Vozeći se u tramvaju, načula sam razgovor nekoliko djevojaka o njihovim najdražim hrvatskim youtubericama. Pričale su o ženama iz raznih dijelova Hrvatske, ali su se složile da im je jedna Zagrepčanka najdraža. “Nikad mi nije palo na pamet koristiti tu vrstu krpice za čišćenje… Jesi li vidjela onaj video o proljetnom čišćenju cijelog stana… A što s onim vlogom gdje nam je pokazala kako joj izgleda PRAVA večernja rutina,” međusobno su se nadopunjavale. Potražila sam njihovu najdražu youtubericu i vidjela da, među njezinim videima, koji su uglavnom beauty i lifestyle prirode, ima i vlogova, recepata, videa o organizaciji i čišćenju. Nakon nekoliko pogledanih videa, naletjela sam na onaj o večernjoj rutini. Youtuberica se, nakon radnog dana i kupovine hrane sa suprugom, bacila na čišćenje kuhinje, pravljenje večere, stavljanja veša u pranje i obavljanja ostalih kućanskih poslova. Komentatorice videa su bile u ekstazi: “Auu kako si ti marljiva… Kada tebe gledam kako si efikasna, umorim se kao da sam sama spremala stan… Tako treba, to je prava žena… Super mi je gledati te zbog šminke, ali mi je draže vidjeti kada obavljaš ove naše ženske poslove… Ajme, blago tvome mužu.”
Ako je to njezina prava i realna večernja rutina kako ju je nazvala, kada suprug uskače? Što on radi za to cijelo vrijeme? Zašto nakon radnog dana ona nema pravo na odmor poput njega?
Gledajući tu mladu ženu kako temeljito riba sudoper dok se večera peče, počela sam razmišljati o podjeli kućnog rada te o guranju istog pod žensku sferu. Istina je da žene, majke, djevojke, cure, sestre, susjede više pospremaju i kuhaju od njihovih muških partnera, ali nisam zapravo razmišljala koliko sati tjedno/mjesečno/godišnje ode na te ‘ženske poslove’. Opet sam pročitala sekciju komentara. Nisam dijelila istu razinu oduševljenja kao druge žene. Niti jedna osoba nije napisala nešto s čime bih se slagala, sve su ju hvalile za to koliko se iscrpila i za to što obavlja svoj posao. Za razliku od njih, ja nisam vidjela što je toliko bajno u enormnoj svakodnevnoj količini neplaćenog kućnog rada.
{slika}
“Zvala sam tebe, ne njega”
Od malena gledam vlastitu majku kako trči gore-dolje po stanu dok se trudi oribati, pobrisati, popeglati, skuhati, ispeći, poravnati, oprati milijun i jednu stvar. Čak i danas, kada joj se bliži šezdeseta, za nju nema stajanja. Iako se kao medicinska sestra izmori tijekom dana, mama je kod kuće uvijek u pokretu, što znači da njezin pravi radni dan nije gotov u 16 sati. Rekla mi je da ju je tako njezina mama odgojila i da se na isti način trudila odgojiti mene. Ono što nije jasno i eksplicitno rekla je to da se na isti način nije trudila odgojiti i moga brata. Ja sam bila ta koja je trebala doći pomoći oko variva, tijesta ili mesa, mene je uvijek zvala da postavim stol za ručak, na mene je računala da operem i pobrišem suđe, samo je meni slala poruke da pokupim veš, zatvorim prozore prije kiše ili da usišem cijeli stan jer gosti dolaze. Nebrojeno puta me zamolila da skuham ručak sebi i bratu (koji je odrasli muškarac u dvadesetima!). Na moje negodovanje, da zašto zove samo mene i to baš kada radim nešto bitno ili jednostavno malo odmaram, ona bi uvijek spremno rekla da je zvala mene, a ne mog brata.
Kada bolje razmislim, njega zapravo nikad nije zvala za bilo koju vrstu kućanskog posla. Jednom je priznala da ga ne zove jer je ‘on muško’. Pravila sam se glupa postavljajući joj pitanja u stilu: “Zato što je on muško ne može suđe oprati? On je muško pa ne mora znati skuhati ručak? Kako je povezan njegov spol s usisavanjem stana? Mama, što se ne bojiš da će on jednog dana umrijeti od gladi ‘jer je muško’ i ne mora znati kuhati?”
