Bavljenje aspektima feminizma u popularnoj kulturi koje možemo pratiti od kraja 70-ih te 80-ih godina prošlog stoljeća i osnivanja Grupe za ženske studije (Women’s Studies Group) sredinom 70-ih u okviru Centra za suvremene kulturalne studije u Birmighamu, uglavnom se temeljilo na proučavanju ženskih žanrova (sapunice/serije, djevojački i ženski časopisi, ljubavni romani, romantični filmovi i sl.) koji su bili zaslužni za inkorporiranje podzastupljenih i nepoznatih feminističkih ideja i feminističke teorije u mainstream popularnu kulturu.
Ono što je, pritom, intrigantno kod BBC-jeve kriminalističke serije, The Fall, jest upravo žanrovska odrednica (koja se nalazi izvan okvira ženskih žanrova) u kombinaciji s količinom feminističkih ideja zastupljenih kroz samu radnju – imajući, dakle, na umu činjenicu da se radi o žanru koji je, ako ne pretežno namijenjen muškarcima, onda barem podjednako muškoj i ženskoj publici, te u kojemu scene obiluju ženskim žrtvama: viktimiziranim objektima vrlo često bez pravog identiteta. Na ovaj način The Fall direktno izaziva i revidira tradicionalne konvencije kriminalističkih drama.
Pišući ovdje o feminizmu serije The Fall, pišem zapravo o jednoj od središnjih uloga u seriji – o detektivki Stelli Gibson koju utjelovljuje sjajna Gillian Anderson. Također je nužno spomenuti i njezine izuzetne suradnice – policajku Dani Ferrington (koja Stelli otvoreno priznaje da je gej, što Stella prihvaća bez posebne reakcije, a što je zapravo osvježavajuće) koju glumi Niamh McGrady i patologinju, doktoricu Tanyau Reed Smith (s kojom Stella ostvaruje svojevrsni intimni i prijateljski odnos) u izvedbi glumice Archie Panjabi. Unatoč prodoru feminizma u glavnini kroz panoptikum Stellinih izjava, stavova i postupaka, mnogi su se prihvatili optuživanja serije za glorifikaciju mizoginije – prvenstveno zbog prikazivanja golih ženskih objektificiranih i viktimiziranih tijela, žrtava psihoseksualnog serijskog ubojice, ultimativno jednodimenzionalnog sociopata, Paula Spectora (Jamie Dornan). No, ne želim ovdje perpetuirati upitne i neopravdane postavke pojedinih autora/ica koji/e seriju vide kao rape porn ili torture porn ne pridajući, pritom, dovoljno pozornosti širem kontekstu pojavnosti ženskih žrtava u seriji, ali svakako i Stelli Gibson: sjajnoj detektivki koja na toliko načina u seriji upravo prokazuje krucijalna i problematična mjesta mizoginije i patrijarhalnog sustava uopće, te u mnogočemu predstavlja snažan ženski i feministički lik.
Ne možemo, svakako, reći da The Fall ne obiluje objektificiranim mrtvim tijelima žena – žrtava serijskog ubojice s fetišem na uspješne žene, brinete, u 30-im godinama (koje ga, vrlo vjerojatno, podsjećaju na vlastitu majku), koji ih nakon mučenja i ubijanja, uređuje kako bi izgledale kao lutke: kupa ih, lakira im nokte… No, iza tih žena stoji Stella Gibson koja im daje glas, brani njihovo dostojanstvo, ne osuđuje njihove prijašnje postupke i upozorava na to svoje kolege/ice, poznaje njihove strahove, odbija ih identificirati kao ‘nevine’ upozoravajući na često od strane medija perpetuiranu dihotomiju djevica/kurva:
“Ne nazivajmo ih ‘nevinima’… Što ako ubojica sljedeći put ubije prostitutku ili djevojku koja se pijana u kratkoj suknji vraćala kasno navečer doma? Hoće li one na neki način biti manje nevine? Mediji vole dijeliti žene na djevice i kurve, anđele i demone. Nemojmo ih poticati na to”.
