Desetog prosinca još smo jednom kolektivno obilježili/e Međunarodni dan ljudskih prava. Kao i povodom drugih sličnih konferencija, obljetnica i izvješća na ovu temu, bavili/e smo se svime onime što je već postignuto i onime što tek treba izboriti, hvalili/e smo one koje treba pohvaliti i kudili/e one koje treba pokuditi. Ipak, ako govorimo u prvom licu množine, ostaje potpuno nejasno tko slavi, a još više što se točno slavi. Tko smo Mi koji slavimo ljudska prava i brinemo o njihovom poštivanju? Hrvatsko društvo, političari/ke i institucije? Organizacije civilnog društva? Ako da, koje organizacije civilnog društva? Hrvatski helsinški odbor ili Kuća ljudskih prava?
Iz konfuzije u interpretaciji toga tko ima ‘pravo’ na ljudska prava, možemo zaključiti dvije stvari. Prvo, živimo u razdoblju kada je teško legitimirati bilo kakav oblik političkog djelovanja bez pozivanja na zaštitu ljudskih prava i/ili demokra(tiza)ciju. Drugo, ljudska prava mogu biti i sve i ništa. Koncepti ‘ljudskih prava’, ‘vladavine prava’ ili ‘pravde’ su označitelji u koje možemo upisati različite partikularne potrebe i ideološke sadržaje. Iako je naizgled jasno da je riječ o pravima svih nas kao ljudskih bića, već najočitiji povijesni primjer isključenosti žena iz ‘ljudstva’ daje nam do znanja — ne sva prava i ne svi ljudi. Ako želite nešto bliži primjer, tu su žileti i bodljikave žice na granicama — ne sva prava i ne svi ljudi. U ime ljudskih prava istovremeno mogu djelovati grassroots aktivistkinje koji riskiraju živu glavu kako bi društvo u kojem žive učinili boljim kao i vlade Zapada prilikom bombardiranja i sankcioniranja neposlušnih režima.
Uzurpacija diskursa ljudskih prava
Ni domaćim neokonzervativnim pokretima nije trebalo dugo da shvate da su demokracija i ljudska prava ‘jedina igra u gradu’. U ime ‘festivala demokracije’ tako su se i u Hrvatskoj zakotrljali referendumi protiv LGBT prava, prava srpske nacionalne manjine, molitve protiv pobačaja, sudska rušenja zdravstvenog i građanskog odgoja, itd. Preuzimanje diskursa ljudskih prava od strane novoniklih desnih građanskih inicijativa i organizacija civilnog društva rezultat je mudre procjene konzervativnih aktivistkinja i aktivista povezanih s Katoličkom crkvom. “Zaključili su da teološka retorika crkve nema motivacijsku snagu koja je potrebna za masovnu mobilizaciju”, ističe Enes Kulenović u Političkim analizama. Pogledamo li deklarirane ciljeve ovih, svima nam već poznatih udruga i inicijativa, nailazimo na potvrdu tog zaključka. U ime obitelji tako djeluje u ime ‘općeljudskih vrijednosti’, u Vigilare ime ‘ljudskih prava i kulture života’, inicijativa I ja sam bio embrij u ime ‘ljudskih prava nerođene djece’, Grozd u ime prava djece i roditelja. U njihovim ciljevima često se iza univerzalnih pretenzija krije ideološki vrlo specifičan set vjerskih i doktrinarnih etičko-političkih zahtjeva. U izvještaju za CESI Amir Hodžić i Nataša Bijelić pišu : “Kao glavne značajke neokonzervativnih grupacija i njihovih djelovanja ističu se dobra organiziranost i umreženost, sve veća profesionaliziranost, ali i česta financijska netransparentnost. Uz to, neokonzervativna organiziranja karakteriziraju i nejasne granice između svjetovnih aktera (građanskih inicijativa, organizacija civilnog društva i političkih stranaka) i religijskih hijerarhija”. Suočeni smo, dakle, s pokušajem alternativnog i antiliberalnog tumačenja koncepta ljudskih prava kojim se pod krinkom teze o hrvatskom narodu kao predominantno katoličkom želi narušiti sekularni karakter države, a katolički koncept morala nametnuti silom zakona.