Slične, ako ne i identične priče ispričale su mi neke od prijateljica i poznanica. Njihova mlađa ili starija braća nisu morala raditi ništa (ili su radili minimalno), dok su one odvajale veliki dio svog slobodnog vremena na pranje, čišćenje i kuhanje. Također, ako bi braća izrazila želju za sudjelovanjem u obavljanju kućanskih poslova, obično bi za to bili nagrađeni. Ipak su oni muški i kako “lijepo” od njih da su se spustili u našu sferu posla.
Postotak ženskog i muškog kućnog rada
Prema istraživanju iz 2016. žene značajno više vremena posvećuju kućanskom radu nego muškarci. One su kuharice, čistačice i čuvaju djecu u vlastitom domaćinstvu – što znači da obavljaju mnogo više od muškaraca. Ovaj je rad neophodan za kvalitetu života muškaraca, žena i njihove djece, ali način na koji se dijeli između žena i muškaraca glavni je izvor rodne nejednakosti.
Prema podacima iz nacionalnih anketa Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, žene u Portugalu, Italiji i Irskoj obavljaju više od 70 posto kućnog rada. Čak i u zemljama Sjevera, gdje se egalitarnost promovira, žene i dalje obavljaju gotovo dvije trećine kućnog neplaćenog rada. Portugalske žene obave više od pet sati dnevno neplaćenog rada u usporedbi s muškarcima koji obave više od jednog i pol sata. Jednaka podjela tog djela zasigurno bi imala utjecaja na mogućnost karijere žena kao i mogućnosti samorazvoja.
{slika}
“Uči se od malena”
Prema istraživanju UNICEF-a iz 2016. provedenom u zemljama sjeverne Afrike, južne Azije i Bliskog istoka, djevojke u dobi od 5 do 14 godina potroše 40 posto više vremena, odnosno 160 milijuna više sati dnevno, na neplaćene kućanske poslove – prikupljanje vode i drva za ogrjev u odnosu na dječake njihove dobi.
Podaci pokazuju da nerazmjerni teret obavljanja kućnog rada počinje rano, a djevojčice u dobi između 5 i 9 godina troše 30 posto više vremena na kućanske poslove nego dječaci iste dobi. Nejednakosti se povećavaju s djevojčičinim rastom: one od 10 do 14 godina troše 50 posto više vremena obavljajući kućni rad, odnosno 120 milijuna više sati svaki dan.
Hrvatska
Preopterećenje neplaćenog kućnog rada započinje u ranom djetinjstvu i intenzivira se kad djevojke dosegnu adolescenciju. Kao rezultat toga, djevojke žrtvuju važne prilike za učenje, rast i uživanje u djetinjstvu. Ova neravnopravna raspodjela rada među djecom također produbljuje rodne stereotipe i predstavlja opterećenje ženama i djevojkama kroz generacije.
Podaci ukazuju na postojanje izrazite rodne neravnopravnosti u obavljanju obiteljskih poslova, posebice rutinskih kućanskih poslova i određenih aktivnosti vezanih za brigu o djeci. Žene rade dvostruku smjenu i to ostavlja negativne posljedice na njihov privatan život (zdravlje i društveni život), kao i na njihov profesionalni život.
U velikoj većini, preko 80 posto veza sve ili većinu takvih kućanskih poslova rade žene, u samo 16 posto veza ti su poslovi ravnopravno raspoređeni, tek u 2 posto takve poslove većinom rade muškarci. Briga o djeci je ili isključivo ženski ili zajednički posao, ali ne i isključivo muški. Ovakva raspodjela ima brojne negativne posljedice na karijeru, profesionalni život i zdravlje žena.
Žene provode 24 sata tjedno brinući se za djecu, muškarci 10 sati, žene 16 sati tjedno rade kućanske poslove, muškarci tek 7 sati, a dok žena na raspolaganju za ostale aktivnosti ima tek 26 sati tjedno, muškarac na raspolaganju ima čak 50 sati.
Doba ‘progresivnosti’
Većina momaka današnjice voli se pohvaliti da znaju kuhati, da pospreme za sobom i počiste, a neki će čak istaknuti da znaju i peglati (kao da bi pljesak trebali dobiti za nešto što nas majke uče od malena), međutim kada čitam o ili pričam sa ženama koje su u braku i imaju djecu, nerijetko čujem da su upravo one te koje više doma rade. Njihov partner će staviti veš prati jedno popodne, on će odnijeti smeće iz stana jedno jutro, on će usisati jednom u dva tjedna i da, on će skuhati večeru… jednom u sedam dana. Ali tko stavlja veš prati ostale dane? Tko razmišlja kada kamion sa smećem vozi tokom cijelog tjedna, tko će usisati više od jednom u dva tjedna? Tko će pak stavljati na stol skuhanu hranu svaki dan?