{slika}
Za razliku od ostalih krimi-serija, The Fall ne tretira žrtve seksualnog nasilja kao objekte: svaka smrt je oplakana kroz prikaz njihovih obitelji i boli koju proživljavaju, a što je jednako valorizirano kao i vizura ubojice, ili policijsko istraživanje slučaja. Na kraju krajeva, žrtve Paula Spectora nisu nikada prikazane kao takve izvan njegove vizure. Dapače, u svakom trenutku smo svjesne/i da je Spector te žene prisilno učinio žrtvama kroz svoje nasilne postupke. One su subjekti pretvoreni u objekte povredom prirodnog stanja stvari, a takve povrede, bez obzira jesu li fizičke ili lingvističke, imaju strašne posljedice.
Kroz dvije sezone od sveukupno 11 epizoda serija prati Gibson i Spectora. Iako se kroz razvoj radnje mogu uočiti sličnosti u njihovim karakterima, nalaze se ipak na suprotnom kraju moralnih postavki i načina upotrebljavanja vlastite moći. Dok je Spector muškarac koji upotrebljava fizičko nasilje kao način dokazivanja vlastitog autoriteta u svijetu u kojemu ionako dominiraju muškarci, Gibson je žena koja nastoji očuvati autoritet u društvu koje nije naklonjeno ženama i koje je promatra s miksturom želje i straha. Između pozitivnog kraja Stelle Gibson i zla Paula Spectora nalazi se širok i kompleksan dijapazon feminističkih ‘lekcija’.
Većinu njih možemo pratiti kroz djelovanje Stelle Gibson, londonske cijenjene detektivke pozvane u Belfast kako bi pomogla u razriješenju slučaja smrti Alice Monroe, no ubrzo postaje glavna detektivka slučaja. Intenzivno joj je stalo do žena (koje promatra kao osobe, ne kao objekte istrage) čije smrti istražuje, kao i do feminizma te načina na koje muškarci zlostavljaju žene – od raznih osuda do mučenja, silovanja i ubojstava. Stellu karakteriziraju inteligentnost, integritet, staloženost, sigurnost u vlastite postupke, neovisnost, samouvjerenost, samokontrola, snaga. Ona je slobodna žena koja ne skriva svoja feminina obilježja, svoju ženskost i seksualnost, otvoreno pokazuje svoje seksualne preferencije i želje čime izaziva tradicionalne postavke o ženskoj skromnosti u seksu.
Ona tako bez zadrške detektivu Olsonu kojega je tek upoznala daje broj hotelske sobe u kojoj odsjeda, upušta se s njim u seksualni odnos, a poslije odbija nastaviti bilo kakve emocionalno-intimne odnose s njim. Nakon nekoliko epizoda istog detektiva usmrćuje pripadnik mafijaške organizacije, a Stella se nalazi na nišanu optužbi o moralnoj odgovornosti svojih muških kolega zbog nesputane seksualnosti budući da je detektiv bio oženjen (oslobađajući samog detektiva vlastite moralne odgovornosti zbog svjesnog upuštanja u seksualne odnose s drugom ženom, kojoj nije niti spomenuo svoj bračni status). No, ono što me zadivilo kod lika Stelle Gibson jest staloženost i elegantnost u odgovoru na intimno pitanje radnog kolege o njezinu jednonoćnom odnosu s nastradalim detektivom:
“Muškarac pojebe ženu. Subjekt: muškarac. Predikat: jebe. Objekt: žena. To je OK. Žena pojebe muškarca. Žena: subjekt. Muškarac: objekt. To ti nije ugodno, zar ne?”
{slika}
U nekoliko sjajnih rečenica direktno i bez ustezanja je prokazala sav seksizam inherentan ponašanju svojih suradnika u odnosu na njezine privatne seksualne odnose. Stella tako objelodanjuje širu kulturalnu nelagodu kojom je okružena žensko seksualno djelovanje.
Ipak, unatoč činjenici da je glavni lik, o Stellinu privatnom životu ne saznajemo puno. S obzirom da je pozvana na suradnju na slučaju iz Londona, boravi u hotelskoj sobi – nemamo uvid u njezin društveni ili obiteljski život. Slična situacija je prisutna i kod Stellinog antipoda, Paula, ubojice o čijem životu i djetinjstvu ne saznajemo gotovo ništa, osim nekoliko sitnih detalja. Oba glavna karaktera obavijena su velom tajne, pri čemu su gledatelji/ice u ulozi promatrača, voajera. Na taj način smo upleteni u društvenu mizoginiju, a kao gledatelji/ice još jedne čovjek-vreba-i-ubija-ženu TV-serije, možda bismo trebali i biti.
