevnog reda.
Ograđujući se od odgovornosti za maskulinizaciju informativnog programa na HRT-u, Hloverka Novak Srzić je na okruglom stolu slegnula ramenima i rekla kako je zadatak medija reflektirati društvenu stvarnost. Ona nije jedina koja olako prelazi preko činjenice da mediji konstruiraju stvarnost, osim što je reflektiraju – kao i preko činjenice da taj dvojaki proces ne smije biti praćen diseminacijom stereotipa. Da se vratimo na početak, naslov teksta o oporezivanju radnika ne smije nonšalantno odašiljati stereotip o “ženskim” nisko rangiranim i slabo plaćenim poslovima, i o “muškim” visokoprestižnim liječničkim i menadžerskim pozicijama; nasilje nad ženama se ne smije implicitno opravdavati naslovima poput onoga “Pretukao sam je jer me maltretirala jezikom”, a ukazivanje na iskaze rodne neravnopravnosti ne smije se otpisati kao nevažno dokoličarenje u “ovim teškim vremenima”. Seksizam treba osuditi kao i rasizam, u našem je društvu to ozbiljan i opasan problem, i jednako
prioritetan kao gospodarska kriza.