Muškarci vole misliti da pomažu, da njihova jedna jedina skuhana večera tjedno zbilja čini veliku razliku ili to da sam razvrsta veš za pranje je vrijedno medalje. U njihovoj glavi to su postignuća, što samo daje do znanja koliko je situacija loša i koliko je nisko spuštena letvica. Od sedam doručaka, sedam ručaka, sedam večera i snackova za djecu, jedna večera nije objektivna realna pomoć. Čak i sama fraza da on ‘pomaže oko stana’ implicira da to nije nešto što bi on, kao muškarac, uistinu trebao raditi. On ne dijeli kućne poslove sa svojom suprugom, on njoj ponekad pomaže.
Moja mama se često znala ljutiti na tatu jer on, za razliku od nje, ne vidi čega u stanu više nema, što se pokvarilo, što se mora kupiti. Ljutilo ju je to što ona mora paziti na sve, raditi mentalnu mapu da nešto ne zaboravi, koristiti svoj intelektualni i emotivni rad da mu stalno objašnjava jednostavne zadatke, dok bi on bezbrižno hodao stanom: “Što se sam nisi mogao sjetiti da nema praška za pranje… Je li ti ja moram reći da usišeš, što to ne vidiš sam?… Mogao si sam obrisati suđe, ne moram ti ja to govoriti…”
Socijalizacija neplaćenog kućanskog rada
Rutinski poslovi, svakodnevni poslovi i briga o djeci su poslovi koje dominantno obavljaju žene. Ti su poslovi po prirodi takvi da izoliraju žene, da su neplaćeni i nisu u doticaju sa sferom dokolice kao što je to slučaj s nekim od muških poslova koji to jesu.
Ono što žene najčešće doživljavaju kao negativne posljedice sukoba obiteljskih i poslovnih obaveza su usporavanje karijere, primoranost da odustanu od prihvaćanja napredovanja, odlaske na stručna usavršavanja i putovanja.
Dijeljenje kućanskih poslova vrlo je neujednačeno i stavlja žene u nepovoljniji položaj u smislu razvijanja i korištenja svog punog potencijala u svijetu rada. Potrebna je politika koja može pridonijeti smanjenju tereta neplaćenog rada. Odgovornost kod kuće može se preraspodijeliti između žena i muškaraca poticajima muškaraca na uzimanje roditeljskog dopusta. To bi bio način za vlade i poslodavce da u određenoj mjeri promoviraju preraspodjelu odgovornosti.
U doba Jugloslavije problem dvostrukog opterećenja, koje su trpjele radnice obavljajući još jedan posao prije i nakon što bi se vratile iz smjene, onaj kućanski, bio je prepoznat. Jelena Tešija je na tribini ‘Ja od jutra nisam stala’ 2016. godine rekla da su u rješavanje problema krenule žene same preko ženske organizacije AFŽ-a, koja je počela sa zagovaranjem socijalizacije kućanskog rada te organizacijom javnih vrtića, jaslica, uslužnih servisa, restorana i svega ostalog što je ženu moglo rasteretiti poslova u kući te joj omogućiti vrijeme za ravnopravno sudjelovanje u političkom i kulturnom životu zajednice.
“… Ako usporedimo situaciju s današnjom, jasno je da je makar postojala ideja i namjera da se sa ženinih leđa skine teret neplaćenog svakodnevnog kućanskog rada. Čak se u lifestyle časopisima iz 50-ih (npr. časopis Praktična žena iz 1956. godine) raspravljalo na više stranica u više brojeva o tome kako da se pomogne zaposlenoj ženi preko podruštvljavanja kućanskih poslova, dok se danas u lifestyle časopisima i u mainstream medijima često prikazuje i zagovara tip žene koja je uspješna na poslovnom planu, a pritom izrazito brižna majka i vrijedna kućanica koja sve stiže i kojoj nikad ne silazi osmijeh s lica“, naglašeno je na tribini. Cilj je, kako kažu, ‘pomiriti’ privatno i poslovno i sav je teret tog cilja, umjesto na društvu i javnim servisima, na ženinim leđima.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