Iako je apsolutno predana poslu (pa čak i spava u uredu), nije primorana zanemariti svoj privatni i intimni život. Tragom navedenoga, Stella otvoreno predlaže priključenje mlađeg privlačnog detektiva suradnji na slučaju serijskih ubojstava. Nakon što ju isti detektiv upita je li moguće da je na određenoj razini fascinirana ubojicom u kontekstu seksualne privlačnosti, ona mu strpljivo i promišljeno odgovara:
“Žena, ne sjećam se imena, upitala je jednom prijatelja osjeća li se ugroženim od strane žena. On je odgovorio da se boji da bi mu se žene mogle smijati. Kada je upitala grupu žena zašto se osjećaju ugroženo od strane muškaraca, odgovorile su: ‘Oni bi nas mogli ubiti’. On možda tebe fascinira, ali ja ga prezirem svakim atomom svoga bića”.
Ova Stellina izjava je utoliko fascinantna jer citira poznatu feminističku spisateljicu Margaret Atwood. Još zanimljivije jest da se izjava koja se inače često koristila u raznim feminističkim diskusijama, tako otvoreno koristi na popularnoj televezijskoj seriji, posebice jer se radi o žanru kriminalističke drame.
Jedna od osobno dražih i snažnijih scena u kojima Stella Gibson opetovano potvrđuje svoju karizmatičnu i beskompromisnu snagu jest ona u kojoj ju skupina uličnih kriminalaca, po svemu sudeći opasnih tipova, dočeka pokraj ili na njezinu automobilu prijeteći joj da se kloni njihovih ulica. Nakon što ignoriraju njezinu želju da se svi maknu od/s njezina automobila, ‘glavni’ u mafijaškoj bandi počne s direktnim vrijeđanjem i prijetnjama, usred čega Stella neočekivano poskoči prema njemu, na što on ustukne.
{slika}
Kroz Stellin i Paulov ‘odnos’ svakako vrijedi istaknuti scenu u kojoj Stella razgovara s Paulom. Ona vrlo jednostavno ruši njegovu ideju o vlastitom statusu boga koji više ne živi po ljudskim zakonima upučujući na njegovu jednodimenzionalnost, nepostojanje vlastite osobnosti, trijumfalno unižavajući njegovu iskrivljenu seksualnu ovisnost:
“Ti si rob svoje želje, nemaš kontrolu nad njom. Ti si slab, impotentan. Misliš da si nekakav umjetnik, ali nisi… Pokušavaš opravdati ono što radiš, ali to je samo mizoginija, stoljećima staro muško nasilje nad ženama”.
Iako je Spector ubojica u seriji, muškarci su u pojedinim scenama s namjerom prikazani kao isprazni i površni. U sceni u kojoj joj radni kolega, detektiv nameće ideju o Spectoru kao o čudovištu, neljudskom biću, Stella inzistira da je on tek čovjek, baš kao i sam detektiv koji je noć prije pijan i rastresen upao u Stellinu hotelsku sobu inzistirajući na seksu što je Stella uspjela spriječiti tek tako što ga je udarila laktom u nos. Iako detektiv inzistira da se taj njegov čin ne može usporediti sa Spectorovim ubijanjem žena, jasno se u seriji ističe da je unatoč tome prešao granicu upučujući time na mnoge slučajeve silovanja u kojima postoji razlika između ženina pristanka i nepristanka na seksualni odnos. Ta razlika se često ignorira.
Scena koja, rekla bih, na neki način ironično pristupa spomenutoj muškoj ispraznosti je ona u kojoj detektiv i Stellin bivši ljubavnik upita Stellu zašto su žene emocionalno i spiritualno toliko snažnije od muškaraca, na što mu ona odgovara:
“Zato što je primarna ljudska forma ženska. Muškost… To je svojevrstan prirođeni defekt”.
Unatoč tome što je Stella ovdje prezentirana kao snažna ženska ličnost, svjesna je svojih pogrešaka i iskreno ih priznaje. Na kraju krajeva, ističe Stella:
“Svi mi imamo fizičke i emocionalne potrebe koje se mogu zadovoljiti samo interakcijom s drugom osobom. Trik je zatražiti nekoga adekvatnog da im iziđe u susret”.
Serija The Fall napravila je velike korake u povećanju vidljivosti rodnih stereotipa u svakodnevnom životu kroz vizuru popularne kulture. A u popularnoj kulturi kakvu imamo danas definitivno je potrebno više Stelli Gibson.