Temeljna razlika liberalnog i konzervativnog shvaćanja demokratske politike vidi se u načinu na koji svaki tretira oprečna stajališta, a naročito manjinska. Dok je, primjerice, liberalni kurikulum zdravstvenog odgoja težio biti neutralan u odnosu na različita ‘medicinska, religijska i feministička stajališta o prekidu trudnoće’ te tražio uspoređivanje ‘različitih pristupa (znanstveni, religijski i aktivistički) ljudskoj homoseksualnosti’, upravo mogućnost kritičke prosudbe koju bi vršili sami učenici predstavljala je noćnu moru za konzervativce. “Konzervativno shvaćanje države ide mnogo dalje od toga (liberalnog, op. a.) jer zahtijeva da se autoritet države iskoristi kako bi se, zakonski i simbolički, promoviralo ono što je moralno ispravno. Manjine trebaju biti zaštićene, ali ako su njihove vrijednosti u sukobu s tradicionalnim vrijednostima zajednice, one ne mogu biti realizirane”, smatra Kulenović.
Sloboda govora mržnje
Posebno pogodnima za konzervativnu manipulaciju pokazale su se liberalna svetinja — sloboda govora i njezin mračni pandan — govor mržnje. Danas možemo reći da nema istaknute ličnosti civilnog društva koja je izašla neokrznuta iz, nerijetko i sudskih, okršaja u pokušaju interpretacije toga što se smije a što ne smije reći. Karolina Vidović Krišto dobila je primjerice tužbu protiv Zagreb Pride udruženja koje joj je bilo prisiljeno isplatiti ukupno nešto više od 41.000 kuna zbog teksta kojim su popratili njezinu nominaciju u izborima za homofoba i homofrenda 2013. godine. Udruga je ovo protumačila kao pokušaj cenzuriranja njihovog rada i gušenja prava na slobodu govora te odgovorila ustavnom tužbom. U najnovijem i možda najapsurdnijem primjeru, Ladislav Ilčić iz Hrasta je najavio tužbe protiv novinara i novinarki te političara i političarki koji/e su ga prokazali/e kao fašista i ksenofoba nakon što je, u maniri Donalda Trumpa, u javnosti iznio niz neprihvatljivih tvrdnji usmjerenih protiv muslimana. Da bi apsurd bio veći, svoje tvrdnje o razlikama između Hrvata i muslimana potkrijepio je i primjerom različitog odnosa ovih kultura prema ženama. S obzirom na ulogu koju ženama desne političke opcije predviđaju u društvu, nije jasno odakle ova Ilčićeva iznenadna briga za položaj žena u muslimanskim društvima. Zapravo, jasno je da je riječ o kopiranju već provjerenog diskursa zapadnoeuropskih desnih ekstremistkinja i ekstremista kojima prava žena služe isključivo kao argument za antiimigrantsku retoriku.
Prava žena i djece, prava roditelja, prava vjernika, sloboda govora, općeljudske vrijednosti, antitotalitarizam, lista se nastavlja. Ovo je arsenal kojim raspolažu naše nove desničarke i desničari. “Za promicanje i obranu slobode u demokraciji od ključne je važnosti da kao građani podignemo svoje glasove i dopustimo da ih drugi čuju. U suprotnom ćemo ponovno potonuti u totalitarno društvo”, kažu na web stranicama udruge Vigilare. Potpisali biste i vi, zar ne? Potpisao je i Ustavni sud već više puta, dajući za pravo konzervativnoj argumentaciji. Potpisala je i predsjednica Grabar-Kitarović slikajući se na Međunarodni dan ljudskih prava uz Ivana Zvonimira Čička i novu članicu HHO-a — Karolinu Vidović Krišto. Ovo je samo još jedan indikator opasne situacije u kojoj se nalazimo, gdje oni čije riječi udaraju po najosjetljivijim skupinama u društvu uspijevaju sebe prikazati mučenicima i žrtvama ‘lijevo-liberalne’ i ‘kršćanofobne’ urote.
Kada bismo htjeli objasniti izrazitu visoku količinu iritacije, bijesa pa čak i mržnje dijela javnosti prema ovim više-i-ne-toliko-novim likovima domaće desnice, smatram da bi konzervativna uzurpacija ljudskopravaškog diskursa bila važna varijabla. Sve predrasude ljevice o primitivnim i neobrazovanim desničarima padaju u vodu kada ih se suoči s ovom novom i uljuđenom retorikom. Trebamo se ljutiti sami/e na sebe što smo se uljuljkali/e u obećanje liberalne demokracije da se prava i pravda mogu osigurati pravnim putem i arbitražom navodno neutralnih institucija države. Na novom polju političke borbe pozivanje na istinu, znanost i zakon nisu dovoljni. Njihova interpretacija uvijek ovisi o prevladavajućem, hegemonijskom diskursu, a samo političkom borbom možemo osigurati njegovu progresivnost.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
